Boris Komarevski prepoznao je vrijednost Šoštarkova talenta i pomogao mu da što bolje i brže napreduje u pjevanju
Nedavno, točnije 13. svibnja 2022., navršilo se četrdeset godina od smrti Dragutina Šoštarka (1907. – 1982.), nekoć poznatoga opernoga pjevača, hrvatskoga domoljuba i izgnanika; iznad svega dobra i velikodušna čovjeka. Hrvati koji su živjeli u Americi 1950-ih i 1960-ih godina, posebice u Chicagu, s radošću su se sjećali njegova imena i milozvučna snažna glasa. Danas smo rijetki koji ga još pamtimo.
U njegovoj i našoj domovini Hrvatskoj bio je do 1990. zabranjen, a potom nezanimljiv, kao i većina drugih poznatih imena u dijaspori. Istina, o njemu se može naći kratak životopis na portalu opera.hr, ali široj je publici ostao nepoznat. Ovih nekoliko redaka neka bude u čast ovomu plemenitomu sinu Hrvatskoga zagorja.
Šoštarko je rođen 26. ožujka 1907. u Klanjcu. Njegov put do operne zvijezde bio je zanimljiv, ali i težak. Naime, u mladim je godinama došao u Zagreb učiti bravarski zanat. Sve poteškoće koje su susretale mlade ljude nakon dolaska u „beli Zagreb grad” Dragutin je ublaživao pjevanjem. Srećom, njegovu pjevačku nadarenost zapazili su mnogi, a i on je s vremenom postao ne samo svjestan dara koji mu je Bog udijelio nego i da treba svoj talent usavršavati.
Da bi postigao željeni cilj, odmah nakon u mornarici odslužena vojnoga roka, pridružio se poznatomu zagrebačkomu pjevačkomu Ćirilo-Metodovu koru. Vrsni zborovođa prof. Boris Komarevski odmah je prepoznao vrijednost Šoštarkova talenta te počeo i privatno s njim raditi da bi mladić što bolje i brže u pjevanju napredovao. (Komarevski, njegov zamjenik, glazbenik Mirko Kolarić, duhovnik Kora, kao i mnogi drugi, bili su „oslobođeni” života odmah nakon dolaska partizana u Zagreb, bez suda i presude!) Šoštarko je ubrzo postao glavni solist u Ćirilo-Metodovu koru. Nastupao je diljem Hrvatske i šire, uključujući i gostovanje kod pape Pija XI. u ljetnikovcu u Castel Gandolfu. Pjevao je također u katedralnom zboru pod vodstvom poznatoga Čedomila Dugana.
Šoštarko je potom pohađao Glazbenu akademiju u Zagrebu. Među vrsnim profesorima podučavali su ga i Milan Reizer, Lav Vrbanić i Rudolf Matz. Odmah nakon prve audicije u HNK-u, dirigent Krešimir Baranović angažirao ga je za baritonske uloge. Prvu opernu ulogu pjevao je u Faustu u HNK-u u ožujku 1938. godine. Svojim snažnim baritonom osvajao je slušatelje i dobio pohvalne kritike. Da bi što bolje usavršio svoje nastupe, išao je na dodatno doškolovanje glasa k slavnomu Riccardu Stracciariju u Italiju i studirao glumu u Zagrebu. Pjevao je, među ostalim, u operama Faust, Boris Godunov, Carmen, Pikova dama, Pagliacci, Krabuljni ples, Traviata, La bohème, Trubadur, Rajnino zlato, Figarov pir i Nikola Šubić Zrinski. Osim u Hrvatskoj, pjevao je na pozornicama Beča, Berlina, Bratislave, Rima, Firence, Venecije, Sofije… Nemilosrdni ratni cunami prelomio se preko bezbroj ljudskih života, zvanja, talenata i perspektivnih karijera, pa je tako i život Dragutina Šoštarka krenuo pravcem koji nije predviđao ni želio. Postao je izbjeglica, kao i na tisuće drugih Hrvata.
