Hrvati iz središnje Bosne su bili i ostali najveća smetnja na putu ostvarenja Alijinoga zacrtanog “Alijanistana”
Vidjevši povijesnu priliku za izgradnju čiste muslimanske Bosne i Hercegovine, u aktualnom američkom predsjedniku Joeu Bidenu, i snažnoj političkoj islamskoj partiji Zeleni u koaliciji sa SPD-om u Njemačkoj, ne prestaje muslimansko-bošnjačka agresija na Hrvate i njihov nacionalni i vjerski četrnaest stoljetni identitet u Katarininoj kraljevini, u fratarskoj Bosni i Hercegovini. Agresija je toliko isplanirana i sinkronizirana iz svih muslimansko-bošnjačkih političkih, vjerskih, vojnih i kulturnih centara da ponekad postaje ubojitija čak i od onih ratnih iz perioda muslimanske agresije tijekom vjerskog beha sukoba za teritorij. U nemoći da učine bilo što Srbima u njihovom srpskom-teritorijalno republičkom entitetu sve svoje agresorsko okupatorske snage kršćanofobije usmjerili su na, u Daytonu deteritorijalizirane i indijanizirane od visokih predstavnika obespravljene i marginalizirane Hrvate. Položaj hrvatskog naroda u gotovo pozelenjeloj i horizontalno i vertikalno islamiziranoj Federaciji, sve je sličniji onom periodu osmanlijskog danka u krvi u porobljenoj Bosni i Hercegovini u kojoj su vladali turski zakoni “Kadija te tuži kadija ti sudi”.
Gotovo je i nemoguće pratiti sve položaje muslimansko-bošnjačkih političkih snaiperista, i nikad se ne zna odakle će branitelje hrvatskih prava i sloboda, jednakosti i ravnopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti, te branitelje hrvatskog teritorija, pogoditi i politički ušutkati metak iskusnih islamskih džihadista i visokih predstavnika.
Silna ta vjerska muslimanska armija suvremenih janjičara povezana je i sinkronizirana iz centra islamističko političkog građaniziranog Sarajeva, današnjeg „Stambola“ osmanlijskih potomaka, što gotovo i ne čudi kada se vidi tako zelena slika nekadašnjeg nacionalno vjerskog šarenog bivšeg jedinstvenog glavnog grada bivše Bosne i Hercegovine. Kao i u vrijeme janjičara iz turskog perioda i danas traje između suvremenih potomaka Osmanlija takmičenje koji će se od njih više pokazati ćuvarom osmanlijske prošlosti, i većim džihadistom u širenju islama preko Bosne i Hercegovine na Europu pa i šire.
U sveti rat džihad podjednako se uključuju sve kategorije bošnjačkog naroda, što ga i čini jakim i agresivnim. Poput svih islamskih zemalja i u Bosni i Hercegovini sve se više žena uključuje u taj sveti muslimanski rat i pokazuju se vrlo brutalne i agresivne u svojim, još uvijek samo, političkim akcijama, kojima svojom hrabrošću i isključivošću pokazuju muškim ratnicima kakvi trebaju biti u borbi za
Velikog Alaha. Nemilosrdna je ženska konkurencija u muslimanskoj agresorsko okupatorskoj borbi protiv kršćana nevjernika. Kroz medije, kako one novonastale poslije vjerskog beha sukoba i izgrađenih obrisa budućeg islamskog entiteta na toj europskoj periferiji, još više kroz one koje su prisvojili i oteli nevjernicima, svakodnevno produciraju kao na proizvodnoj traci neke „poznate“ ličnosti, bez poznati im i priznati djela na svjetskoj razini.
Biti poznat unutar bošnjačkog naroda u BiH nije nikakav znak svjetske popularnosti i svjetskih uspjeha, to je više, zapravo glavni pokazatelj podijeljenosti beha društva. Ti pojedinci u bošnjačkom narodu su i najradikalniji u svom političkom djelovanju, jer ekstremizam kojim se služe i prostačko vrijeđanje nebošnjaka, napose Hrvata, jedina su im (ne)djela sa kojima grade svoju popularnost, ali i pokazatelj kulture onih koji ih ocjenjuju tim ocjenama. Među tim bošnjačkim borcima u džihad ratu, poznate u svom narodu po prostaštvu udaranja po svojim, hrvatskim žrtvama, anonimne u svijetu posla kojim se navodno profesionalno bavi, a za koji je dijelom plaćaju i hrvatske žrtve je i Jasmila Žbanić. Njezino prostaštvo agresiranja na neistomišljenike najbolje govori o njoj samoj, ali jednako tako i onima koji su u njenim džihadističkim redovima agresorskog islama, ispred kojeg jučer i danas u fratarskoj Bosni kraljice Katarine, a sutra u Europi i svijetu, nestaje kršćana i kršćanstva, a mačem i ognjem dolaze muslimani i islam. Put tom islamskom nasilju na kojem se mijenja slika kršćanske, demokratske, slobodne i kulturne Europe, uveliko pravi i ravna samoproglašena zvijezda bošnjačkog filma Jasmila Žbanić. Prostaštvo kao dio odgoja i ideologije koju brani i provodi uvršćuje je u glavnog borca Islamske revolucije u bosanskoj i hercegovačkoj zajednici islama, katoličanstva i pravoslavlja. Poput muslimanskih snajperista iz vremena vjerskog beha sukoba za teritorij, specijaliziranih i dokazanih ubojica hrvatske djece, u Vitezu, Čifluku, Miletićima, Novom Travniku, Travniku… i katoličkih vjernika na povratku iz crkava, i Jasmila Žbanić čeka u zasjedi sa svojim snajperom opaljujući na svakog nebošnjačkog prolaznika, napose na hrvatskog koji joj je i najveća smetnja na putu dolaska na Alijin zacrtani cilj “Alijanistan”.
