Neka nas nepravedni zakoni ne svedu na roblje
Stara je besjeda, da se po jutru dan poznaje. Dao Bog da bude tako. Prvo dijete rođenu u Hrvatskoj točno na ulasku u godinu 2025. dječak je rođen u rodilištu u Osijeku. Čitavat i zdrav, kako bi rekli naši stari, jer im je to bilo prvo što bi pitali kad bi dijete ispalo iz majčine utrobe. Je li čitavato i zdravo? I još je znakovito da su mu roditelji nadjenuli ime Noa. Gle simbolike! Noa je bio zadnji praotac Izraelaca prije potopa. Njegov lik simbolizira vjeru, ustrajnost, snagu, mudrost. I eto nam se posrećilo da nam prekrasni, maleni Noa bude darovan kao nada. Zatim športska postignuća naše Zrinke Ljutić. Ma pogledajte tu mladu divnu djevojku, tako jednostavna, naizgled bezazlena, nevjerojatno hrabra, odlučna, jaka, ustrajna, vedra, djetinje razdragana a jako zrela za svoju životnu dob. Tko bi uopće očekivao da će biti na prvom mjestu u svjetskom poretku slalomašica u svijetu, među toliko vrsnih natjecateljica koje imaju idealne uvjete da ostvare karijeru? Neke su rođene tamo gdje snijeg veći dio godine prekriva njihovu zemlju. Športovi na snijegu su im u genima. A naša Zrinka ispred njih! Prava je heroina. Čudo. Treba joj se nakloniti, priznati joj da je postigla golem, neočekivani uspjeh. Naš Luka Modrić! Gdje se nije čulo za njega? U toj, za športaša odmakloj dobi, igra i dalje u Kraljevskom klubu i zadaje fantastične golove. On je fenomen. Uspjesi naših športaša koji su visoko na svjetskoj ljestvici, uvijek su nam golema radost, prenu i oduševe cijelu naciju. Nadajmo se da će malom Noi i bebama koje su rođene netom pred ulazak u 2025. kao i onima koje su rođene poslije Noe i rađat će se, život biti naklonjen i blagoslovljen, a naša Zrinka i dalje pobjeđivati. Naš Luka ostati zapamćen kao živa legenda nogometa, veliki domoljub, srčan i dosljedan.
Limb
Ali bojim se ove nove svjetske struje koja skreće svijet u Limb. Rimski pjesnik, Vergilije Maron, nazvan prvosvećenikom rimske poezije, rođen 15. listopada 70. prije Krista, – umro 20. rujna 19. godine poslije Krista, Limb je smještao u predvorje podzemlja. Katolička Crkva Limb drži mjestom gdje borave mrtvorođena i nekrštena djeca. Na prikazima umjetničkih djela iz ranog i kasnijeg srednjeg vijeka, Limb se prikazuje kao pred-ulaz u pakao, gdje silazi Krist s križem uskrsnuća i probija vrata pakla. Demoni urlaju, škrguću zubima, gledajući kako Krist gazi po njima, uzima plijen iz ralja onima koji ulaze u pakao donoseći ljudske duše netom preminule. Meni se čini da je svijet današnjice zatočen u Limbu. Nema sata u danu da se ne dogodi neko neočekivano zlodjelo koje svih uzdrma. Nema sata u danu da ne čujemo o novom broju žrtava u ratnim zonama. Bili vojnici ili civili, svejedno je. Svaki je ljudski život dragocjen i nemjerljivo vrijedan. Nema trenutka da ne doznamo u što su sve ljudi zagazili, u koji smrad da bi izvukli vremenitu korist, prodali se, odrekli svih moralnih vrednota kako bi nešto ugrabili. Oni se ne mogu preobratiti, jer više nisu svoji gospodari. Ako s vragom šuruješ i pustiš ga da on uđe gdje mu nije mjesto, zauzme poziciju i nanosi golemu štetu narodu, državi, svijetu, onda ti pokajanje ne vrijedi. Čemu? Svoju si šansu da budeš čovjek propustio, prodao dušu, nemaš više ništa.
