Prilog za genezu cajki
Gledam kome bih proslijedio tekst o uvozu smeća u Zagreb: Zagrebačka Arena pretvorila je metropolu u kulturološki Jakuševec (Kamenjar, 31. 12. 2023., autor: Kazimir Mikašek). Kao i uvijek, poslao bih onima koji bi tekst pročitali, u ovom slučaju onima koje smeta takvo smeće. To ipak nema smisla! Onima kojima je stalo, živciraju se, neki osjećaju i da ih progone, nesigurni su, a drugima je sve svejedno, smiješno im! Možda sutra, kada se sve malo stiša, ohladi, potražim adrese hrvatskih braniteljskih udruga, možda ministarstva obrane i ministarstva kulture – a možda nitko od tih ne će smatrati da su ujedno i adresa za takva upozorenja, ali i očaja u kojemu se pomišlja na spas od najezde ili još jednog pokušaja okupacije i integracije Hrvatske s postotomanskim zemljama u susjedstvu.
Od živciranja ništa! To ne znači da ti nije stalo ako se ne živciraš! Pripremam tako utjehu za neke moje prijatelje. U Zagrebu je prošle godine bilo možda dvadeset dojava o postavljenim bombama… Ma ne! Taj put ne valja! To će, uznemiriti naslove u kojima rade ljudi od struke, a kojima je i bez novih događaja puna glava nestručnjaka koji ne razumiju struku, recimo okupljene stručnjake za dodjelu sredstava za hrvatski film ili struku u kojoj precizno broje dojave o podmetnutim bombama i izlaze na teren stručno obučeni i obuveni…
Turbo-folk i ćirilica
Ipak, moglo bi se zaključiti da to javnost nisu silovali dojavama o bombama oni koje smeta turbo-folk. I obratno, da među tima koji su uznemiravali javnost dojavama o bombama i stvarali materijalnu štetu i nesigurnost, sigurno ima ljubitelja turbo-folka ili ćirilice, kako se to nekada zvalo. Za mene se krug sumnjivih suzio! Siguran sam da su mrzitelji turbo-folka, drugih i drugačijih, čekali već uoči prvog koncerta u istoj seriji ‘eventa’ da netko to prekine dojavom da je postavljena bomba u Areni, ali ništa. Sve je prošlo glatko i bez okupacije struke.
Ako ima toliko ljudi koji su bili uznemireni već samom najavom “kafanskih” pjevačica (cajke) koje „zavijaju na istočnjački način”, a do nas to dolazi obilježeno „srpsko-turskim kulturnim slojem”, kako to, ipak, da mnogi koji se susretnu s takvom kulturom u javnosti, u sredini u kojoj su rođeni i odrasli i konačno se kulturno uljudili – doživljavaju “kulturni šok”? Već samom pojavom takvih sadržaja na pragu njihovog kulturnog prostora, ugroženi se pozivaju na obranu svoga prostora kroz povijest, kao hrvatskog i katoličkog, od prodora neprijatelja s istoka, početno Turaka, Osmanlija i islama, a posredno i od onih koji su stoljećima živjeli pod njihovim utjecajem. Ugroza od naravi kulture koja…?, u čijoj se logici uvijek pojavljuju oblici koji se nazivaju ćeif, dert, “samo jednom se živi” i „jbš život bez rakije“, kao izljevi primarnih emocija u funkciji u kojima nema sastavnica napretka i racionalnog mišljenja, svrhe neke radišnosti. U svom površnom i očitom dijelu (koji se vidi), to je kultura patrijarhata i podređenosti žena uživanju muškaraca – u funkciji potvrde muškosti i nekih primarnih bioloških potreba i to u obliku kojeg nema u kulturnom izrazu kojeg prepoznajemo kao zapadnu kulturu ili kulturu u kojoj je kršćanstvo bitna sastavnica. Patrijarhat je širok pojam, od evolucijske prilagodbe do detalja naše svakodnevice u kojoj razmišljamo o običajima ili bontonu…, ali ovaj, orijentacijski slučajno istočni oblik izraza muške moći je nedvojbeno vrijeđanje svega onoga „što čini ženu“ i što čine žene. Ideja koja se tu provlači jest „ontološki” konstrukt njene potvrde, što žena jest, bez istobitnosti u ljudskom kao čovjek. Ničega od onoga što se u “našoj” kulturi doživljava kao zahtjevniji, viši sloj, koji očekujemo od odgoja, školovanja, napretka i razvoja, ništa od toga nema veze s tom kulturom cajki. Stoga se „ovo pitanje” odnosi na smisao organiziranosti javne Vlasti koja nas treba štititi i od nas samih.
