Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Cijeli životni sustav je okrenut naopačke

Najsmješnije je što rasparane hlače koštaju više nego obične

 
 
Nedavno sam gledao dokumentarac o životu konavoske obitelji 1954. godine. Dječak dolazi iz osnovne škole i majka mu daje "tečicu" sa hranom i malu motiku. On pješači do polja gdje nosi ocu hranu i pomaže mu u kopanju. Vidim u mlinici i za stolom lijepi red, slogu, poštovanje starijeg; makar je komunizam na zidu visi slika Isusova; svak ima svoje mjesto i vrijeme i zadatak, od sušenja duhana, priprave hrane, pljevljenja na gumnu, hranjenja životinja, berbe plodova, loženja vatre. Nesretne žene prale su rublje na kamenom pilu sapunom, ali svaka nošnja je čista i utijana (opeglana).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/02/koltay-wilson-0-1024.jpg
Vratimo se u vrijeme sadašnje. Dijete je ujutro neispavano, mijenja dan za noć. Majka nosi kakao u krevet, dijete doručkuje u slastičara (puno sladora i kruha jedu Hrvati), preko nastave se igra mobitelom, sjedeći u kafiću komuniciraju prijatelji laptopom na facebooku. Lijepo druženje.
 
Po alkoholu smo među prvima na svijetu, kao i duhanu, djevojke rano stupaju u odnose (sa Češkom smo među prvima na toj "slavnoj" listi), travu je SDP želio legalizirati (sadašnja marihuana ima preko 13 posto psihoaktivnog sastojka THC, 1970. je bilo samo 1 posto), loša je za koncentraciju i učenje, nakon dugog uzimanja bezvoljnost stvara se bezvoljnost, može povisiti tlak, a za shizoide je okidač u razvoju bolesti; naravno i "ulaznica" je za teže opijate. O prikladnom odijevanju, bontonu i rječniku ne ću pisati, mislim da svi imamo priliku vidjeti zapuštenost većine mladih osoba. Najsmješnije je što rasparane hlače koštaju više nego obične.
 
Agresivnost je u porastu i sve se ranije pokazuje; naime, gladijatorski borilački športovi se reklamiraju kao nešto dobro i važno. Mediji su puni nasilja, crnila, "selebritija", "realitija" sa neradnicima i duhovnim utopljenicima, reklama koje potiču materijalizam, ispraznih TV sapunica sa propagiranjem smrtnih grijeha – svega osim znanosti, kulture i čovječnosti. Svaki drugi brak se rastaje, djeca su sve češće jedinci, većina stanovništva živi u velikim gradovima. Previše je oslobođenih tjelesnog odgoja, u porastu je populacija sa lošim vidom, ravnim stopalima, astmom, fina motorika je sve lošija, kao i zubi (vidi: dr. Ranko Rajović). Akademskih građana imamo oko 8 posto, s tim da se djeca prečesto odlučuju za lakše fakultete bliže mjestu stanovanja – uglavnom ti menadžeri, glasnogovornici i ekonomisti će uredno povećati broj nezaposlenih.
 
U socijalizmu se asistente (po političkoj i zavičajnoj liniji) biralo među studentima; u SAD -u asistent ne postoji, u radni odnos prima se osoba koja ima najjače znanstvene referencije, obično u ranim srednjim godinama. Ideologija je znatno manje nagrizla prirodne znanosti i medicinu, jer tu je zanimao sustav praktični rezultat; što govoraše drug Mao "crven i stručnjak". Osobno mislim da prosječnome građaninu više koristi poznavanje tehnike negoli više razine matematike, te da su likovni, glazbeni i tjelesni zapostavljeni, i ta negativna praksa se danas naziva rasterećenjem.
 
Nastava subotom i organiziranje slobodnih aktivnosti, te dodatnih sati za nadarene učenike bili bi pun pogodak! Kod upisivanja npr. frizerica u Obrtničku školu boduje se kemija a ne likovni! Zašto, zato jer se smatara da "lakše" predmete svi moraju imati 4 ili 5. Tako je i sa Slikarsko-dizajnerskom školom; zato bi trebalo da odgoji ne ulaze u prosjek i tad bi nastavnici odgoja mogli netalentiranim odlikašima davati realne ocjene koje bi kod upisa u neke smjerove (u ovom primjeru frizerice i slikari – dizajneri) imale veću težinu.
 
Svjetski jedinstveni dar prosvjetarima vječito mrzovoljnoga ministra Željka Jovanovića da djeca s posebnim potrebama mogu upisivati školu koju žele je danajski dar; otežava administraciju i praktični rad, jer takvo dijete zahtijeva posebnu pažnju i u praksi ne može postići željeni rezultat što ga samo frustrira, a nikako socijalizira. Školstvo je uvijek između Scile i Haribde, naime pedagoškog optimizma Makarenka i Šuvara po kojem svak sve može i svak je za sve rođen i američkog modela u kojem pragmatizam stvara barbarske mase bez ćudoređa i kulture. Ali nisu ni Amerikanci ludi; pa je li običnom čovjeku važnija viša razina matematike od prve pomoći, domaćinstva i predvojničke obuke? Tehnika (tehnos je umijeće) narodu!
 

Teo Trostmann

Povezane objave

Od kapitalističke demokracije do Radničke fronte

HF

Smišljeni napad na Predsjednicu

HF

Trebaju nam dostojanstvene proslave

HF

Podržali Istanbulsku, podržavaju i “seljenja”!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više