Razjedinjena škola
U školama se uvode pojačane mjere opreza, što je davno trebalo uvesti. Obveza je paziti tko vreba djecu, tko se klatari i šulja oko školskih dvorišta. Već sam spominjala kako je u nekim školama u Njemačkoj sve pod nadzorom. Budnost i pažnja su atento, (krajnji i trajni oprez). Treba povesti računa što se događa i u školama, gdje su pojedina djeca favorizirana, gleda im se kroz prste, neka koja zaslužuju priznanje, to se zanemari. Gdje su učitelji, nastavnici i profesori podijeljeni između sebe. Postoje klanovi, pa se podmeće onima koji nisu dio određenog klana. Tako je posvuda. U zdravstvu, i svim drugim institucijama, ustanovama, kolektivima, grupacijama, resorima. Nije to neuobičajeno niti neka novost. U političkim strankama neslaganja također ima jako puno. Vidimo da u našoj maloj zemlji s malom populacijom naroda, ima više stranaka nego u golemim zemljama, a između tih stranaka stalno dolazi do sukoba i podjela. Ima i onih koji se odijele od svih stranaka, ne mogu ni s kojom strankom ili strančicom naći zajednički jezik. Problem je naša razjedinjenost i politička nezrelost. Nismo došli do točke da se možemo usmjeriti prema tri-četiri opcije koje bi bile vjerodostojne, iz kojih se svako malo netko ne bi odmetnuo, prodao tamo gdje trebaju još koju ruku za glasovanje. To se dobro unovči ili se dobije mjesto na kojemu planduješ i primaš plaću. Zato štrajkovi građana i prosvjedi koje ne podupire gotovo nijedna stranka, nemaju nekih izgleda da im se odobre opravdani zahtjevi. To je kao da pušu u puhaljku kroz koju zrak izlazi. Malo ili ništa od svega toga.
Oužje
U kući blizu Požege pronašli su golemi arsenal oružja. Nema imena ni prezimena tko su ti ljudi, bilo je rečeno da se radi o starijoj ženi, ali podaci nisu dostupni. Čije je zapravo oružje, i u koju svrhu skrivano? Pa s toliko oružja u nekom ciljanom trenutku mogu određene grupe počiniti goleme zločine, poubijati brojno stanovništvo u okolici. Tu se radi o ozbiljnoj prijetnji građanima Hrvatske. Taj bi slučaj zaista trebalo istražiti vrlo temeljito. To sigurno nije jedinstven slučaj, već smo čuli za više takvih slučajeva, ali očito oružja ima još kod mnogih. Radi li se o švercu, onda je to cijela kriminalna organizacija, a ako imaš takvu organizaciju na svom državnom teritoriju, nije dobro po nikoga. To te blamira i svrstava među one zemlje koje su pale vrlo nisko. Danas nije teško ući u trag ni trgovcima oružjem ni grupama koje imaju opasne namjere.
Nemirna Srbija
Ako pogledamo u susjedstvo, i tamo je kaos. U Srbiji nakon pada one nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, gdje je poginulo 14 osoba, prosvjedi ne jenjavaju. Prosvjeduju mladi i stari. Tobože su podignute optužnice protiv nekih ljudi odgovornih za loše izvedene radove, ma to je isto puhanje kroz puhaljku. Narod više ne može trpjeti nepravde i gledati kako se sve urušava, a stradavaju uvijek ljudi koji su nedužni. Masa, koju moćnici gaze, dopuštajući da kriminal nesmetano raste i širi se među svim društvenim slojevima, ugrožava opstanak poštenih ljudi i njihove djece. Ali „sila Boga ne moli“, ne da se. U rupu gdje se zavuče otrovna zmija, zakadiš upaljenom krpom i zmiju smrad istjera iz rupe, ali one na vlasti, ništa ne može istjerati iz utvrda u kojima su se utvrdili. Još optužuju prosvjednike da su motivirani raznoraznim opasnim političkim ciljevima i samo žele srušiti njih koji su legalno izabrana vlast.
Nemiri, prosvjedi, ubojstva…
Zločin u Crnoj Gori, u Cetinju koji je počinio Aco Martinović ubivši 12 ljudi, među kojima dvoje djece, koji je na kraju presudio i sebi, govori nam da među nama postoje totalni luđaci, naoružani do zuba. I kad je protiv njih podignuto mnogo optužnica, i zna se da su opasni po društvo, nitko ih ne nadzire. Tko zna čime su zadojeni, što se u njihovim glavama događa. Jesu li ti ljudi zaista ludi, posve skrenuli s pameti, ili su motivirani nečim drugim? Oni su protiv svih normi vladanja normalnog čovjeka, očito duševno poremećeni. Koliko je takvih danas na svijetu? Golem broj. Posvuda su.