Našu djecu trebamo sagledavati u njihovoj mogućnosti i sposobnosti
I mi prdimo, zar ne! Doživljavamo zadovoljstvo kada se “olakšamo”! Ali to ne pokušavamo izraziti bez prihvatljive kulturne, umjetničke ili stilske forme. Ono što sebi možemo dozvoliti u intimi i privatnosti ne ćemo “otk(v)ačiti” u javnost. I to: biti otkvačen doživljavati kao neki vrh! Našu djecu trebamo sagledavati u njihovoj mogućnosti i sposobnosti, a ne u otkriću kakvi su – takvi su. Što se dogodilo sa izvornim srpskim folklorom? Folklor, narodno, mora biti u svezi s izvornim, zar ne, ili smo izgubljeni. Sve novostvoreno u tom smislu mora imati svijest o tomu!
Što je (ovdje) kulturni šok?
To je stanje koje trebamo shvatiti kao neprihvatljivu i iznenadnu promjenu fiziološkog stanja koje držimo zdravim. To je napetost pa i katatonija: isključenje racionalnog i objektivnog uvida u neposrednu stvarnost što stvara fobije. Ne fobija u politički izigranom ili „konstrukt” obliku kao tzv. homofobija, islamofobija, već više kao strah od mraka, strah od prostora i potrebe zatvaranja u sigurno utočište. Takav šok često doživljavaju putnici na istok, recimo u Indiju. Oni koji su ju upoznali iz knjiga, u oduševljenju Vedama i starošću civilizacije, često se ne mogu suočiti (fiziološki prevladati) s njenom stvarnošću glede gužve po ulicama, vlakovima… nesaglediv broj ljudi, s prljavošću i shvaćanjem higijene, toaleta, hrane, vode, s nezamislivim siromaštvom, nesigurnošću u javnom i otvorenom prostoru i s uljudbene nezainteresiranosti za smrt (na ulicama) i patnju drugih u kastinskome društvu i vjerom u reinkarnaciju života – da je to toliko neprihvatljivo. Karma, život u kojemu se smrt iščekuje u nadi da će se novim rađanjem imati više sreće. Gledate tisuće ljudi koji prolaze pored vas i nitko od njih ne gleda u oči nekoga poput vas. Ili još gore iz diskursa naše civilizacije i kršćanske teologije koje su se sukladno razvijale (i otvorile prostor sekularizmu): slika o raju u kojemu mučenike, a možda i one koji su trpjeli u društvu s „nedostatkom žena“, očekuju djevice, puno djevica. Sve su za spolne odnose, a ako dođe do nestašice žena, posudit će ih se iz pakla. I tako svaki dan, sve će djevice u takvom raju biti obnovljene. Koje poniženje za polovicu našeg stanovništva – žene? Ne razumijem to niti mi je poznato u kojem dijelu Knjige se to spominje, kako ti stihovi zvuče na arapskome, što točno znače: kako ih tumači metresa ili medresa u Kairu. To me niti ne zanima! Ni kvantna fizika nije prihvatljiva na razini zdravog razuma!
