»Ima naime našega naroda koji nije nikako za hrvatsku državu, nego za srbsku«!
Zgodno je znati što osnivač HSS-a i brat našega mirotvorca Stjepana Radića misli o srpskome pitanju u Hrvatskoj, posebice jer se nedavno rasplamsala polemika oko osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, te povijesno utemeljenoga statusa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.
Svakako da Antun Radić (1868. – 1919.) kao doktor znanosti etnograf u časopisu koji je za seljački puk stvari pojednostavljuje i nastupa donekle i politički, tako da uzmimo njegovo svjedočenje cum grano salis.
Pitanje identiteta, posebno labilnih identiteta je složeno. Uzmimo za primjer Crnu Goru gdje se gotovo 40 posto pravoslavnih osjeća Srbima (tj. 28 % stanovništva), većina muslimana Bošnjacima (čak i tamo gdje povijesno nije bilo Bošnjaka, kao u Baru ili Podgorici), a sama etnogeneza je vrlo zamršena. Ili koliko su se Crnogorci i Albanci miješali između Skadra i Podgorice (nekadašnji Titograd), sjetiti se Bušatlija, Skenderbega i tragičnoga znanstvenika Kaplana Burovića (1934. – 2022.) koji iako crnogorsko albansko hrvatskoga podrijetla postade najveći Srbin.
Slično je i u BiH gdje npr. u stolačkom okrugu ili Popovom polju ljudi istoga podrijetla (nerijetko i prezimena) uzdaju zavisno o religiji u “cara” Putina, “sultana” Erdoğana, ili Njemačku, Austriju, SAD i Izrael(!!!)
Hrvatski Srbi su 1848. bili uz Hrvate (radi opasnosti od Mađara), a posebno se to odnosi na vojvođanske Srbe. Srbija, tada samo sjever današnje Srbije kao autonomija unutar Osmanskoga carstva, je “činila kuco” (šutjela). Vojvođanski Srbi su izazvali gnjev bana Jelačića tražeći da im se pripoji Srijem! Kasnije su Srbi podržavali Austrijance, Mađare, Talijane dok nije trgovačka Hrvatsko-srpska koalicija (mozak joj je književni kritičar mason (vjerojatno anglomason) Milan Marijanović (1879. – 1955.), a ne Fran Supilo kako neki krivo misle, dovela Srbe i Jugoslavene na vlast u Zagrebu. Sada ne bih ulazio u priču o Pribićevićevoj (1875. – 1936.) evoluciji, niti o Tesli, niti koliko su Hrvatski i zapadnobosanski Srbi podrijetla aromunskoga (vlaškoga), srpskoga, hrvatskoga ili iz kojih krajeva su migrirali u današnju domovinu (iz istočne BiH, sjeverne Crne Gore, itd.). Uostalom ti predslavenski elementi, dalmatinski i hercegovački i istarski jako su nazočni i u našoj hrvatskoj genetici.
I u Drugomu svjetskom ratu bilo je hrvatskih generala pravoslavaca (i u vrhu NDH muslimana Židova), kao i u Domovinskom ratu muslimanskih i pravoslavnih branitelja, ali i Hrvata koji su odabrali JNA i SFRJ, npr. Zvonimira Jurjevića, Đura Pojera, Budimira Lončara… https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/ratni-zlocinac-general-zvonko-jurjevic-dobio-hrvatsko-dzavljanstvo/ Ne mogu ne napomenuti da dok su nedavno borbe vođene oko Uskoplja (Gornji Vakuf), Kalinovika, Teslića dotle je u samo jednoj godini u Hrvatskoj naseljeno 250.000 migranata, a niti mogu preskočiti žalosnu činjenicu glazbene nekulture koja uključuje srbijanske narodnjake, tehno, rock i slično.
Let 3 i Zagrebačka filharmonija zajedno; zemljo otvori se!
A kada smo već kod otvaranja zemlje niti je previše zabrinut urbani Srbin sa zagrebačkoga asfalta Milorad Pupovac za pravoslavne potresnike na Banovini (ne beri brigu burazeru za Majske Poljane), niti je pak preveć ažuran naš hvarski purger eurogospodin predsjednik Vlade Andrej za potresene Hrvate katolike.
U časopisu “Dom” koji Antun Radić uzorno vodi tumačeći puku i najsloženije teme na razumljiv način, u broju 7. od 14. travnja 1904. donosi članak u rubrici Mali razgovor, tj. Dom i rod pod naslovom “Srblji katolici i pravoslavni Hrvati”. Taj članak prenosim gotovo u cijelosti.
“Obično se misli da naš čovjek rimskoga zakona (katolik) ne može biti Srbljin, a čovjek “staroga” ili pravoslavnoga zakona (ili “vlah”) da ne može biti Hrvat. No uzprkos tomu nađe se gdjekoji pravoslavni Hrvat, i to gdje u Lici ili okolo Zagreba; a na jugu naprotiv, osobito na moru oko Dubrovnika i Kotora ima već dosta “Srbalja katolika”. Što više u samom Dubrovniku i okolici ima čujem šest rimskih (katoličkih ili latinskih) popova, koji kažu da su Srblji. I začudo – kakvi smo mi ljudi! Hrvatima je drago, ako se nadje koji “pravoslavni Hrvat”, a ne mogu razumjeti kako bi latin mogao biti Srbljin; isto se tako Srblji diče što ima i Srbalja – katolika, a onamo opet kažu i dokazuju da je sav pravoslavni narod po banskoj i bosanskoj Hrvatskoj – da su to sami pravi Srblji! Eto, takvi su ljudi! Pa da i mene upitate ja bih Vam kazao da mi se vrlo čudnim čini kada npr. pop latinaš kaže da je Srbljin.
