Jugokomunistički zločini nad Hrvatima (4)

Vladko Maček nije bio kolaborator

Povodi

Nijemci su na vlast doveli ustaše nakon što je Hrvatska seljačka stranka (HSS) s Mačekom na čelu, odbila suradnju. Zašto Maček onda nije u Titovu režimu bio antifašistički heroj, a zašto to nije ni danas? Dok francuski general Petain prihvaća francusku državu kakvu mu daju pobjednički Nijemci 1940., Maček odbija suradnju i završava u – Jasenovcu. U komunističkoj smo školi učili da je Maček kolaborator. Kako to? Komunisti na vlast dolaze silom, jednako kao ustaše, s tim da su se dulje i bolje spremali. Svi su im vođe školovani u Moskvi u školama Kominterne i aktivnost svih godinama je financirala Staljinova Partija, sve do njihova osvajanja vlasti (pa i do 1948.).

Vladko Maček

Nisu sporni komunistički dokumenti sa Staljinovim naređenjem da 22. lipnja 1941. svi komunisti krenu u borbu za obranu Sovjetskoga Saveza, niti naputci Kominterne da komunisti iskoriste okupaciju i stave se na čelo otpora da bi preuzeli vlast! Visoki i ugledni hrvatski komunistički dužnosnik Sibe Kvesić piše ovako: …Time se komunističkim partijama svih okupiranih zemalja, pružila jedinstvena prilika da dizanjem oružanih ustanaka, u rodoljubivoj borbi za oslobođenje svoje zemlje, zauzmu komandne položaje, steknu golem prestiž i – bez velikih unutarnjih trzavica – ostvare svoje revolucionarne ciljeve… sazrijevalo je i naglo se širilo uvjerenje da nastupa epoha socijalističke revolucije. (http://www.znaci.net/00001/124_1.pdf).

Kakvo oslobođenje, kakvo domoljublje – radilo se o komunističkoj oružanoj borbi za osvajanje vlasti! To su nazivali revolucijom, izrazom koji im je i danas svet (v. ispade Obersnela, Kapovića, Markovine i njihove rodbine i svojte na proslavama Titova lažnoga rođendana u Kumrovcu).

Saveznici

Ustaški saveznici nisu sporni, to su Sile osovine. Od komunističkih nije sporan Staljin, čija vojska, a ne Titova, izbacuje Nijemce iz Srbije, Vojvodine i dijela Slavonije. Komunisti se od kraja II. svjetskoga rata, do danas, predstavljaju kao dio Zapadne antihitlerovske alijanse, što je čista laž! Ni na jednoj konferenciji predsjednika SAD-a, Velike Britanije i Sovjetskoga saveza Titovi partizani nisu prihvaćeni kao ravnopravni saveznici, nego kao skupina čija se borba protiv Nijemaca podupire. Tito je sa Saveznicima potpisao suradnju s kraljevskom vladom i u svoju je vladu, do izbora, kao vicepremijera primio haesesovca Ivana Šubašića i obvezao se da se do kraja rata ne će donijeti odluka o konačnome državnom uređenju! Izbori su održani u studenome 1945., što znači da komunistička (Titova) vlast nije bila automatski odobrena od Saveznika, nego da je odlučeno da o vlasti odluče slobodni izbori.

Najprije su pobijene stotine tisuća potencijalnih glasača koji za komuniste ne bi glasovali (ukupno 570.000?!). Sami izbori nisu bili slobodni i to je bilo toliko očito da je već prije njihova održavanja Šubašić napustio Beograd. Glasovalo se ubacivanjem kuglice u jednu od dvije kutije, pod kontrolom naoružanih komunističkih predstavnika. Svi izabrani nekomunistički kandidati eliminirani su do 1948.

Pitanje oslobođenja zemlje

Komunisti kao neupitno sebi dodjeljuju zaslugu da su oni „oslobodili zemlju“. Radi se o Jugoslaviji, ali se implicira i Hrvatska. Implicira se i to da je oslobođenje od okupatora velika stvar i da za nju vrijedi popustiti na nekim grijesima, poput ubojstava stotina tisuća ljudi nakon završetka oružanih sukoba. No, nije tako!

Nije istina da su partizani oslobodili Hrvatsku, a nisu ni Jugoslaviju! Protiv Nijemaca se oni praktički nisu ni borili; osim ofenziva Nijemaca na partizane, od partizanskih ofenziva na Nijemce poznate su samo diverzije iz filmova. U Srbiji je partizanski pokret ugušen još 1941., i glavna borba partizana odnosila se na uništenje ustaške NDH. Partizani su dugo bili tek hrvatski Srbi u pobuni protiv hrvatske države, jednako kao što su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske. Iz Jugoslavije se Nijemci povlače i polažu oružje zbog pobjede Saveznika, a ne zato što su ih partizani natjerali da se povuku iza austrijske granice. Ustaška država pada zbog pada Nijemaca jer se ustaše ne odriču savezništva sa silom koja im je poklonila toliko željenu državu. Sovjeti istiskuju Nijemce iz Beograda i sjeveroistoka cijele zemlje. Umjesto oslobođenja, nastavka Banovine iz 1939. ili slobodnih izbora, Hrvatska ima samo smjenu okupatora i gubitak makar i formalne države te stotine tisuća smaknuća, na razini genocida. Komunističko ‘oslobođenje’ svodi se na to da je komunistička vlast terorom i krivotvorenjem izbora zamijenila onu kraljevsku.

Krilatice

Komunisti ne kažu da je krilatica ‘Za dom spremni’ ružna, nego j zabranjuju zbog njezine povezanosti s ustašama. No govore da je krilatica ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ lijepa do svetosti, iako je ona izravno povezana s Hudom jamom i Ovčarom (i još 1600 masovnih grobnica Hrvata od komunističke ruke). No kad se ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ oljušti od propagande i nasilja, ona nije ništa ljepša i plemenitija od ustaške ‘Za dom spremni’ kad se ta oljušti od kolaboracije s nacistima. U čemu bi bila? Komunistička spominje smrt drugih (koje će oni usmrtiti), a ustaška spremnost na vlastitu smrt (za svoju domovinu). Koja je razlika između ljubavi za dom i ljubavi za narod?

(Svršetak u sljedećem broju)

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva