Je li moguć ustroj školstva RH? (4)

Strateški izazov ili filozofija života

 

 

Poželjno je da svaka zemlja (država) ima životni imperativ ili filozofiju života kojemu teže generacije. Japanci su odnjegovali kvalitetu svojih proizvoda i žive s imperativom izvoza. Nijemci dominiraju kvalitetom i ne brinu za svoj izvoz, Talijani  plijene dizajnom i delicijama i…

Suglasni smo da raspolažemo prirodnim ljepotama; one nisu uščuvane zahvaljujući našoj pameti, već zbog siromaštva. Bogati je svijet svoju prirodu žrtvovao i sad je u situaciji da ju “popravlja”.

Budući da je sve komercijalizirano, a da su zrak i, sve manje, voda besplatni,  do čiste vode i do čistog zraka bit će sve skuplje doći. Ta činjenica mogla bi postati jedan od naših najvećih strateških izazova ili životna filozofija kojom bismo odgajali i obrazovali našu mladost u namjeri da prirodne ljepote pretvorimo u resurs prirodnog bogatstva.

Pretvaranje prirodnih ljepota u prirodno bogatstvo nezamislivo je bez odgojno obrazovnog prostora. Taj prostor mora biti doslovce ispunjen nastojanjem u svakoj učiteljskoj poduci i u svakom nastavnom predmetu tako da i primjeri iz računa ili matematičkih rješenja potiču spoznaju o vrijednosti prirode i o značenju njenog čuvanja od svih oblika zagađenja (fizičkog, kemijskog, biološkog, radioaktivnog, a mislim, političkog, rečeničnog…)[1]. Svaka zadaća valjalo bi da ima  u kontekstu nešto što bi učenik prepoznao kao korist ili štetu ako se prema PRIRODI odnosi neodgovorno. Kako bez odgovarajuće poduke shvatiti da sve ono što mi zovemo smećem, ako se razvrsta nije otpad već repromaterijal kojeg vraćamo životu. Poticati primjerima na spoznaju i odgajati za primjenu je strateški i dugoročno gledano, rezultat na kojem bi valjalo nastojati bar desetak godina kako bismo dobili tek prvu generaciju, nazovimo je, ekološki pismenu.

 

Realnu Hrvatsku čini 256.538 km. kvadratnih s teritorijalnim morem površine 31.000 kv. kilometara, te brojne rijeke i jezera. Taj prostor naseljava nešto manje od 5,000.000 žitelja s demografskim značajkama koje ne ohrabruju i sa socijalnim nasljeđem u kojem je narod gotovo odgojen boriti se protiv nekoga ili protiv nečega, a gotovo nikad za nekoga ili za nešto svoje i vrijedno borbe. Odnjegovati bilo kakvu odrednicu kao filozofiju života i u njoj vidjeti budućnost ne samo države i njene opstojnosti, već i cijele planete, čini mi se vrijednim pozornosti i korisnim nastojanjem za koje je potrebno strpljenje i, naravno, potpora Vlade i znanosti na svim razinama.

 

U našem (ne) sustavu smisao školovanja se svodi na osobe što se uporno i dosljedno pozivaju na inozemna iskustva. Nadmeću se iskustvima „naprednog“ svijeta, ali nikad ne rade „ono“ što je napredni svijet radio da bi bio uspješan. Definitivno su nepotrebna pozivanja na analize OECD-a, a još i manje pomažu podaci UNESCO-a koji nam štiti ono što ne financiraju (spomeničku materijalnu i nematerijalnu baštinu). Kad ovo konstatiramo, dužni smo ostati na tragu globalizacije i uključivanja u međunarodne integracije, jer očuvanje prirode je primarno pitanje globalnih procesa u kojima imamo dvije mogućnosti:

 

–      Na Plitvicama i na izvoru Krke ostvariti međunarodni multimedijski centar ili institut za globalnu zaštitu prirodnih resursa ili

–      Prepustiti se stihiji koja, ako ovako nastavimo, nije daleko od mogućnosti da od nastojanja s kojim bi htjeli postati dio zajedničkog tržišta, postanemo njihovo smetlište.