U Gruziji prosvjedi traju dugo. Unatoč žrtvama i uhićenjima, ne jenjavaju. Kaos u Južnoj Koreji ne stišava se. Ta je zemlja vidno prosperirala, ali kao i u mnogim zemljama svijeta, korumpirana vlada zanemarila je svoje dužnosti. Inače je korupcija rak rana mnogih država. U nas je to kronična bolest koja je neizlječiva. Nije dobro to što se događa u južnoj Koreji. Umiješa li tu prste netko sa strane, bit će vraga. A uvijek u takvim previranjima netko sa strane vreba i čeka da sukob eskalira, spreman da se ubaci. Stara je sintagma: „Podijeli pa vladaj.“ Ni naši susjedi u Austriji nisu više složni. Ta je zemlja glasila za vrlo prosperitetnu i poželjnu zemlju. Mnogima je davala azil, bila sigurno utočište, ljudske slobode bile su gotovo neograničene, pa se tu svašta zavuklo i učahurilo kao karcinom u organizmu, i samo raste, metastazira i uništava društvo. Opustili su se preveć. Premijer Karl Nehammer podnio je ostavku jer nisu mogli formirati vladu bez krajnje desnice. Na čelu desnice je Herbert Kickl, koji je sa svojom strankom dobio 30 % glasova na nedavnim izborima. Ako se uzme u obzir da Austrija ima nešto više od 9 000 000 stanovnika, od kojih su negdje oko 80 % Austrijanci, a oko 20 % stranci, i ako su Austrijanci glasovali u tolikom broju za Slobodarsku stranku na čelu koje je Kickl, koja je nakon 90 godina dobila toliki broj glasača, to je trebao biti pokazatelj onima na vlasti da ne rade dobro, jer očito je narodu dosta tih „sloboda“ i te politike koja ih nije vodila uzbrdo nego nizbrdo. Gospodarstvo se urušava. To je ujedno i poruka onima koji sjede u europskom parlamentu u Bruxellesu. Treba osluškivati glas naroda, njegovo bilo. Ne treba biti neki razvikani vanjskopolitički analitičar da to shvatiš. Svaki prosječan čovjek to shvati na prvu, a oni tako umišljeni, čini se ne shvaćaju, ne vide dalje od vlastitog nosa.
Odlazi li liberal Trudeau?
Kanadski premijer, Justin Trudeau, poznati ultra-ljevičar, najavio je podnijeti ostavku na mjestu premijera. Granice su u Kanadi dugo bile otvorene, dolazili sa ljudi sa svih strana svijeta. Kanada je bila simbol bogatstva za sve koji žele raditi i obogatiti se. Izgradila se, napredovala neviđenom brzinom. Trudeau je vjerovao da će se među tom šarenom gomilom širiti bratska ljubav koja će zahvatiti cijeli svijet. (Znamo kako je u nas završilo širenje te „bratske ljubavi“.) Ponosio se svojim liberalnim slobodama od kojih su neke toliko bolesne da čovjek više nema vjere u neko triježnjenje svijeta. Primjerice, to je zemlja u kojoj je sklopljeno najviše istospolnih brakova. To je zemlja u kojoj je Ustavni sud presudio da je većina seksualnih radnji između čovjeka i životinja potpuno legalna. To je zemlja u kojoj su u obrazovni sustav uvedene medicinsko – pedagoške discipline koje daju slobodu postupati s djecom na zastrašujući način. Uz to, živjeti u Kanadi je postalo preskupo, gospodarstvo se i tu urušilo, po ulicama se ne hoda slobodno. Droga uništava mlade i stare. Beskućnici su posvuda. Građani Kanade koji imaju zdrav razum, a hvala Bogu ima ih dosta, dižu glas protiv takvog čovjeka i njegovih istomišljenika. Što će biti s narodom? Po anketama se daje naslutiti da Trudeau i njegovi pristaše, više neće dobiti povjerenje glasača, pa prije nego bude odbačen, povukao se. To je bezbolnije.
