Neka se nikada ne ugasi plamen Tomića Protekla je polovica ovog burnog stoljeća Skoro cijeli vijek mog patničkog života Odkad sam posljednji put iz kutka gledao Razbuktani badnjak na ognjištu Ćaće moga. Bilo nas je mnogo – puna kuća čeljari Čekali smo žudno Ćaću da unese glavnju. S bukvom u naručju on bi glasno nazvao: 'Na dobro vam došao Božić i ja!' 'I s Tobom bogda', mi bismo klicali sklopljenih ruku okupljeni oko ognjišta. Pobožno pjevajući: 'U sve vrime godišta'. Gledali smo netremice u njega k'o u Boga. Nakon krunice i čašice ljute kapljice Pregršti suhi smokava i tvrdih rogača Pošli bismo u povorci na ponoćna bdjenja Poput pastira na doček Božjeg sina. Konačno, evo me opet doma – na Crnišini Sve je drugačije – ljudi, nebo i zemlja Umro je Ćaća Mijo, ni majke Ive više nema Ostali smo sami – četiri brata i seja. Ostarjela siročad – ćelavi i sijedih kosa Umorni od vremena, teške badnjake unosimo Na Ćaćino ognjište kod najmlađeg sina Neka se nikada ne ugasi plamen Tomića. Rudi Tomić, Badnjak 1998., Radišići, Bosna i Hercegovina