Vjera i Hrvati i Srblji
Što nam je dakle misliti u ovoj stvari? Ja mislim ovako: Valjda nema sumnje da su njekada Hrvati bili drugo, a Srblji drugo, pa su i jedni i drugi znali zašto su Hrvati, ili zašto su Srblji. Kad ne bi bilo tako, ja ne znam zašto bi se jedni zvali ovako, drugi onako.”
Dalje Radić spominje sličnost života, jezika, naravi i običaja do te mjere da ih svijet nije mogao raspoznati.
“No i ove bi razlike bilo s vremenom nestalo, tj. naš čovjek ne bi danas nikako znao zašto je Hrvat, a zašto je Srbljin, da nije došlo nješto drugo. Vi mislite da ću ja kazati da je došla Vjera, pa je naš katolički svijet ostao uz Hrvate, pa i ne bio starinom Hrvat, a pravoslavni uz Srblje, pa ne bilo u njem i na njem ništa srbskoga.
Ali nije to samo Vjera”, dalje tumači Radić kako je narod poprimao vjeru feudalnih gospodara, bilo milom bilo silom.
Tu pogrješno Radić navodi bosanske bogumile, jer upravo je tu pokatoličenje loše ispalo, jer je biskup bosanski morao stolovati u Đakovu, toliko je narod bio heretički u staroj Bosni između Sarajeva, Zenice i Tuzle.
“Zato u našoj zemlji, koliko je bila pod vladom katoličkih vladara,i to najprije domaćih kraljeva hrvatskih, onda ugarskih i napokon cesara bečkoga – u čitavoj našoj zemlji pod vladom katoličkih vladara ne bi danas bilo nijednoga sela koje druge Vjere – da se nije poslie doselilo pravoslavnoga naroda, i to nedavno pred kojih 200 godina (pred 200 godina od 1904. je Hrvatska oslobodila neke dijelove u kojima žive pravoslavni, ali oni su tamo doselili već u XVI. i XVII. stoljeću, op., T.T.). A tomu je doseljenome narodu morao cesar obećati i dati napismeno (nije morao obećati, mogao ih je učiniti grkokatolicima, ali mu je odgovaralo radi kontrole Mađarske i Hrvatske, te namjere osvajanja Bosne i Srbije, op., T.T.) da mu ne će u Vjeru dirati.
Pa ni to nije pomoglo, nego su ipak pravoslavni prelazili u katoličtvo i nastali tzv. unijati (sjedinjeni sa Rimom, grkokatolici) (tu nema pravo Radić, unijata je malo, uglavnom oko Žumberka i Ivanić grada, oni su doselili u XVI. stoljeću iz istočnih dijelova BiH na područja koja nisu bila pod turskom vlašću. Više je katolika prelazilo u Bosni i Hrvatskoj na pravoslavlje. op., T.T.).
Radić je mislio da vjera nije podijelila Hrvate i Srbi
Dakle znate li sada? Nije Vjera prva bila koja je naš narod razdielila, nego je to bila vlada i politika: što je bilo pod jednom vladom to je bilo jedne Vjere i Crkve (demagogija, op., T.T.).
“…Hrvati su imali od starine svoju državu, a poslie i Srblji svoju. Pa kad danas nema razlike među Hrvatom i Srbljinom, i kad nijedan ne zna kazati po čemu se razlikuje od drugoga – ne bi li bilo najpametnije da sav naš narod u hrvatskoj državi bude Hrvat, a u srbskoj državi Srbljin? A što tu treba pitati za Vjeru? A Vjeru smo i onako dobili onakvu kakvu smo imali vladu. Što bi nas to dielilo?! Ali upravo ima tu jedan grm, u kojem leži zec. Ima naime našega naroda koji nije nikako za hrvatsku državu, nego za srbsku. Tu se sada ne pita za drugo, nego za to što tko misli i želi, tj. kakvu hoće politiku. Tko je “naš” čovjek pa hoće hrvatsku državu, – taj je Hrvat pa bio on koje mu drago Vjere; a tko ne će hrvatske države, taj nije Hrvat, pa bio tri puta katolik. To dakako vriedi za inteligenciju, pa medju školanim Hrvatom i Srbljinom nema druge razlike, nego jedino razlika – politička. Neuki narod naravski misli da je za to Srbljin što je “srbske” (pravoslavne) Vjere.”
Kakvi su odnosi među slavenskim i slavofonim narodima, mislim da tu ne treba odveć čitatelja podsjećati. Tuga i nevolja. Ali nije bolje ni među muslimanima, pa niti među Američanima. Podjele su duboke i u EU-u! Zamislite da islamisti podmeću bombu u najmuslimanskijoj državi Iranu koja ubija gotovo 100 ljudi, i to u vrijeme kada su muslimanski Palestinci u sukobu s Izraelom! Zamislite da se gospodinu Trumpu uskraćuje pravo kandidacije u pojedinim američkim saveznim državama. Zato Hrvati pamet u glavu, neka Vam uzor budu Orban i Mađari!
