Svaka šutnja na pozivanje na rat ima za posljedicu rat
Više od dva desetljeća bezuspješne i gotovo ničim opravdane nazočnosti svjetske zajednice u daytonskoj Bosni i Hercegovini, tvorevini te iste interesne družine, nameće se pitanje, što je cilj njene prisutnosti, njenog nasilnog ulaska u zemlju kojoj ne donosi ništa dobro, napose ne opće dobro jednako za sva tri beha naroda. Cijelo vrijeme prisutnosti, bilo kroz instituciju Visokog predstavnika ili neki vojnih i "nevladinih" organizacija, svjetska zajednica postala je učinkovita jedino kroz svoju političko interesnu pristranost, na način da čvrsto stoji na bošnjačkoj, i još čvršće protiv hrvatske strane.
Svjetska zajednica u Bosni i Hercegovini toliko je ispolitizirana i pristrana da se sve više pokazuje faktorom nestabilnosti, širenja mržnje, graditeljem nacionalni i vjerski provalija i zidova između beha naroda, pa čak i indirektnim zagovornikom novog rata u ratnoj beha suvremenosti. Zasigurno da bez pristranosti svjetske zajednice, koja ima svoje neke skrivene opasne ciljeve na tom dijelu ratnog i trajno podrhtavajućeg krvavog Balkana, ne bi danas bilo ni muslimansko bošnjačke prijetnje novim, ili nastavkom starog rata, ne bi bilo desetke tisuća isilovaca u zemlji već punoj islamskog vjerskog radikalizma, ne bi se mogla Bosna i Hercegovina ostavljati u amanet turskom okupatoru. Bez šutnje svjetske zajednice ne bi bilo ni slobodnog kretanja muslimanskih ratnih zločinaca, ne bi se i dan danas skrivale masovne grobnice poubijanih i izmasakriranih hrvatskih civila, žena i djece, ne bi bilo bošnjačkog masovnog ubijanja hrvatskih povratnika, ne bi bilo zatrpavanja porušenih hrvatskih sela. Bez zatvaranja očiju svjetske zajednice u Bosni i Hercegovini ne bi danas bilo ni mudžahedinskih i vehabijskih entiteta, jednom riječi ne bi bilo tako ubrzanog zelenila nacionalno vjerske šarene zemlje. I sve se to događa na ulasku u Treće tisućljeće ljudske povijesti, na pragu Europe, na europskim vratima. Četvrt stoljeća protektiranja zemljom svjetska zajednica pokazala se učinkovitom u obespravljivanju hrvatskog naroda, i sudjelovanju u radikaliziranju Muslimana, danas Bošnjaka.
A koliko je Svjetska zajednica pristrana i šutljiva na bošnjačko vjersko radikaliziranje, govori i činjenica prijetnje ratom bošnjačkog čelnika Bakira Izetbegovića. Rat u Bosni i Hercegovini, pred nosom svjetske zajednice koja miriše samo miris naftnih dolara, najavljuje sin ratnog zločinca, koji ipak za razliku od otca nema ni jednog dana ratnog iskustva. Tim je njegova prijetnja ratom opasnija, jer čovjek koji nije direktno, pa ni indirektno osjetio ratne strahote lako povlači okidač na oružju, poput sjevernokorejskog predsjednika koji prijeti cijelom svijetu na jednom, a Izetbegović mlađi na drugom kraju svijeta.
