Društvo bez Boga uvijek se pretvara u društvo protiv Boga
Veliki mozak misli, dakle ja ne postojim.
(Teilhard de Chardin)
Suvremena znanost srušila je statičku sliku svijeta, nepobitno je dokazala da stvaralački proces razvoja čovjeka nije dovršen, da evolucija čovjeka i dalje traje. Postavlja se pitanje u kojem će pravcu u XXI. stoljeću ići evolucija čovjeka, odnosno, do kada će čovjek trajati, kada će evolucija završiti i hoće li čovjek i na koji način nestati kao vrsta? Neizvjesno je hoće li pobijediti svijet tehnike i društvo organizirano kao mega-stroj ili će pobijediti viša organska kultura, umjesto mehaničko-tehničke. Hoće li se čovjek pretvoriti u svojevrsnog robota kojim će upravljati "veliki brat" ili će pobijediti svijet ideja, u kojemu će se čovjek razvijati kao svestrano samostalno ljudsko biće?
Sve donedavno ljudi su vjerovali da pentagonu moći globalnoga čovječanstva, organiziranom kao megastroj nema alternative. Nije se dvojilo u mogućnost da čovjek postane gospodarom prirode i da je mijenja i prilagođava svojim potrebama. Veliki valovi, potresi, uragani, ozonske rupe, zagrijavanje Zemljine atmosfere, klimatske promjene, onečišćenje zemlje i hrane, nove neizlječive zarazne bolesti, prijete uništenju čovječanstva jednako kao što prijeti i gomilanje totalne moći i sredstava za masovno uništenje čovjeka, odnosno, moći koncentrirane u rukama pojedinaca i skupina koje mogu pritiskom na dugme uništiti čovječanstvo. Zato je potreban organiziran otpor koncepciji globalizma u kojoj se moć koncentrira u rukama sve manjeg broja ljudi. Potreban je otpor sustavu vrijednosti i svjetskom poretku u kojemu se presijecaju, na nasilan način, s manipulacijom čovjekova povezanost s poviješću, tradicijom, kulturom, običajima, nacijom, vjerom, koje čovjeka svode na privjesak stroja i računala, kojima se čovjeku nameće mehanički način života.
Bez uvida u čovjekovu psihu, čovjekove nade i strahove, snove i maštanja, mitove i vjerovanja, nije moguće spoznati bit čovjeka, a još manje njegovu budućnost. Čovjek, ako želi ostati čovjekom i razvijati se kao svestrano ljudsko biće, mora sačuvati svoju višedimenzionalnost, ne smije dopustiti da ga se pretvori u jednodimenzionalnog čovjeka – potrošača – privjesak mega-stroja koji ga sve više pretvara u mehaničko biće, i nameće mu ritam stroja. I suvremenom čovjeku ritual, umjetnost, poezija, glazba, ples, filozofija, znanost, mit, religija, šport i druge aktivnosti jednako su potrebni kao i njegov kruh svagdašnji.
Živimo u društvu u kojemu najveći grijeh postaje želja za samostalnošću i neovisnošću. Najveći je grijeh imati svoje stajalište i svoje mišljenje, suprotno onome što je "in", što je "brend", što je "trend". Grijeh je biti drukčiji, grijeh je biti svoj, grijeh je ne prilagoditi se. Bombardiranjem tisućama nepotrebnih, beznačajnih poruka i negativnih vijesti lomi se sposobnost čovjeka da misli svojom glavom. Roboti istiskuju čovjeka iz procesa proizvodnje. Zabava i spektakli postaju ubitačno sredstvo terora nad čovjekom, kojemu posebno mladi ne mogu odoljeti. Iza svega toga stoji "veliki brat" (vlastodršci), koji su pretvorili svijet u koaliciju političke moći i moći novca i moći medija, koji upravljaju svjetskim društvom i državama, stvaraju pravila ponašanja i nameću ljudima poželjne oblike ponašanja. Stvara se kod ljudi osjećaj krivnje ako su drukčiji, ako se ne prilagode, proglašava ih se konzervativnima, primitivnima, zaostalima, nacionalistima i ognjištarima.
