Iz Latinske Amerike, Australije, Kanade i nekih europskih država mnogi bi se iseljeni Hrvati rado vratili
Iza nas je slavljenje Uskrsa, iako je Uskrs od Isusova uskrsnuća trajan, neporeciv. Oni koji vjeruju u Kristovo Uskrsnuće, svatko na svoj način pripremali smo za taj nama vjernicima poseban, blagoslovljeni dan. Išli smo na liturgijske obrede koji prilično dugo traju ali svi bi izdržali. Srž naše vjere zahtijeva žrtvu, preispitivanje savjesti, kajanje, ispovijed, iskreno predanje. To je priprava za Uskrs, vrhunac naših nadanja i uzdanje da ne ćemo istruliti kao stablo koje padne, nego ćemo nastaviti život u vječnosti. Kad se razmišlja o besmrtnosti, nekako se čini da smo mi ljudi maleni, neznatni da bi bili vječni, ušli u Božji nebeski dom gdje u vječnoj radosti žive bezgrešna i sveta bića. Čini se kako nam je zemlja kolijevka i grob, ta od praha smo stvoreni, i naše tijelo vraća se u prah.
Upadamo u sumnju
Ako stremimo Bogu, držeći se njegovih zapovijedi, put kroz ovaj svijet bude nam ne samo posut trnjem, nego nas svako malo čeka posrtanje i pad. Kušnje su velike, svijet u kojemu živimo nikad nije bio blagonaklon čovjeku koji slijedi put pravednih. Može se slobodno reći, a to je i Isus izrekao, da ovaj svijet ne pripada djeci svjetla, nego djeci tame. Da djeca svjetla nisu od ovoga svijeta. Kad se poistovjetimo s Kristom, doživljavamo silne nepravde, omalovažavanje, neuspjeh čak i ondje gdje dajemo vrsne rezultate, ističu se oni koji bi se više mogli istaknuti po nečem lošem, a baš po ničem dobrom. To je pravi apsurd i neshvatljivo. Razočaramo se, upadamo u sumnju, osjećamo se bespomoćnima, suvišnima na svijetu. Kad nam postane neizdrživo, smućeni smo i obeshrabreni, klonemo i odustanemo od borbe, često nas upravo Isusova ruka izbavlja, vodi dalje i podupire. Mnogi iskuse njegovu ljubav i milost, i ja sam je iskusila bezbroj puta, stoga mu prepuštam svoj život.
Prelijepi uskršnji običaji
U mnogim kršćanskim kulturama u raznim narodima, u čast Isusu razvila se posebna kultura, običaji uz pojedine blagdane, koji su postali tradicija. Prelijepi su to običaji, slični, a opet kod svake kršćanske zajednice obilježavaju se na poseban način. Divno je što su očuvani, jer sjetimo se da ih nismo smjeli obnašati prije Domovinskog rata. Bili su pod strogo zabranjeni. Nekoliko je naraštaja izumrlo i činilo se da su i običaji s njima izumrli. Srećom nisu. Mnoge nadarene i nadahnute žene i muškarci sačuvali su ih u svom srcu, i prenose ih s koljena na koljeno. Mnogi ih mladi prihvaćaju i nastavljaju tradiciju, posebno u ruralnim sredinama. To je poseban izraz štovanja Krista, zahvalnost, odanost i stvara prikladan, svečan ugođaj kroz dane korizme i za Uskrs, tako da ti dani budu izrazito obogaćeni tradicijom. U nekim mjestima se oblače narodne nošnje, predivo izvezene i nakićene. Križni put u mnogim župama se pretvara u pravo Kristovo mukotrpno hodanje do Golgote. Pjevaju se prigodne pjesme s posebnim napjevima, zavisno o mjestu i prostoru, o običajima, i bez obzira na one koji sve to zanemaruju i smatraju da smo zaluđeni, osjeti se u dubini srca, u dubini duše, istinska povezanost s Bogom. A lijepo je i to zajedništvo za stolom.