Lupanje u bubanj i def u rukama cajke
Deterministički kaos kao fatalizam ili „sudbino prokleta!“ vjerojatno pritišću mozak? S praga „našeg prostora“ ovo su suprotnosti slobodi. U okvirima narodnjaka i turbo-folka sudbina inicira najčešće sadržaje, uz ritmove i lupanja u bubanj za mali mozak i primozak. Lupanje u bubanj i def u rukama cajke, to su najljepši prizori „Nečiste krvi“ i „Koštane“, a danas arhetipski zov Balkana. Dovoljno je reći Koštana i vaskrsa staro Vranje, kao i sada u Areni: Jugoslavija. Ista geneza. Nakon oslobađanja Srbije od „turskog jarma“, što je za današnje kriterije bio i genocid nad muslimanima, ali zbog pravnih konstrukcija ponekad je bolje i samog sebe drugačije nazvati, sjatili se nostalgični likovi u tursku kafanu, kakva je bila u dobra stara vremena. Preko dana genocidišeš, po noći u kafani s cajkama! Koštana traje! Koštana je bila najdugovječnija predstava srbijanskih pozorišta, izvodila se gotovo pola stoljeća! I najpoznatija glumica i pjevačica bila je dugovječna, do odlaska u legendu: Divna Đoković, rođena Radić iz Livna. Stipendistica kraljice Marije za lijepo pjevanje! Plesala je desetljećima Divna, obučena turski, kako se već odijevalo u Srbiji. U taj „ciklus Koštana“ unesene su i pjesme iz turske, popularne u XIX. stoljeću kao „Ruse kose curo imaš“, danas „jedna od nalepših srpskih pesama“ (nakon zanemarivanja autorskih prava na način kako je hrvatske rječnike prepisivao Vuk Karadžić).
Kako su se osloboditelji Srbije i turski progonitelji, ti isti ljudi, tako brzo našli u turskoj kafani, može i uz svirku ostataka turske vojne pleh muzike, „trubača“! Na nastavi književnosti u gimnaziji obrađivali smo samo stilske figure Borisava Stankovića, autora „Nečiste krvi“ i „Koštane“. U tom svijetu likovi imaju imena neutvrđenih etnosa: Sofka, Mita, Tomče, Todora, Arsa, Kosta, Mitke, kao i Zona Zamfirova, koja je iz istoga kraja, ali iz drugoga filma, srpskoga Bolliwooda.1 Muškarci su efendija i hadžije! Danas je sve to „srpski svet“! Zato je teško tvrditi tko je u taj svijet i kulturu cajki integrirao rakiju ili je ona tu od početka kao ‘opijat’ neodgovornosti. Teško je reći i je li oslobađanje Srbije moralo biti i protjerivanje muslimana kada su oni sami sebe nazivali Turcima. Mislio sam da su dječje „igre Srba i Turaka“ nešto poput naših „kauboja i indijanaca“, a brzalica „Ture bure valja, bure Ture gura…“ tek logopedska vježba. Uza sve pokušaje prolaska kulture cajki u javni život Hrvatske kroz desetljeća nadmudrivanja HRT-a sa štokavskim tv centrima Jugoslavije, sve do nedavne okupacije „zagrebačke Arene“, nije bilo većih uspjeha. Sve se svodilo na periferiju i zabit ili na film Fadila Hadžića.
Nije li se takav pir s dojučerašnjim susjedima ponovio u Srebrenici i Vukovaru? Kako brzo se mijenjaju raspoloženja, a kafana ostaje. Može li tako: kako je tako je, što se tu može? Nije važna kvantna mehanika, važno je da mobitel radi! Iz ovog košmara Hrvate su izvlačili katolička crkva i nacionalna svijest, zato čuvajmo nacionalno jedinstvo kao zjenicu oka svoga!
Kako s tim živjeti? Suživot? Možda na distanci kao u „miletima“, što su trenutno prihvatile neke države Zapadne Europe. Ima li domovina svoj prag snošljivosti iza kojega se osjećamo sigurni? Ne nazivamo li državom sav taj Mi u organiziranom stanju?
Bilješka:
1. Jezik kojim se govori u filmu, “iz Niš” krajem XIX. stoljeća, nije bio razumljiv ni drugovima u ‘štokavskome regionu’ niti u cijeloj Srbiji. Bili su potrebni podnapisi kao prijevod. Trenutno su dostupni prijevodi na hrvatski, makedonski i srpski jezik (od jezika u ‘regionu’), što uključuje i potrebe govornika bosanskog ili bošnjačkog jezika. Ovdje, poveznica: https://arhiva.elitemadzone.org/t504858-Slovenacki-ili-Bugarski-sta-bolje-razumete; pokušaj je ankete,o razumljivosti jezika, ciljano: Srbima koji su rođeni u Srbiji i da su im oba roditelja Srbijanci. Anketu su ometale osobe osjetljive na “srpski svet”, „jedan jedinstveni štokavski jezik tj. srpski“ i na bugarsku “okupaciju”!