Kao što vrhovni vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-un na svako ukazivanje svjetske zajednice na strahote vladavine u toj zemlji, uzvraća prijetnjom oružja za masovno ubijanje, jednako tako bošnjački vrhovni vođa Bakir Izetbegović u Bosni i Hercegovini prijeti onima koji se protive njegovoj unitarizaciji i islamizaciji, prijeti nestankom, ne samo onih koji govore o nepodnošljivosti njegove unitarizacije, već i nestankom naroda kojeg ti borci za jednakost i ravnopravnost predstavljaju. Na te i slične prijetnje Bošnjaka svjetska zajednica ne reagira, valjda sve do onda kada će, kako povodom Izetbegovićeve prijetnje pišu beogradski tabloidi, "Bakir početi opet da kolje". Nastavi li se šutnja svjetske zajednice na bošnjačke prijetnje ratom, do "ponovnog Bakirova klanja" ne će se dugo čekati, budući da za taj krvavi pir, kakav je započeo i vodio njegov otac ubojstvom srpskog svata, Bakir priprema više od 9.000 ratnika
Budući da se Bakirove prijetnje ratom, i pripreme i naoružavanje isilovaca u Bosni i Hercegovini, odvijale u vrijeme donošenja presude ratnom zločincu, generalu srpske vojske, i kada se znala njegova doživotna osuda, te u vrijeme kada je istu takvu osudu Bakir očekivao i dočekao i za hrvatske branitelje koji desetljeća robijaju u Haagu, nije teško zaključiti za koga, za što, i u ćije interese radi Haaški tribunal. Jedno je sigurno, ne za mir i pomirenje, pravdu i pravednost, slobodu i jednakost svih beha naroda. Sve drugo će otkriti budućnost, ne ona bosanskohercegovačka jer je ne će ni biti, već europska, dakako i svjetska.
Ne zna se jesu li Bakirovi ratnici, isilovci povratnici sa Bliskog istoka, ili oni koji su "pokupovali" bosansku zemlju, ili oni nekažnjeni muslimanski ratni zločinci, ili oni s kojima nemuslimanima u Bosni i Hercegovini prijeti turski predsjednik Erdoğan. No svejedno je koji su to Bakirovi ratnici, opasnost je isilovska, ćije rušenje ne će osjetiti samo Hrvati i Srbi, već i sama svjetska zajednica.
Svaka šutnja na pozivanje na rat ima za posljedicu rat. Nigdje ni na jednom komadiću Kugle zemaljske nije tako lako zaratiti kao u Bosni i Hercegovini. Tu se i bez rata ratuje, jer prostor je premalen za tolike razlike koje se u gotovo svemu isključuju, a onda kada se one ne mogu dovoljno isključiti, jedna od druge udaljiti, tada Bakir najavljuje rat, i prijeti svojom vojskom koju obučava po tajnim mjestima, kakva su Gornja Maoča, Gluha Bukovica, Dubnica, Ošvama. Novac za te potrebe rješava se kroz „humanitarne“ organizacije islamskih zemalja, i troši od zlata što ga njegova majka skupila dok se on skrivao pod otčevim stolom u uredu kojeg su čuvali mudžahedini, i nekažnjeni Seferovi i Mlačini teroristi.
Da je rat na vidiku, da se glasno oružjem zvecka, kame oštre i zelene beretke na glavu stavljaju, a Arapi masovno ulaze u zemlju, dočekivani s najtoplijom dobrodošlicom, shvatio je i ministar sigurnosti u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, koji najavljuje ozbiljne i temeljite analize informacija o Bakirovoj vojsci. O tajnoj bošnjačkoj pripremi rata i obuci ratnika znaju svi u Bosni i Hercegovini, samo "ne zna" svjetska zajednica, kao sveznana i svemoćna organizacija na ratovima preoranoj bosanskohercegovačkoj zemlji.
Ista ta Svjetska zajednica „nije znala“ ni za velikosrpske pripreme agresorsko okupatorskog rata protiv nesrba, ali je znala priznati genocid i legalizirati genocidni srpski entitet u Bosni i Hercegovini. Zasigurno će to iskustvo „neznanja“ primjeniti i poslije velikomuslimanske agresorsko okupatorske agresije na nebošnjake u Jugoslaviji u malom, zbog ćega će znati priznati genocidni muslimanski entitet, koji će biti centar isilovaca i buduće muslimanske Zelene transverzale, Albanija-Kosovo – Sandžak – Bosna i Hercegovina, te prostori do Beča kroz koje su u krvavom pohodu prošle Osmanlije. Bit će to posljedica „neznanja“ svjetske zajednice, koja će se opravdavati kako je „Bosna opet šaptom pala“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više