Neprikladna pitanja
Bilo je doduše uz pobožnosti i slavlje, i neizbježnog kiča, sladunjavosti, kojekakvih natucanja o Uskrsu. Praznih riječi bez ikakav pokrića, pranja mozga, pretjerivanja, ali to je neizbježno. Uskrs je prilika za dobar marketing, na razne načine se može profitirati. Najiskrenije i najljepše mi je ono što su izricali vjernici kad bi ih sačekali novinari pred crkvama i pitali ih što za njih znači vjera, Uskrs? Ljudi su odgovarali spontano, iz srca, vrlo lijepo i mudro, emotivno. Neki bi se rasplakali. Osjećalo se da su to iskreni vjernici. Za njih su Bog i vjera smisao života, jedina nada. Takve Bog ljubi.
Prometne nesreće
Nažalost, u Hrvatskoj je na cestama bilo puno nesreća koje uzrokuju nesavjesni vozači, pa je u proteklom tjednu bilo 13 žrtava, puno ranjenih, mahom mladih ljudi, što svakom normalnom čovjeku pomuti radost i osjeti žalost poradi gubitaka tolikih života. Nama je dragocjen i svet svaki život naših ljudi, (svakako i svih stradalnika ma tko bili), jer smo preplavljeni strancima koji se hrpimice doseljavaju. Jučer sam bila u gradu. Raznolikost je lijepa, ali iznenađuje kako se u kratko vrijeme doslovno nagomilalo tuđinaca, među kojima sigurno ima onih koji nisu dobronamjerni. To više nije zajednica koju sam poznavala, to više nije isti grad, naš grad. Ima ih koji su dugo nastanjeni u Hrvatskoj, vrijedno rade i uklopili su se. Srela sam bračni par, muž je iz jedne islamske zemlje, oženio se Hrvaticom, imaju četvero djece, troje završilo fakultet, četvrto dijete još je na fakultetu. Imaju kuću uz more. On kaže da je ostao u svojoj zemlji da bi ga sigurno gurnuli u neki besmisleni rat, u Hrvatskoj mu predivno, kao nigdje na svijetu. Živi poštujući narod koji ga je primio, nikad nije imao problema.
Grijeh
Na Uskrsni ponedjeljak preminuo je papa Franjo od moždanog udara i zatajenja srca. Ostario, bolestan, iscrpljen. Da je birao kad će umrijeti nije mogao izabrati svečaniji dan. Neka mu duša uzleti kao bijela golubica u nebeski beskraj, Bog mu širom otvori vrata Raja. Smrti nitko ne može pobjeći, bio papa, kralj, ili prosjak. I svatko mora položiti račun Bogu za sve učinjeno i ono propušteno. Blago onima čija će dobra djela prevagnuti na poštenoj vagi na kojoj Bog važe sve što smo učinili. Smrt je od početka udarila svoj pečat na ljudsko tijelo, no zahvaljujući Isusu Kristu, dušu ne može usmrtiti. Dušu nam može zamračiti bol, gubitak dragih osoba, teška bolest, neimaština, progonstvo, mnoge nevolje i nedaće. Često kažemo, ili nam drugi reknu, – duša mi je do smrti žalosna. Srećom dušu ne može usmrtiti ni metak, ni otrov. Dušu usmrćuje samo grijeh. On je njen ubojica, njen neprijatelj kojega treba poraziti. Tamo gdje grijeh odvodi dušu nema nade, a patnja se ne može s ničim znanim usporediti.
Zakoni se mijenjaju
U svijetu je od istoka do zapada, od sjevera do juga, kao u uskipjelom kotlu katrana. Posvuda prosvjedi protiv postojećih struktura vlasti, nepravdi i nemilosrdnih zakona, metoda kojima se sprovode i načina na koji se čovječanstvu režu krila. Os svijeta opasno je nakrivljena, teško ju je vratiti u ravnotežu. Veliki i moćni narodi pomno istražuju, precizno važu gdje bi se mogli utaboriti, važan im je svaki kutak zemlje gdje mogu ući i naći svoj interes. Hrvatska nije zanemariva, dapače je slastan zalogaj onomu tko je podčini. Mora se priznati, u posljednjih nekoliko mjeseci stanje se u nas malo popravilo. Neki se zakoni mijenjaju. Danas, u srijedu, na aktualnom prijepodnevu zastupnici su ministrima i predsjedniku Vlade postavljali mnoga pitanja. O državnom zemljištu koje nije razdijeljeno, gdje je mnogo nepravilnosti i nelogičnosti, o zdravstvu gdje prije umrete nego dođete do dijagnoze, o cijeni hrane koja i dalje raste bez ikakve kontrole. I ostalim propustima, neispunjenim obećanjima i krivim zakonima.