 

1. UČENIK

 

Učenika, kao subjekta odgojno obrazovnog procesa, valja isključivo tumačiti sa stajališta genetičkih spoznaja. Uzaludni su napori i javna uvjeravanja o fenomenima ili o znanstvenom učinku na kreativnost, na darovitost ili na metodiku nastave koja je učinkovita.

 

Svaki je učenik darovit za nešto. Razlikuju se vrste i stupnjevi darovitosti kao i uvjeti u kojima se dar može izraziti i, naravno, vrijeme kad darovitost ostavlja svoje učinke.

Jedino se pouzdano zna da kalendarska i biološka zrelost ne idu paralelno, pa neki učenik prije, a neki kasnije sazrijeva ili uči na satu, neki doma, a neki tek kad napuste školu.

Posljedica je ove činjenice da najbolji u osnovnoj školi nisu i najbolji u srednjoj školi. Oslobođeni mature nisu i najbolji studenti a da o diplomiranima ne ovisi društveni napredak već smo se dovoljno uvjerili u neuspješnoj praksi.

 

1.1. NASTAVNI PLAN I PROGRAM

 

Nejasno je zašto se plan i program uvijek i dosljedno spominju zajedno. Za školu je jedino bitno da ima jasan i sadržajno primjenjiv program namijenjen učeničkom prosjeku. Programi za napredne, pa za nazadne ne korespondiraju s biološkim spoznajama, već su dijelovi znanstvenog zagađenja kojeg ima jednako kao i radioaktivnog. Naime, pedagoška misao ne može biti izolirana od bioloških spoznaja. Opet se vraćamo genetici koja je nedvojbeno ustanovila, popularno rečeno, da se ne može sipati u bocu od litre dvije litre, a još je teže kad neki s jednom litrom žele napuniti bocu od dvije litre. Nastavni program za svaki razred i za svako područje valja prilagoditi prosjeku. Međutim, svi su pomalo hendikepirani kad su dužni odrediti koliko je to i kakva je to mjera u nastavnom programu za učenički prosjek?

 

Najkraće, najveća je mudrost pronaći mjeru za bilo što, a kamo li za nastavni program od kojeg se očekuje učenički napredak, osposobljenost za nešto. Međutim, u smislu danog uvoda, u svakom bi se nastavnom programu moralo naći dovoljno mjesta i prostora za sintagmu: “Zrak i voda su besplatni, ali do čistog zraka i do čiste vode bit će sve skuplje doći”.

 

Pod uvjetom da se prirodne ljepote žele pretvoriti u prirodno bogatstvo za koje je potrebno odgajati generacije i poticati njihovo promišljanje kao nešto što uz moguću materijalnu korist jamči i zdrav način života i rada. Što se plana tiče to je sasvim tehničko pitanje koje može biti, ali i ne mora biti normirano. Za neku nastavnu jedinicu ili za neki programski sadržaj nekom je potrebno više, a nekom manje vremena. Pored toga, to ne ovisi uvijek o nastavniku, već i o učenicima koji mogu ili ne mogu usvojiti nešto iz programa. U svakom slučaju program i plan su sasvim neovisne stvari. I dok program sadrži nastavničko znanje, plan traži tehniku (metodiku) njenog projiciranja na učenike.[2]

Jedinstvena metodologija za izradu programa može biti utemeljena samo u postulatima koje država želi nametnuti kao strateški zahtjev ili ono što se može označiti “filozofijom života”, dok sve ostalo valja prilagoditi prosjeku za osnovno obrazovanje, a minimum zahtjeva za kvalificiranje. I tu ne bi smjelo biti nesporazuma. Nije isto nekoga opismeniti i nekoga kvalificirati. U prostoru opismenjavanja može biti tolerancije, ali u prostoru kvalificiranja mora postojati rigorozni zahtjev.

 

Uostalom, ako već netko i želi zajedno strpati dva sasvim različita pojma i postupka, onda bar u redoslijedu mora prvo ići program, pa tek onda plan njegove realizacije. Nikako drugačije!

 

2. UČITELJI

Temeljno pitanje je odabir osoba za učiteljsko zvanje. Ako se učitelj postaje iz socijalne nužde, a ne iz pedagoškog erosa, teško je očekivati sve ono što se školi nameće i ono što se od nastave očekuje.

 

Bilješke:

 

 

(Svršetak u sljedećem broju)

 

Željko Mataja, prof.