Ben Fogle
Uskoro se očekuje inauguracija Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Nedavno je izjavio da ne shvaća u što se SAD pretvorila. Iza kulisa kojekakvih dodjela nagrada kojekomu, lažnog glamura, crvenog tepiha, tobožnjih „zvijezda“, i kojekakvog ušminkavanja, krije se ono što je veoma loše i veoma ružno. Tako je u mnogim zemljama. Na našoj dalekovidnici nema se što ozbiljno, pa čak ni normalno pogledati, osim nekog dokumentarnog filma, svi programi vrve filmovima i serijama punim nasilja i krvi, ali emisije koje uređuje i snima Ben Fogle, engleski putopisac, voditelj i pustolov, izvanredne su. Nedavno je prikazana njegova emisija o gradu Detroitu u SAD-u, gdje smo mogli vidjeti ono o čemu u Hrvatskoj gotovo ništa nismo znali. Kako se jedan velebni grad u kojem je cvalo gospodarstvo, život bio kao u bajci, u kome se dogodio recesijski slom, doslovno raslojio na dva dijela. Postoji neformalna granica, koju oni iz dijela grada koji su bogati i gdje vladaju red i zakon, prešutno ne prelaze granicu u dio grada gdje vlada nasilje, pravi horor, gdje se nogom boji kročiti ijedan čovjek koji nije u tom opasnom miljeu. Razina nasilja, i neobuzdanog zla, tu prijeti svakom čovjeku. Fogle je tek dao to naslutiti, jer nije bilo moguće to snimiti izbliza, kamo li zaći u taj pakao. Tu se odražava najniža razina ljudskog pada. Ima takvih mjesta u modernom svijetu. Ako bi čovjek zamišljao, mada je to nepoželjno zamišljati, kako izgleda pakao, onda je taj dio Detroita upravo to. Jedna super sila, koja ima golemu moć, koja vodi ratove u raznim zemljama, od koje očekujemo da se zauzme za mir između Rusije i Ukrajine, u ozbiljnim je problemima. Meni je taj američki narod veoma drag. Onako opušten i raspušten, neobuzdan, silovit i hirovit, ali radišan i inovativan, željela bih da se trgne i dođe sebi. Ima taj narod snage za to. To što gospodin Trump nudi Kanadi da bude 51. savezna američka država, to opet treba pitati narod u Kanadi, neka se o tome izjasni, i odluku naroda mora se poštovati. Krupan je to zalogaj, i stvar koja bi očito izazvala mnoge zemlje da i one na drukčiji način posegnu za zemljama na koje pikiraju već dugo. Gdje bi onda bio kraj posezanju za zemljama koje su poželjne državama koje imaju nakanu širiti svoj teritorij i svoj utjecaj?
Obećanja, obećanja…
Gospodine Trump, nemojte iznevjeriti nade vaših poštenih građana kojih ima jako puno. Imat će te golem utjecaj na cio svijet, pokažite nam da su SAD istinski predvodnik svijeta. Kad bi na čelu moćnih državnih i međunarodnih institucija bili dosljedni, hrabri i časni ljudi, doista bi bilo sve moguće. Kad bi institucije radile svoj posao kako valja, suzbio bi se kriminal. Donosili se zdravi zakoni. U nas u Hrvatskoj kad čujem da će institucije odraditi svoj posao, naježim se jer ga nisu odrađivale kad je bilo nužno i ne odrađuju ga. Nitko više nije naivan da bilo komu vjeruje, bilo čijim obećanjima. Kaže se. „Obećanje ludom radovanje“. Moja pokojna majka Filomena, bila je puno opreznija i pametnija od mene. U našu kuću primali smo svakoga, odasvud. Kuća nam je bila kao gradski kolodvor. Majka je govorila da smo ludi, koga sve sebi nismo natovarili na glavu, koliko nas to košta, kako možemo svima vjerovati? Oparilo nas to gore nego vrelom vodom, mnogo puta. Pokojni suprug je bio takav, svatko se za njega lijepio, svatko je dolazio u bilo koje doba. I danas sam neoprezna, i kad znam što od određene osobe mogu očekivati, opet mislim, ma nije valjda da ima toliko loših osoba, ne smijem o ljudima misliti loše. Grijeh je ne vjerovati u ljude, jer su zaista mnogi kvalitetni. Da sam se držala majčinih naputaka, puno bih bolje prošla u životu.