Rodiljske naknade
Uzrok nekim poboljšanjima, primjerice o iznosu dječjeg doplatka, rodiljskim naknadama i sl. pokrenuto je nešto dobro. Moguće je katastrofalan poraz HDZ-a na predsjedničkim izborima, vladajuće nagnao da to prihvate, ako ne radi naroda, a onda radi sebe moraju okrenuti ploču na drugu stranu. Padaju i neki silnici koji su žarili i palili u pojedinim državnim tvrtkama, bili bogovi koje nitko nije smio prozivati bez obzira na dokazani kriminal. Treba strože sankcionirati kriminalce, sudce koji su vidno podmićeni i zataškavaju mnoge zločine, maknuti ih s pozicija. Bojim se da HDZ nije baš mudro izabrao ljude koje će uskoro predstaviti kao kandidate na svojim listama, u stranci ima puno boljih kandidata. Neki ljudi moraju se zamijeniti novima. Istekao im je odavno rok trajanja. Naredni dani biti će kao u osinjaku, zujanja i uboda neće nedostajati.
Naši iseljenici
Ako želimo kao narod opstati, moramo maksimalno ojačati svoj narod. Domoljubne, vrijedne, radišne i sposobne ljude konačno staviti na ključne pozicije. Biti vrlo budni, ažurni, dovitljivi, dovesti što više Hrvata iz dijaspore. Sad smo rasijani, raseljeni, što je bilo ciljano i od nekoga nam nametnuto, ali vrag je odnio šalu. Ima sad posla i kod nas, još malo podići standard radnicima i umirovljenicima, i svatko će željeti doći na svoju rodnu grudu. Čini se kako zov rodnog kraja i zavičaja ni nakon nekoliko naraštaja u tuđini nije utihnuo. Iz Brazila, Meksika, Južne Amerike, Australije, Kanade i nekih europskih zemalja mnogi bi se rado vratili. Treba im izići ususret. A da bi ljudi osjetili da su došli na svoje, trebaju biti lijepo primljeni, imati radno mjesto i pristojan život. Ne će oni doći praznih ruku, ali ne smiju se razočarati. Znam neke koji su došli poslije Domovinskog rata, izgubili na poslovima u koje su uložili, politička mafija ih preveslala i vratili se. Ne bi više ni za živu glavu došli ovdje. Moraju postojati načini da se kriminal i prevare spriječe, tim ljudima biti na raspolaganju državni službenici, institucije kojima je Vlada dala mandat, a ne agencije koje se otvaraju posvuda, a da oni koji ih otvaraju imaju na umu kako krivo usmjeriti i opljačkati one koji donose kapital. Kad sam čula jednom prigodom tko je otvorio takvu agenciju i koga pozivao da daje savjete kako ulagati novac i gdje, zagrcnula sam se, skoro pala u nesvijest. Odmah je bilo jasno tko tu nastoji uplesti svoje kandže. Domoći se na prevaru tuđe imovine. Jao onom tko bi se takvima obratio.