U svom prostačkom govoru koji liči onom huliganskom na muslimansko-etnički čistim sarajevskim ulicama, za hrvatsko čelništvo i Hrvatsku kaže “Predsjednik i premijer Hrvatske više se bave zakonom moje zemlje (ona ne priznaje da je BiH i zemlja Hrvata i Srba, podvukao V.Đ.) nego svojim građanima. Više puta dolaze u Mostar nego u razrušene i siromašne dijelove Hrvatske”. Znači, kaže Jasmila, posjećuju više mržnjom bogatu BiH negoli materijalno siromašnu europsku i natovsku Hrvatsku. Mjerila bogatstva bošnjačkih, ni po kojim europskim stečevinama, poznatih ličnosti.
Eto odgovora zašto je, i tko je krivac, za bosansko i hercegovačko propadanje. U takvoj bošnjačkoj okupaciji beha zajednice ludost je očekivati pomirenje, kroz dijalog i istinu, zaraćene vojske, armije i branitelja u daytonskoj prisilnoj tvorevini, koju Bošnjaci uzimaju kao dar što im ga svjetski policajac darovao, a islamisti poput Žbanić čuvaju i brane, pozelenjuju i komad po komad otimaju nemuslimanima, a u konačnici i Europi.
U otimačinu, domovine i Hrvata i Srba, Bosne i Hercegovine muslimansko bošnjačke Jasmile, poput svog ideološkog lidera Izetbegovića, i starijeg i mlađeg, manipulatorski, na neki način zločinački novače i žene, majke i sestre muslimanskih žrtava iz vjerskog beha rata. Ta najosjetljivija, i najranjivija kategorija žrtava svakog rata pa tako i vjerskog u Bosni i Hercegovini, najlakše se i radikalizira, i najsklonija je mržnji prema suprotnoj strani.
Znaju to bošnjački sijači mržnje, što pokazuje i toliki “urod” tog zla koji raste na svakom komadiću krvave beha zemlje. Jasmila kao i sve druge bošnjačko muslimanske Jasmile vidi i brani samo svoje, ne ono što je bosansko i hercegovačko, čime ogoljuje muslimansko bošnjački cilj koji je ostvariv jedino nepriznavanjem i brisanjem onih drugi beha sastavnica. U reklamiranju svoga filma, koji po svom sadržaju produbljuje beha diobe i sije mržnju po bespućima beha zbilje, Jasmila gotovo propagandistički iskorištava srebreničke majke, i za jednu od njih kaže da je ostala bez sina i muža. Žalosno, tragedija.
O hrvatskim Srebrenicima što ih učinila muslimanska zločinačka armija BiH, u zločinima i brutalnostima ravna srpskoj vojsci, Jasmila i majka Srebrenice ne kažu ni riječ. U hrvatskom selu Postinje, u blizini muslimanskog konclogora za Hrvate Gluhe Bukovice, Jasmilini zločinci putinovskog barbarizma izmasakrirali su tri sina hrvatske majke, i nikada nitko od Alijinih zlikovaca, koje poznaje vjerojatno Komšić, i zasigurno Džaferović budući da je to njegova ratna zona odgovornosti nije priveden pravdi i odgovarao za taj barbarski zločin.
A takvih muslimanskih naci-zločina Lašvanska je dolina puna, među njima i barbarsko ubojstvo osmero hrvatske djece na viteškom igralištu. Prešućivanje tih muslimanskih zločina bošnjačkii je zločin nad preživjelim Hrvatima. S muslimanskim zločinima u kontinuitetu, bošnjački je zločin i prisilna gradnja građanske ili bilo kakve zajedničke i cjelovito unitarizirane islamističke Bosne i Hercegovine.