Nitko više nije toliko naivan i ne očekuje da ova planeta postane raj, ljudi se preobraze u anđele. Zna se gdje je anđelima mjesto, ali moramo misliti na svoju djecu i unučad. Ne smijemo im ostaviti svijet u kojemu ne mogu sanjariti, u kojem su na svakom koraku izloženi opasnim nasilnicima kojima je mjesto u zatvoru. Ludom je mjesto u ludnici. Normalnim građanima mora se osigurati da normalno žive, idu na posao i rade bez straha kad će im netko zabosti nož u leđa. Evo, upravo čujem na vijestima da veliki požar bjesni u Los Angeles. Veliki broj kuća, i to u elitnim četvrtima, izgorio je. Vjetar je snažan, hrabri vatrogasci se bore. Ljudi se evakuiraju. I tu je bratska ljubav na djelu, eto pokazuje se. U Los Angeles ima više Kineza nego svih ostalih nacija. Očito bratska ljubav nije zaživjela, taj grad u kojem su same kockarnice u kojima se svašta događa, mnoge privlači kao magnet. Ali tko podmeće požare? Netko komu je svega puna kapa? Netko kivan na sve nepravde? Ili netko bolestan, ili netko toliko opak da uživa činiti zlo?
Nasilje posvuda. Što utječe na to da se takvi ljudi namnože i ne daju se obuzdati? Eto, u nas je opet aktualan slučaj dječaka od devet godina u Puli. Ima asistenta, danas tamo dolaze predstavnici Ministarstva školstva da se razmotri taj problem. Svi čine sve da se tom djetetu pomogne, prilagodi ga se sredini, socijalizira, ne bude neobuzdano nasilan. Ali on ostaje opasna prijetnje ostaloj djeci. Jedna gnjila jabuka u košari, ako se ne ukloni iz košare, može uzrokovati da sve jabuke postanu gnjile. Nedopustivo je da u tako ranom uzrastu djeca strepe od vršnjaka, čak toliko da su roditelji odlučili da im djeca ne idu u razred gdje je takvo dijete. Pa kako jedno dijete može biti strah i trepet cijelom razredu? Što čini? Kako uspijeva uz asistenta i nastavnika činiti nešto ružno?
Vjerojatno očekujete da se oglasim i o sučeljavanju naših predsjedničkih kandidata, o Zoranu Milanoviću i Draganu Primorcu. Malo sam se i smijala. Ne ću izgovoriti ono tko se našao na brvnu, ta to vam je poznato. Gledali ste i slušali. Duboko udahnite, pomolite se da vam Bog razbistri pamet. Ja to činim. Sami odlučite tko vam ulijeva više povjerenja. Ako nemate povjerenja ni u jednog ni u drugog, izađite ipak na izbore. Poslije se nemojte gristi što niste izašli, niti se praviti pametni. Sve je u životu rizik, moramo riskirati.
Dobro bližnjima
Dobri ljudi, u većini ste, skinimo sa sebe teret prokletstva kojim nas je Stvoritelj prokleo kad smo ga izdali i istjerao nas iz Edena. Dao nam je šansu da se popravimo. Iskoristimo je, inače naša zemaljska muka i jad bit će još nepodnošljiviji, a vječnost bolna i zastrašujuća. Tko to želi sebi i svojim bližnjima? K vragu i kapital, silni novac i prestiž. U novcu nije spas čovječanstva, nego u otriježnjenu, miru, u zdravoj obitelji, stvaralaštvu, zdravlju, dobroti, humanosti. Moralu i etici. Individualno, svatko može u svom srcu željeti bolji, zdraviji svijet, u kojem nam prijetnja neće biti ni balističke rakete, ni atomske bombe, ni opaki ljudi. Iziđimo iz ove zone mraka. Težimo svjetlu, razdanjenu.
Neka nam svima 2025. godina bude mirnija, bolja, ugodnija, sretnija. Ratovi se stišaju i uglavi mir. Inflacija koja galopira, ne potopi nas. Nepravedni zakoni ne svedu nas na roblje. Jaz između bogatih i siromašnih ne bude tako golem. Eto bogatima neka se razbacuju svojim bogatstvom, ali i sirotinja da dobije plaću za svoj rad od koje može preživjeti. Neka nas Bog blagoslovi, da ne bude gladnih, golih ni bosih, jer hrane ima u izobilju, također i odjeće koju vrijedni tkalci tkaju. Ako nemamo Božjeg blagoslova, ništa nam ne vrijedi. Sjetimo se kako je Isusu blagoslovivši pet kruhova i dvije ribice, nahranio gladno mnoštvo. Neka blagoslovi i nas, blagoslivljajmo i mi jedni druge. Živi i zdravi bili.
