Umjesto Švicarske, Hrvatska je najveći slum u Europskoj uniji
Potres u Banovini je svakome tko želi misliti pokazao dvije jako važne stvari. Jedna je da mi Hrvati kad treba znamo pokazati našu humanost, ljudskost i brigu za naše sestre i braću, koji su u raznim nevoljama i opasnostima. Druga stvar je da je potres pokazao kako je zapravo današnja cijela Hrvatska jedna velika europska sirotinja, koju su izdali i opljačkali “njezini” političari, poduzetnici, direktori državnih i javnih poduzeća, uvoznici, vlasnici medija… – koji imaju zajednički nazivnik – kriminalci i lopovi.
Hrvatska država, tj. njezina vlast nije bila spremna ni sposobna da u roku od 24 sata stavi u pogon sve raspoložive ljudske i materijalne resurse (planove), koje ima svaka imalo razvijena europska zemlja za ovakve slučajeve. Da se takav potres dogodio, primjerice u Austriji, Belgiji ili Danskoj, već bi istog dana svi koji su ostali bez krova nad glavom bili smješteni u prikladne stambene smještaje – u hotelima, športskim dvoranama, kamp kućicama itd. Nemojmo smetnuti s uma da su Sisak, Petrinja i Glina udaljeni samo sat vremena vožnje od Zagreba.
A zašto nije? Zato što je Hrvatska do kosti spaljena i opljačkana zemlja, koja je postala ne samo najsiromašnija europska zemlja, nego i najveći slum u EU-u. Hrvatska je od nove potencijalne Švicarske, kako sam je ja vidio nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine, u samo tri desetljeća došla do razine siromaštva i kriminalnog upravljanja državom, koje nas vodi da ćemo, ako nešto žurno ne promijenimo, vrlo brzo postati afrički robovi i afrička sirotinja u bogatoj Europskoj uniji.
Ma kako iz kuta gledanja onih nastradalih bio katastrofalan potres u Petrinji, Sisku i Glini, on je uspoređujući s velikim potresima diljem svijeta nesreća koju sređene i za takve slučajeve pripremljena država sama rješava u najkraćem mogućem vremenu, i nije joj potrebna ničija pomoć, a najmanje Srbije, koja je samo prije tri desetljeća Hrvatskoj nanijela tisuću puta brojnije ljudske žrtve i materijalne štete. Zar to nije najveća moguća ironija i tragedija? Vrlo važan razlog za takvo stanje jest i činjenica da Hrvatskom danas upravlja Milorad Pupovac, “veleposlanik” Republike Srbije u Hrvatskoj.
Mogao bih u nedogled nabrajati sve moguće razloge zašto je Hrvatska danas ovakva kakva jest. Jedan sam od rijetkih koji već godinama javno upozoravaju da za takvo stanje u Hrvatskoj nisu krivi samo izdajice i veliki lopovi te sebični političari na vlasti i u oporbi. Kriv je i hrvatski narod u cijelosti, jer pored svih svojih ljudskih i humanih vrlina, hrabrosti u ratu itd., nema ono što je najvažnije da bilo koji narod ne izgubi svoju državu i ne postane rob drugih naroda i država – političko znanje, pamet i jako potrebnu informiranost, tj. obrazovanje.
Danas u Hrvatskoj živim sam i u društvenom smislu u vrlo teškim, a ponekad i neizdrživim uvjetima. Zašto? Pa zato što sam 1990. tada bogatu Australiju i sigurnu materijalnu egzistenciju zamijenio za povratak u svoju voljenu domovinu Hrvatsku. Znao sam da idem u neizvjesnost, ali ni u najvećoj noćnoj mori nisam u tom trenutku mogao predvidjeti da će i nakon pobjede u Domovinskom ratu u Hrvatskoj vladati i hrvatski narod pljačkati i tlačiti isti oni ljudi, ili njihova djeca, koji su služili velikosrpskoj i komunističkoj Jugoslaviji na čelu s megazločincem Titom.
Već dvadeset godina spavam pod slikom blaženog Alojzija Stepinca. Nakon potresa u Petrinji jedna mi je osoba rekla da tu sliku maknem iznad glave da me u potresu slučajno ne ozlijedi. Kategorički sam odbacio takvu ideju. Rekao sam da me upravo ta slika čuva. Ona je bila iznad moje glave i tijekom velikog potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine. Tada se nije ni pomakla ni za jedan milimetar, iako je stan bio znatno oštećen.
Nakon novih, iako manjih, potresa u Petrinji, koji su se osjetili i u Zagrebu, cijeli dan sam bio u depresiji. Počeli su mi se sužavati svi mogući izlazi i vidici z današnje katastrofalne situacije u kojoj se mi Hrvati nalazimo. Današnja najava diktatora i bezosjećajnog internacionaliste i europejca Andreja Plenkovića da će Hrvatska 2023. prihvatiti uvođenje eura još me više oneraspoložila. Za mene to znači da će Europska unija oko Hrvatske sagraditi puno veći i deblji zatvorski zid, koji ćemo teško srušiti bez golemih žrtava, a možda i nikada.
Ustao sam iz kreveta oko dva sata popodne i odlućio otići na grob hrvatskog viteza Zvonka Bušića Taika na mirogojskom groblju, i tamo u tišini moliti dragoga Boga da me nahrani novom nadom i novom hrabrosti za teške dane koji su pred nama. Za dane kad ćemo morati podnijeti možda i najveće žrtve u našoj povijesti da konačno i zauvijek budemo svoji na svom, a ne sluge tuđincu, u svojoj ili njegovoj državi. To sam i učinio. Ne znam kakav će biti rezultat mojih molitvi i paljanja svijeće jednom od najvećih hrvatskih mučenika. Znam samo jedno. Ili ćemo u 2021. godini barem početi pokazivati da nismo samo veliki humanisti, nego i da uistinu volimo i svoju Hrvatsku jednako kao što volimo svoju obitelj, svoju djecu, svoje unuke i svoje sestre i braću i da smo spremni žrtvovati sebe da bi i naša velika hrvatska obitelj opstala i vječno živjela, ili ćemo, u protivnome nestati u danas možda još uvijek nezamislivoj, ali i sasvim mogućoj najvećoj tragediji hrvatskog naroda. U tom duhu, pozivam sve vas sestre i braćo da što prije zaboravimo ovu strašnu 2020. godinu i da vam poželim novi osobni, obiteljski i narodni domoljubni preporod u 2021. godini.
“ČUVAJTE NAŠU DOMOVINU HRVATSKU”!
