Mnogi od njih došli su raditi za plaće koje se Hrvatima ne sviđaju
Svakim danom je sve veća potražnja i potreba za stranim radnicima u Hrvatskoj, naročito u nekim djelatnostima (građevinarstvo, ugostiteljstvo, usluge…). Na to se bi trebalo priviknuti i s tim se pomiriti. Oni dolaze iz dalekih istočnih zemalja. Dolaze zbog mogućnosti zarade i boljeg života za sebe i svoje obitelji. Ono što je nama ovdje premalo i nedovoljno, njima je dovoljno, odnosno dobro. Uglavnom rade one poslove za koje u nas nema interesa ili nema dovoljno radne snage. Oni nikoga ne ugrožavaju i ne zakidaju u bilo čemu. Dapače! Ovdje plaćaju porez i ovdje žive. Pitanje je samo: Kakav je to život? Često su neadekvatno smješteni. Rade po cijele dane, vikendom i praznicima. Neki obavljaju više poslova. Nikome oni ne uzimaju posao. Poslodavci su sretni da ih imaju. Međutim, nekima ti ljudi iz dalekog i nema još uvijek nepoznatog svijeta smetaju, zbog puno toga, boje kože izgleda, govora, ponašanja. Njihova kultura je različita od naše. Trebali bi ih malo pomalo integrirati, a ne izolirati.
Meni se dopalo da su na Jelačićevu trgu u Zagrebu bili na dočeku nove 2024. godine. To je dobro iz mnogo razloga, iako to nekima jako smeta. Ljudi se žele uklopiti. To su uglavnom mladi ljudi željni zabave i provoda. Idu tamo gdje im je dostupno. Gdje ne moraju trošiti teško zarađeni novac. Veći dio tog novca šalju svojim obiteljima, da se prehrane i da bolje žive. Slično je i s našim ljudima koji su otišli na Zapad, za poslom i boljim životom. Oni su stranci u mnogim europskim zemljama, iako pripadamo EU-u. Dobro je i lijepo kada su tamo dobrodošli i primljeni kao ljudi, koji su dotičnoj zemlji potrebni. Svako nasilje i netrpeljivost domaćih prema njima bi trebalo osuditi. To je zlonamjerno i ne donosi ništa dobra. Isto tako bi trebalo osuditi, javno iznositi i govoriti o lošem, neprikladnom i kažnjivom ponašanju prema stranim radnicima u nas.
Čitamo u medijima kako je skoro svaki dan napadnut neki stranac od naših građana. Slučaj Filipinke, koja je udana za Zagrepčanina, je ne samo sramotan, nego zastrašujući. Napali su je na ulici i pokušali ozlijediti. Tko su ti ljudi ? Komu ta žena i zašto smeta? Od kuda su ti napadači? Sumnjam da su Zagrepčani. U Zagreb se puno toga naklatilo sa svih strana. Oni sad uzimaju nekakvu pravdu i istinu u svoje ruke. Samo nas sramote, u mnogo čemu, za mnogo toga i čega.
Situacija u našem gradu, sa strancima, koja nam se nametnula, traži posebnu, posebice humanu prilagodbu. O tomu bi se trebalo govoriti i učiti u školama. Pozitivni primjeri bi se trebali prikazivati na TV-u i opisivati u medijima. Poznato je kako su neke prodavačice i konobarice s Dalekog Istoka postale omiljene i jako popularne u gradu. Resi ih osmijeh, razdraganost, veselost, uljudnost i prijaznost. Osmijeh bi im trebali vratiti u svakoj prilici. Teško im je u stranoj zemlji, daleko od svojih bližnjih. Ne trebamo im mi još svojim ponašanjem zagorčavati život. Prema njima bi se trebali ponašati u skladu s onim: Ne čini drugome, što ne bi želio da drugi čine tebi. Mislimo pritom, na naše ljude u stranom svijetu. Nisu oni tamo, zbog nekakvog hira ili traženja pogače nad kruhom. Oni su tamo iz čiste egzistencijalne potrebe. Puno rade i velik dio svoje zarade šalju kući, baš kao i strani radnici u nas. Svaki cent štede, skupljaju i planiraju bolju budućnost, te eventualni povratak kući. Međutim, to je upitno, pogotovo kad cijele obitelji odlaze iz Hrvatske, što ugrožava demografiju.
Svaki dan nas je sve manje. Mnogi strahuju kako će taj manjak popuniti strani radnici i da ćemo za desetak godina biti manjina u vlastitoj zemlji. Lako moguće. Za to nisu krivi strani radnici u nas. Za to je kriva prvenstveno politika i odnos prema mladima, koji osnivaju obitelj i trebaju pomoć od države.
Kako se strani radnici ne bi izolirali, getoizirali i nametnuli nam dio ili cijelu svoju kulturu trebali bi ih integrirati u naše društvo, približiti im našu kulturu i sustavno ih podučavati u hrvatskom jeziku. Oni rado uče naš jezik. “Moj” Indijac koji mi dostavlja hranu, svaki put kad dođe zna po neku riječ više. Pokušavam ga ispravljati i učiti izgovor. Tako su dragi i simpatični. Koga oni ugrožavaju? Komu su oni prijetnja? Sad će me mnogi “domoljubi” napasti, pogotovo kad napišem da su nam već prijetnja “naši” neobrazovani i nekulturni zemljaci, koji nam dolaze iz susjednih zemalja, ili nekih naših ruralnih područja. Ti i takvi pune Arene, kad nastupa turbofolk pjevačica. Ti i takvi napadaju strane radnike u Zagrebu. Ti i takve psuju, negoduju i prosvjeduju kad stoje u redu iza stranih radnika, u nekom trgovačkom centru, gdje su došli po svoj gablec. Vidjela sam to na vlastite oči. Umjesto da im pomognemo da se što bolje uklope i snađu, mi ih psujemo. Je li to isto doživljavaju naši ljudi razasuti diljem Europe, kada u radnom odijelu stoje na blagajni kojeg europskog trgovačkog centra? To im sigurno ne radi pravi Nijemac, Francuz, Šveđanin, Finac, Norvežanin…
