Aktovi Josipa Konte

Vitka tijela balerina djeluju izvanvremenski, odnosno svevremenski

Akademski kipar i slikar Josip Konta (1946.) odavno je, kontinuirano nazočan u hrvatskoj umjetnosti i kao vrlo samosvojan kipar i kao nadahnuti slikar, stvarajući djelo u proteklih nekoliko desetljeća (ali i danas vrlo predano) protkano vrlo specifičnim rukopisom, djelo međusobno vrlo prožeto, rekli bi da na slikara Kontu najviše utječe Konta kipar i obrnuto, djelo koga čini nekoliko snažnih ciklusa impresivnih figura (pojedinaca i grupa) uronjenih u kontemplaciju, ali i u vrlo elegantan pokret, gestu, uz slikarski dio, od motiva grupe, mora, aktova… Vrlo zanimljivi dio opusa čini i ciklus aktova, koje slikar Konta njeguje od samoga početka svoje aktivne umjetničke aktivnosti, uglavno izvođen u ulju, na platnu i kartonu u vrlo prihvatljivim srednjim formatima (kako za galerijsko izlaganje tako i opremanje doma).

Konta je sklon ekspresinističkom pristupu u stvaranju aktova, njegov je kolor vrlo odmjeren, pažljiv, sjajno podupire atmosferu volumena u kojem se nalazi nago opušteno žensko tijelo, duguljasto, pomalo vijugavo, blijede puti, u iščekivanju, u dosadi, u čežnji, u dilemi ili strahu, u ljubavi i tuzi,  u svim onim običnim ali i nesvakodnevnim situacijama duha uz jedino aktivne geste ruku u različitim položajima. Te ruke uistinu svjedoče o živosti, o životu modela, o struji života koja teče.

Dojma sam kako slikar najradije slika plesačice, balerine koje onako nage još jednom izvode zamišljenu koreografiju, ponavljajući otmjene kretnje, zavodeći, njišući se polagano i nepovratno. Njihova vitka tijela djeluju izvanvremenski, odnosno svevremenski, još jednom otvarajući pitanje, što se nalaze na pijedestalu apsolutne ženske ljepote ili ljepote žene. Lice im je tek naznačano ili je posve nevidljivo, jednostavno ga nema, gesta tijela umjesto lica i izraza lica. Mladoliko tijelo rijetko je djelomično pokriveno komadom tkanine, slučajno prebačenim preko tijela.

Konta slika dva tipa akta, jedno je uzvišeni, zamišljeni, tihi akt, dugih ruku i nogu, uska tijela, malih grudi, kose pripijene, u namjerno kontroliranoj mirnoći jer u tijelu sve vrije, ključa, sprema se erupcija emocija, za koje se ne zna, kakva će biti i kakve će erupcija posljedica izazvati. To su tajnoviti modeli nježnih tijela, srca i duše prepunih. Konta također povremeno slika i vrlo realistični akt, obično punijeg modela, koji odaje dojam posvemašnje stvarnosti, jednoličnosti života i neobičnog odnosa prema vlastitom tijelu. To su modeli izraženih atributa anatomije, primireni i pomireni sa svojim životima, svjesni nepromjenljivosti situacije u kojoj se nalaze i nedajući se čudu za razliku od vitkih ljepotica koje pripadaju čudesnom okruženja (ili okruženju čudesnog). I u jednom i u drugom dijelu ciklusu aktova seksualnost nagih modela, žena, djevojaka sasvim je prigušena, pomalo zakrivena, osim na uljima koje je Konta posvetio plesačicama, na kojima je dojmljiva nazočnost erotike.

Konta je tealizirao u svojem, vrlo složenom opusu, iznimno dojmljiv ciklus aktova u ulju, istražujući vječni motiv dosegnute ili nedohvatljive ženske ljepote ili općenito kroz ljudsku povijest tajanstvenosti lijepog što žene iznjedre, pokažu ili sakriju, uzdignu ili odbace, sreća ili prokletstvo. Kontin opus aktova zaokruženi je autorski ciklus, definiran i privlačan, ne samo oku, već i duhu. Od kada postoji, čovjek bilježi, slika, pamti žensku ljepotu, iznova joj se diveći i stalno se pitajući, što je u središtu enigme.

Miroslav Pelikan