Mnogi gube samopouzdanje, neki ga nisu nikad ni imali, ali su se donekle oslanjali na zakone, institucije, socijalnu pravdu
Motreći što se zbiva diljem svijeta, čovjek je zbunjen, nužno mora razmišljati kud sve ovo vodi, koje su prijetnje našem životu? U kakvom svijetu živimo? Po mnogočemu krećemo se naprijed, ali istodobno nesklad među ljudskom vrstom raste, razdori su posvuda. Države i državnici vladaju se kao hrvači i boksači u ringu, u nadmetanju tko će koga poraziti. Nema fair-playa, nema kaznenih bodova. Oni koji igraju prljavije, poraze slabe, milost ne postoji. I tako bi otkad smo stvoreni. Šakama, kamenjem, toljagama, mačevima, puškama, tenkovima, raketama, kemijskim sredstvima, izgladnjivanjem, sijanjem straha, borba za prestiž se nastavlja. Uz to idu diplomatski ratovi, ekonomski, i tko zna kakvi sve. Može li se sa sigurnošću tvrditi da jači opstaju, potpuno istisnu i unište slabije, uklone ih s pozornice svijeta? Da su zahvaljujući krajnje okrutnim postupanjima neke nacije i neke kulture preživjele, namnožili se, zauzeli golem prostor, i nastoje još više se širiti, još više prostora zauzeti. Dominirati u svakom pogledu.
Carstva kroz povijest
Ne opstaju uvijek jači. Kad se malo zaroni u prošlost, znamo za moćne osvajače, za moćna carstva, one koji su podredili brojne narode, neke iskorijenili, neke učinili robovima, sve im opljačkali. Činilo se da će zauvijek vladati svijetom. Među najstarijima za koje znamo su: Ahemenidsko Perzijsko Carstvo, Sasanidsko Perzijsko Carstvo, Han Carstvo, Rimsko Carstvo, Makedonsko Carstvo, Mauricijsko Carstvo, Gupta Carstvo, Partsko Carstvo, Hunsko Carstvo, Selukidsko Carstvo, Xiongu Carstvo, Bizantsko Carstvo, Armensko Carstvo, Egipatsko Carstvo, Hetitsko Carstvo, Novobabilonsko Carstvo, Mongolsko Carstvo… Popis je veoma dug i nije nužno nastaviti ga. Ljudska želja da bude najjači, najbogatiji, podčini druge, gospodari cijelim svijetom u neku ruku postane božanstvo pred kojim kleče poraženi i pokorni, to su neiskorjenjivi ljudski porivi. U nekome su toliko snažni, neprirodni, neshvatljivi, može se reći za takve da su opsjednuti, jer kojom silinom mržnje jurišaju na nedužne koji im nisu ama baš ništa skrivili, vežu ih lancima, postupaju s njima gore nego sa životinjama, ničim drugim ne može se to tumačiti. Nikom ne bi ostavili ni oglodanu kost. Ali ni vojna moć, ni bilo kakva sila, ne jamči da će oni vladati, njihovi nasljednici i sljedbenici ostati neporaženi. Za neke uništene narode i kulture, koje su bile moćne, bogate, izgradili obrambene zidove da se zaštite od osvajača, neke ne bi ni atomska bomba probila, ipak su poraženi, opljačkani i istrijebljeni.
Troja
Grad koji se smatra da je bio Troja, imao je kamene obrambene zidine visoke deset metara, širine pet metara. Na zidinama kule i dobro uvježbanu vojsku, oružje kojim se u onim vremenima ratovalo. Prokušane, hrabre ratnike. Unutar grada opskrbu pitkom vodom, instalaciju vodovodne mreže na takav način dovedenu ispod zemlje s ogromne udaljenosti, tako instaliranu, da ni današnji inženjeri uza svu naprednu tehnologiju ne bi bili u stanju to domisliti ni izvesti. Golema skladišta u kojima su bile pohranjene žitarice i ostala hrana koja je bila nužna da se duže vrijeme žitelji održe na životu. Takvih je naizgled „neosvojivih“ država i gradova bilo posvuda, najviše na području Azije. Na području Afrike, u Južnoj Americi. Neki su imali ispod zemlje desetine tisuća kilometara tajnih tunela kroz koje bi u slučaju opasnosti mogli pobjeći. U naše vrijeme, komunistički diktatori gradili su duboko pod zemljom tajna skloništa opremljena vrlo luksuzno. Tito, Enver Hoxha, Staljin… I danas neki grade gradove pod zemljom, u slučaju atomskog rata misle se tamo skloniti. Apsurd je, i ironija, da se nitko od onih koji su naređivali da se izgrade te podzemne utvrde, nije koristio njima. Uz ulaganje golemih novčanih sredstava, gradili su ih mahom zarobljenici ili zatočenici, koje bi optužili za veleizdaju. Našlo se onih koji su prodrli unutar svih utvrda, sve razorili i opljačkali, te po običaju silovali žene i izvršili masovne pokolje. I tako je išlo slijedom, jedna po jedna civilizacija, jedno po jedno carstvo, jedno po jedno utvrđeno ljudsko stanište uništavalo se nemilice. Čak su i velike piramide u koje su s faraonima bili živi zazidani oni koji su ih projektirali, i samo oni imali u glavama njihove zamršene nacrte, pretrpjele devastaciju. I u njih se prodrlo, blago je većim dijelom opljačkano.