U ratu ginu civili
Ovo što se događa u politici, i na mnogim ratištima, remeti mir svima. I danas su ruske bespilotne letjelice gađali u Ukrajini autobus pun radnika. Usmrtili su 9 ljudi, mnogi su teško ranjeni. Malo dublje promišljajući o neiskorjenjivoj mržnji i pohlepi onih koji nemaju savjesti, onako, iz moje ograničene perspektive, malo čitajući Otkrivenje, izgleda da bi se moglo lako dogoditi da netko upotrijebi nuklearno oružje, i to puno razornije od onoga koje je bačeno na Hirošimu i Nagasaki. I ovo sadašnje oružje koje se rabi obogaćeno je uranom, dakle radioaktivno, uzrokuje rak i mnoge druge bolesti. Koristilo se u Iranu, u BiH, koristi se u Ukrajini, i na mnogim drugim ratom zahvaćenim područjima. Kao da to nije dovoljno opako i opasno, kažu da u vojnom arsenalu postoji suvremeno atomske oružje, navodno ima pet vrsta nuklearnih bombi koje su toliko opasne i otrovne da mogu zahvatiti golemo područje čije posljedice ostaju trajno. Od te pomisli zaboli srce, ne mogu usnuti, nešto mi govori da nismo daleko od upotrebe takvog oružja, samo je pitanje nečije bezobzirnosti i obijesti, može se reći i poremećenosti uma, kad će to biti upotrijebljeno. Ima na svijetu onih u kojima zlo kipi, vrag ih opsjedne, pomuti im razum, žeže ih iznutra vatra paklena. Skoro bih kleknula pred moćne vladare velikih naroda i molila ih da to spriječe. Neka razmisle kud bi to odvelo svijet. Koliko li nam zla prijeti, strahota zbog kojih će ispaštati budući naraštaji. Kad me nešto takvo zahvati, na sve načine želim to otjerati iz misli, ali ne da se. Kao da mi netko u snove unosi slike tog apokaliptičnog pustošenja, ljudske izbezumljenosti, gladi, pomutnje i patnje. Uplašim se sebe. Ma davno smo mi zaslužili kaznu, koju neće izvršiti Bog nego mi sami nad sobom.
Mafija na naš, hrvatski način
Iz kriminalnog miljea u Hrvatskoj dolaze nam stravični zločini. Tu su oko nas, u našim gradovima, naseljima, čak i selima, zločinstva kao ona po kojima nam je poznata Sicilijanska mafija. Ubijanje, paljenje žrtava, prijetnje. Ovo u naselju Rupotine u općini Solin, pravi je pakleni čin. Sve što gledamo u filmovima strave i užasa; klanje, prebijanje, otmice, ucjene, tu je, na našem pragu. Čovjeku teško mogu preko usta priječi riječi o čemu se sve radi. Može se zaobilaziti crnu kroniku, ne pratiti je, zatvarati oči, ali to zlo može danas ući u svačiju kuću. Koja sloboda kretanja i izražavanja?
Sramotne jasenovačke komemoracije
Nužno bi bilo osvrnuti se na komemoraciju održanu u spomen na žrtve Jasenovca. Nijedan rat nije bez posljedica i kolateralnih žrtava. Svaki je rat strašan, paklen, u svakom je puno gnjeva, mržnje, bijesa. Ne ću izreći ono što mislim o ovogodišnjoj komemoraciji u Jasenovcu, moglo bi me skupo stajati. Bolje držati jezik za zubima, kad nepravda puše na nozdrve i osjetiš njenu silinu, ne odazivati se ako ne moraš. Samo ću reći jednu rečenicu. Hrvatski narode, hrvatski čelnici ne brukajte se, ne posramljujte svoj narod koji je nedužan stradao i stradava, dignite jednom glavu i stanite na stranu istine. Moram reći i da su me neke osobe informirale da je u utorak navečer u Vijestima iz kulture, veći dio vremena posvećen Jovanki Broz. Takve me vijesti plaše, one su kao sablja koja nam visi nad glavom. Komu to može pasti napamet? U kakvom svijetu ta osoba živi? Što hoće? Što to opet ulazi među nas, baca nas na žeravu? Zar se prokletstvo opet vraća da nas okuje i muči? O bijeli križevi na groblju u Vukovaru, o svi mučenici Bleiburga, svih naših križnih putova, svih mučilišta, dopiru li do vas sve ove nepravde? Zar nam ni vi ne možete isprositi Božju pravdu?
