Hrvatski Fokus
Aktualno

Zar će nam agresorska Srbija i Pupovac pomagati!?

Umjesto Švicarske, Hrvatska je najveći slum u Europskoj uniji

 

Potres u Banovini je svakome tko želi misliti pokazao dvije jako važne stvari. Jedna je da mi Hrvati kad treba znamo pokazati našu humanost, ljudskost i brigu za naše sestre i braću, koji su u raznim nevoljama i opasnostima. Druga stvar je da je potres pokazao kako je zapravo današnja cijela Hrvatska jedna velika europska sirotinja, koju su izdali i opljačkali “njezini” političari, poduzetnici, direktori državnih i javnih poduzeća, uvoznici, vlasnici medija… – koji imaju zajednički nazivnik – kriminalci i lopovi.

Hrvatska država, tj. njezina vlast nije bila spremna ni sposobna da u roku od 24 sata stavi u pogon sve raspoložive ljudske i materijalne resurse (planove), koje ima svaka imalo razvijena europska zemlja za ovakve slučajeve. Da se takav potres dogodio, primjerice u Austriji, Belgiji ili Danskoj, već bi istog dana svi koji su ostali bez krova nad glavom bili smješteni u prikladne stambene smještaje – u hotelima, športskim dvoranama, kamp kućicama itd. Nemojmo smetnuti s uma da su Sisak, Petrinja i Glina udaljeni samo sat vremena vožnje od Zagreba.

A zašto nije? Zato što je Hrvatska do kosti spaljena i opljačkana zemlja, koja je postala ne samo najsiromašnija europska zemlja, nego i najveći slum u EU-u. Hrvatska je od nove potencijalne Švicarske, kako sam je ja vidio nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine, u samo tri desetljeća došla do razine siromaštva i kriminalnog upravljanja državom, koje nas vodi da ćemo, ako nešto žurno ne promijenimo, vrlo brzo postati afrički robovi i afrička sirotinja u bogatoj Europskoj uniji.

Ma kako iz kuta gledanja onih nastradalih bio katastrofalan potres u Petrinji, Sisku i Glini, on je uspoređujući s velikim potresima diljem svijeta nesreća koju sređene i za takve slučajeve pripremljena država sama rješava u najkraćem mogućem vremenu, i nije joj potrebna ničija pomoć, a najmanje Srbije, koja je samo prije tri desetljeća Hrvatskoj nanijela tisuću puta brojnije ljudske žrtve i materijalne štete. Zar to nije najveća moguća ironija i tragedija? Vrlo važan razlog za takvo stanje jest i činjenica da Hrvatskom danas upravlja Milorad Pupovac, “veleposlanik” Republike Srbije u Hrvatskoj.

Mogao bih u nedogled nabrajati sve moguće razloge zašto je Hrvatska danas ovakva kakva jest. Jedan sam od rijetkih koji već godinama javno upozoravaju da za takvo stanje u Hrvatskoj nisu krivi samo izdajice i veliki lopovi te sebični političari na vlasti i u oporbi. Kriv je i hrvatski narod u cijelosti, jer pored svih svojih ljudskih i humanih vrlina, hrabrosti u ratu itd., nema ono što je najvažnije da bilo koji narod ne izgubi svoju državu i ne postane rob drugih naroda i država – političko znanje, pamet i jako potrebnu informiranost, tj. obrazovanje.

Danas u Hrvatskoj živim sam i u društvenom smislu u vrlo teškim, a ponekad i neizdrživim uvjetima. Zašto? Pa zato što sam 1990. tada bogatu Australiju i sigurnu materijalnu egzistenciju zamijenio za povratak u svoju voljenu domovinu Hrvatsku. Znao sam da idem u neizvjesnost, ali ni u najvećoj noćnoj mori nisam u tom trenutku mogao predvidjeti da će i nakon pobjede u Domovinskom ratu u Hrvatskoj vladati i hrvatski narod pljačkati i tlačiti isti oni ljudi, ili njihova djeca, koji su služili velikosrpskoj i komunističkoj Jugoslaviji na čelu s megazločincem Titom.

Već dvadeset godina spavam pod slikom blaženog Alojzija Stepinca. Nakon potresa u Petrinji jedna mi je osoba rekla da tu sliku maknem iznad glave da me u potresu slučajno ne ozlijedi. Kategorički sam odbacio takvu ideju. Rekao sam da me upravo ta slika čuva. Ona je bila iznad moje glave i tijekom velikog potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine. Tada se nije ni pomakla ni za jedan milimetar, iako je stan bio znatno oštećen.

Nakon novih, iako manjih, potresa u Petrinji, koji su se osjetili i u Zagrebu, cijeli dan sam bio u depresiji. Počeli su mi se sužavati svi mogući izlazi i vidici z današnje katastrofalne situacije u kojoj se mi Hrvati nalazimo. Današnja najava diktatora i bezosjećajnog internacionaliste i europejca Andreja Plenkovića da će Hrvatska 2023. prihvatiti uvođenje eura još me više oneraspoložila. Za mene to znači da će Europska unija oko Hrvatske sagraditi puno veći i deblji zatvorski zid, koji ćemo teško srušiti bez golemih žrtava, a možda i nikada.

Ustao sam iz kreveta oko dva sata popodne i odlućio otići na grob hrvatskog viteza Zvonka Bušića Taika na mirogojskom groblju, i tamo u tišini moliti dragoga Boga da me nahrani novom nadom i novom hrabrosti za teške dane koji su pred nama. Za dane kad ćemo morati podnijeti možda i najveće žrtve u našoj povijesti da konačno i zauvijek budemo svoji na svom, a ne sluge tuđincu, u svojoj ili njegovoj državi. To sam i učinio. Ne znam kakav će biti rezultat mojih molitvi i paljanja svijeće jednom od najvećih hrvatskih mučenika. Znam samo jedno. Ili ćemo u 2021. godini barem početi pokazivati da nismo samo veliki humanisti, nego i da uistinu volimo i svoju Hrvatsku jednako kao što volimo svoju obitelj, svoju djecu, svoje unuke i svoje sestre i braću i da smo spremni žrtvovati sebe da bi i naša velika hrvatska obitelj opstala i vječno živjela, ili ćemo, u protivnome nestati u danas možda još uvijek nezamislivoj, ali i sasvim mogućoj najvećoj tragediji hrvatskog naroda. U tom duhu, pozivam sve vas sestre i braćo da što prije zaboravimo ovu strašnu 2020. godinu i da vam poželim novi osobni, obiteljski i narodni domoljubni preporod u 2021. godini.

 “ČUVAJTE NAŠU DOMOVINU HRVATSKU”!

Antun Babić

Povezane objave

Hrvatski standardni jezik stalno kopni

HF

Nisu uvažili iznesene kritike

HF

Utihnulo izrugivanje podizanju graničnih barijera

HF

Što je zapravo Đikićev “odlazak”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više