Do Vučićeva posjeta je trebalo doći

Kako bilo da bilo, danas se Srbija klanja hrvatskoj zastavi i pozdravlja hrvatsku vojsku

Nije da mi je baš drago što ta osoba dolazi u Zagreb. Bila sam ljutita, na predsjednicu  države, zbog njenog poziva ovom srpskom huškaču i okupatoru, da ne kažem četniku. Međutim, to je bilo nužno za međususjedske i međunarodne odnose. Sasvim je svejedno je li ta inicijativa za poziv došla od predsjednice posredno ili neposredno. U interesu je svima da se uspostave koliko toliko normalni odnosi među vodećim državama na Balkanu. Htjeli mi to priznati ili ne svijet nas doživljava kao dio Balkana, vjerujem onog uljuđenijeg, modernijeg, demokratskijeg i kulturnijeg.

Za sve nas je bolje, jednostavnije i sigurnije da države uz naše granice postanu članice EU-a, rade, posluju, žive i surađuju po pravilima Unije. Aleksandar Vučić je legitimni i legalni predsjednik Srbije, zapravo apsolutni gazda u Srbiji. Povijest njegova rasta i razvoja, naročito za Domovinskog rata, neprimjerenih izjava, aspiracija na zacrtanu granicu iz Načertanija Ilije Garašanina, huškanja Srba u Hrvatskoj…, nimalo mu ne ide u prilog kao dobro došlom i dragom gostu. Međutim, on sa sobom nosi puno rješenja dugoročnih i teških problema za obje države, koji sputavaju normalne i dobro susjedske odnose.

Mi smo teritorijalno, povijesno i sudbinski vezani narodi. U obje države većina žitelja su kršćani. Ako ništa drugo, na toj platformi bi trebali naći  parametre za bolje  međusobne odnose, rast i razvoj gospodarstva,  razmjena kulture, unaprjeđenje društvenih kontakata, međusobnu podršku i pomoć za čvršću integraciju i inkluziju u EU-u i svijetu, sasvim svejedno na Zapadu ili Istoku. Poznato je tko kome i čemu oduvijek inklinira, što ne bi trebala biti prepreka međusobnim korektnim i dobrosusjedskim odnosima Hrvatske i Srbije. Niti je Aleksandar Vučić personifikacija Srbije, niti je Kolinda Grabar-Kitarović personifikacija Hrvatske. Oni trenutno predstavljaju svaki svoju državu i u ime nje pregovaruju. Razgovarati i pregovarati se mora. Previše je vremena proteklo u prazno, na politiziranje, nadmudrivanje, “educiranje” popovanje i bildanje osobnog ega, s jedne i druge strane. Tu smo gdje jesmo, vjekovima, naslonjeni jedni na druge. “Pregovarati, uvijek i svugdje, makar i  sa samim vragom, ako je to na  korist hrvatske države”, rekao je davno predsjednik Franjo Tuđman.

Iako, znamo kakav je Vučić, ne može mu se baš vjerovati, ali ima on neke interese zbog kojih mora uvući rogove, smekšati retoriku, reći barem dio istine, priznati agresiju Srbije, uz pomoć JNA, na Hrvatsku, priznati ogromnu ratnu štetu, progone domicilnog stanovništva, otimanja tuđe imovine, neljudska silovanja i nehumana ponašanja od strane  njegovih sunarodnjaka okupatora, više od trećine Hrvatske. Htjela “braća” doći do mora i osvojiti ga. Ne može to bre i nikada ne će moći. S tim se već jednom nakon stotina godina morate pomiriti. Možete doći u Hrvatsku kao turisti, prijatelji, kolege, rodbina, kumovi i turisti, u svako doba i na svako mjesto. Nitko kod nas u vama ne će gledati četnike. Dobro znamo i raspoznajemo tko su to bili i tko je to danas. Iskreno, baš nas briga. To je njihov problem. To znaju obični, normalni Srbijanci i Srbi.

Političari su oni koji su sve zakuhali, zaludili narod, započeli i vodili krvavi i bespoštedni rat, da bi na kraju morali neslavno pobjeći, od nekoliko puta malobrojnije i slabije naoružane hrvatske vojske. Ta vojska nije osvajala tuđe, nego branila svoje, za to je i pobijedila. Nakon četvrt vijeka političari moraju uspostaviti normalne odnose. Za to su potrebni razgovori, pregovori, usustavljivanja, suradnja, kompromisi i prije svega istina. Hoće li se pritom tko ispričati, za pojedina nedjela počinjena od njegove države (strane), to je stvar odgoja svakog pojedinca, njegovog diplomatskog i državničkog profila, karaktera, stava, razuma i osjećaja. Bilo kakvim nagovorom ili prisilom se ništa ne dobiva, osim licemjerja i glumatanja. Kako bilo da bilo, danas se Srbija klanja hrvatskoj zastavi i pozdravlja hrvatsku vojsku. Neka to bude dostojanstveno, hrabro i iskreno. Za početak svega ostalog  sasvim dovoljno.

Ankica Benček