Uskoro po dolasku u Italiju, Šoštarka je pozvao slavni talijanski operni pjevač Beniamino Gigli da mu se pridruži na turneji po Španjolskoj. Tako je i bilo. S Giglijem je nastupao na više španjolskih pozornica. Na kraju turneje, sa zahvalnošću je odbio Giglijevu ponudu da se vrati s njim u Italiju. Sam je otputovao u Južnu Ameriku. Nastupao je solo ili s drugim pjevačima u Argentini, Čileu, Peruu, Ekvadoru i Venezueli. Premda je postizao dobre uspjehe, odlučio je preseliti se u Sjevernu Ameriku i godine 1951. došao je u Chicago.
Šoštarkovi angažmani u Americi mogu se svrstati u tri kategorije: opere, koncerti i prigodni nastupi. Prigodom proslave 25. obljetnice utemeljenja American Opera Company u Chicagu (1954.) pjevao je ulogu Conte de Luna u operi Il trovatore (Trubadur) i zaslužno pobrao ovacije slušatelja. Nastavio je suradnju s AOC-om i nastupao u raznim operama, uključujući ulogu Amonasra, kralja Etiopije, u Aidi, oca u La traviata… Među ostalim nastupima, natjecao se i na Međunarodnom glazbenom festivalu (1956.) u izletištu International Friendship Gardens u Michigan Cityju, Indiana. Nadalje, Šoštarko je održavao samostalne koncerte, sudjelovao u koncertima koje bi organiziralo Američko operno društvo i nastupao s poznatim hrvatskim pjevačkim zborom „Zora” u Chicagu. Bio je omiljeni gost i kod chicaškoga slovenskoga pjevačkoga društva „Prešeren”.
Kao žarki domoljub uvijek je bio spreman svojim pjevanjem uveličati važnija hrvatska okupljanja u više hrvatskih naseobina (Chicago, Gary, Cleveland, New York…). Posebno je bio zapažen njegov nastup prigodom dvaju velikih hrvatskih okupljanja na kojima je bio velik broj cijenjenih Amerikanaca. Naime, u siječnju 1953. u Chicagu je održana Svečana akademija u čast kardinala Stepinca na kojoj su sudjelovali visoki gosti iz gradskoga kulturnoga, političkoga i vjerskoga života, uključujući i kardinala Stritcha. Drugo, 8. prosinca 1957. bila je svečana komemoracija 100. obljetnice smrti svećenika Josipa Kundeka, hrvatskoga misionara, pjesnika, velikoga organizatora…, u mjestu Jasper, Indiana. (Država Indiana taj je dan proglasila „Danom Oca Kundeka“.) Dragutin Šoštarko svojim je izvedbama uveličao ta slavlja i uzdigao ih na jednu višu umjetničku razinu.
Šoštarko je svojim izvedbama, od opernih arija do tradicionalnih domoljubnih pjesama, uvelike pridonosio hrvatskim društvima, župama, školama, dobrotvornim ustanovama, pjevačkim zborovima i radijskim programima u njihovu radu i djelovanju. Pored toga, tijekom poduljega boravaka u Chicagu prof. Rudolfa i pijanistice Margite Matz, nekolicina vodećih Hrvata zajedno s njima i Šoštarkom utemeljila je u Chicagu (1956.) Hrvatsku glazbenu akademiju u Americi. Premda se pokazalo da je to bio prevelik pothvat za tadašnje mogućnosti hrvatske zajednice, ipak to ukazuje da su vrsni hrvatski glazbenici i u tuđini nesebično mislili na odgoj i kulturno uzdizanje hrvatske djece.
Kao znak priznanja za Šoštarkove umjetničke uspjehe i u zahvalu za njegovu veliku nesebičnost u kulturnom, domoljubnom i karitativnom radu njegovi su prijatelji upriličili svečano slavlje prigodom 20. obljetnice Šoštarkova prvoga nastupa u Hrvatskom narodnom kazalištu. Proslava i jubilarni koncert održani su u nedjelju 23. ožujka 1958. u „American Hall” u Chicagu. Hrvati su s ljubavlju i od srca na kraju te svečanosti Dragutinu otpjevali svima nam poznatu pjesmu našega drugoga Dragutina „Fala”.
Krajem 1960-ih Šoštarko se preselio u lijepi gradić Sarasota na Floridi i ondje umro 13. svibnja 1982. Kao i mnogi drugi, slobodnu je Hrvatsku sanjao i žarko želio, ali nije doživio.