Glavno računalo i njegov ekran – novo svenazočno "božansko" oko koje nadzire i podčinjava čovjeka prijeti da mozak običnog čovjeka stavi izvan uporabe. Čovjek se onesposobljava da spoznaje svijet neposredno i osobno, on svijet spoznaje samo posredstvom tehnike i strojeva. Virtualni svijet za običnog čovjeka postaje realnost, a realni život čovjeku se čini kao iluzija. Stvara se metafizika i teologija mega-stroja, koja eliminira ljudsku osobnost i čovjekov identitet. Veliki mozak – veliko računalo emitira milijune zraka. Ljudski se mozak pretvara u primatelja, prenositelja i ostvarivača tih naloga. Čovjek ne pruža otpor, dragovoljno prihvaća novo ropstvo i neslobodu, čak je sretan i zahvalan što su ga oslobodili slobode i odgovornosti, što su ga doveli u ugodnu poziciju da ne mora odlučivati o svojoj sudbini, nego se prepustiti "sreći" koju mu osiguravaju "veliki brat" i veliki mozak.
Suvremeni čovjek sve više postaje žrtva novog ropstva, jer ga teror masovnih medija i ideologija ateističkog hedonizma ne samo potiču nego i prisiljavaju na unutarnje ropstvo u kojemu se sloboda ostvaruje kao sloboda zadovoljavanja sirovih strasti i onog najjadnijeg i najbjednijeg u čovjeku. Takve tendencije "ubijaju" duhovnost čovjeka. Ateističkom hedonizmu, kao vladajućem svjetonazoru globalizma, najveći su protivnici kršćani koji tvrde da je čovjek duhovno božansko biće i koji se u temeljima suprotstavljaju ateističko globalističkom hedonizmu. Kršćani tvrde da Deklaracija o pravima čovjeka, na kojima se temelje demokratska društva Zapada, ima ontološku osnovu, jer Deklaracija o pravima čovjeka i građanina pretpostavlja postojanje ljudske duše. Ljudska prava mogu biti sveta prava samo ako je čovjek vječan, ako je čovjek božansko biće. Ako je čovjek samo dio zvjezdane prašine u kojem se na trenutak upalila iskra života, onda on nema pravo na sveta prava. Zato je liberalni ateistički hedonizam, kao službeni svjetonazor Europske unije, ustvari izdaja Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, jer čovjeka ne tretira kao sveto biće sa svetim pravima, nego ga svodi na slučajni prirodni događaj. Zato je u pravu Sveti Ivan Pavao II. kada je rekao: "Društvo protiv Boga uvijek se pretvara u društvo protiv čovjeka.".
Tako se na kraju vraćamo na ključno pitanje: što je čovjek? Je li čovjek bit svega i cilj svega ili je čovjek mali kotačić nove piramide moći koja se iz dana u dan sve više stvara? Postavlja se i pitanje što čini čovjeka čovjekom? Što je bitna karakteristika čovjeka? Jesu li to glava, noge, ruke, tijelo, ili čovjeka čini čovjekom samo misao, sposobnost da misli, jer osjećati, biti sretan i nesretan, patiti, bojati se, mogu i savršenije životinje. Neki čak tvrde da se i biljke mogu bojati i patiti. Samo čovjek može misliti i mijenjati prirodu. Zato je čovjek različit od svih drugih živih bića, čak i onih inteligentnih poput dupina i kitova, koji mogu misliti, ali ne mogu stvarati. Ne ću ići dalje u postavljanju pitanja, jer ćete, dragi čitatelji, misliti da je ovaj zapis posljedica nenormalnosti, umora, neprospavane noći. Ovo pišem jednoga prvoga siječnja, nakon dočeka Nove godine, za vrijeme kojega nisam ništa popio niti sam lošeg raspoloženja. Jednostavno, kao i obično, probudio sam se oko četiri sata, nakon prvog sna, i imao potrebu zapisati ove misli koje su mi spontano došle.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac (poglavlje iz najnovije knjige MISLI O VJERI I NEVJERI (Tkanica, Zagreb, 2017.)
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više