Bogatima je sve dopušteno
Sad bismo pomislili kako je u našem sadašnjem svijetu nemoguće zamisliti da bi neke velesile koje su se pokazale nadmoćnima, čije je bogatstvo i vojna moć iznad naših poimanja, mogle izgubiti premoć u bilo kojem pogledu. Cio svijet podliježe njihovoj moći, drhti pred njima. Što god oni činili, njima se ne ubraja u grijehe. Oni od nikoga ne traže oprost, drugima naređuju što im je činiti. Dovoljno su mudri da se međusobno ne sukobe na bojnom polju, iako napetost često doseže točku vrenja, malo se utišaju, ratuju preko leđa drugih, zamuljaju kakvu laž, bace prašinu u oči puku, pokazuju da žele zadržati premoć. I dalje s rivalima posluju, ne prekidaju odnose. Gledajući i promišljajući gdje se vode sadašnji sukobi, uočljivo je da se određene sile žele širiti na određene oblasti. Koga je od njih briga za stotine tisuća mrtvih, za milijune ranjenih i prognanih, osakaćenih, ucviljenih, silovanih, za onu dječicu koja zijevaju ispaćena u naručju majki koje izgledaju kao ispod grobne ploče izvađene. Sva ta djeca su anđeoska, nevina, nisu kriva što su rođena. Ali ni pod koju cijenu ni osudu nekih država koje se usude koju riječ razboritu prozboriti, ne odustaju od svojih ciljeva. Ne žele mir, šire ratove, patnju i neviđenu mržnju. Upadamo svi skupa u najstrahotnije ponore zla. Oni kažu da je zemlja pretrpana i treba je osloboditi većeg broja njenih žitelja, naravno njima treba više mjesta.
Danas se i bez rata osvaja i vlada slabijima
Hoće li oni koji su u ovo naše vrijeme neupitni gospodari golemog bogatstva i koji su nedodirljivi, ostati trajno na tronu? Oni gaze one koji im se ne mogu oduprijeti, zaprijete i ušutkaju ih. Jesu li zaista toliko zaslijepljeni, toliko moćni i snažni, da misle kako nitko neće ojačati ni postati im prijetnja? Prepuštaju sirotinju u Africi, Aziji, da žive u neljudskim uvjetima, na rubu egzistencije, u stalnim sukobima, na nemilost opasnih, podivljalih paravojnih skupina, koje čine monstruozne zločine. Izvlače sebi golem profit. Ne stežu sirotinju lancima kao nekad, ali ima puno drugih načina da ih učine robovima. Međutim, sve je u ovom svijetu prolazno, klone, uruši se, neka unutarnja trulež uđe ondje gdje je sjaj i blještavilo. Kolo se počne okretati naopako. Kažu da postoje zapisi u egipatskim svetim knjigama, gdje se spominje kako je nekoliko puta na zemlji dolazilo do apokalipse, došlo bi do hlađenja zemlje, niske temperature uništile bi biljni i životinjski svijet, ili se dogodio udar nekog meteora. Poslije tih zatornih pustošenja, Sunce bi izlazilo s druge strane. Istok bi postao zapad, i obrnuto.
Ozdravljenje
Svašta je Zemlja proživjela. Njena geološka povijest nije izbrisana, utisnuta je u njenu memoriju,- u zemlju, u kamen, u led… U čovjekovu dušu je utisnuto sve od našeg prvog udaha do posljednjeg izdaha. Mnogi ljudi doživjeli su iskustvo – „život poslije života“. Izvan očekivanja, doživio je to i moj pokojni suprug, čovjek praktičan, koji je čvrsto stajao na zemlji, ali bio je izuzetno plemenit. Na operacijskom stolu, gdje su ga nakon neuspješne operacije pokušavali reanimirati, i nakon nekoliko sati odustali, jer više nije davao nikakve znakove života, vozeći ga u mrtvačnicu, on se počeo micati i nešto mrmljati. Odveli ga opet u operacijsku salu, i napokon javili da je mrtav. Mi u tuzi, spremali se za sahraniti ga, kad opet liječnik anesteziolog nazvao da je oživio mimo svih zakona medicine, ali da će vjerojatno to „čudo“ brzo prestati i za koji sat će opet umrijeti. Ozdravio je, živio još sedam mjeseci i onda je rekao da mora ići, da mu je toliko dano da bude s nama i da nas se nagleda. Zna put i ne boji se smrti, samo se boji kako ću ja preživjeti u ovakvom svijetu. Pričao je, – dočim iziđeš iz tijela privuče te svjetlost koja čeka dušu, na tren uroniš u svoj zemaljski život. U hipu vidiš na svim razinama sve proživljeno kao da gledaš film. Svaku radnju, misao, prođu te osjećaji koje si osjećao, čuješ nekim posebnim čulom svaku svoju izgovorenu riječ, mada nema zvuka. Ne ostane skriveno ama baš ništa. Vidiš svoj put, i nastavljaš ga. Sve što je devijantno, nečisto, svaka misao ako je bila ružna i nedostojna, optužuje te. Odlaziš, ili gdje je ugoda, ili se obrušavaš u bezdan pakla. Ako već moć i sila ne vjeruju u pravdu, doći će tamo gdje je pravda nepodmitljiva. I ne će sve biti isto ni za koje desetljeće na ovom svijetu. Gospodari se mijenjaju. Ima onih koji lukavo motre iz prikrajka, i čekaju zgodan čas da jurišaju.
Stalni nestanci struje
Često nestaje struje. Uzrok tomu može biti AI (umjetna inteligencija) u koju se ulažu bilijuni dolara, eura i ostalih valuta. Za njeno istraživanje, održavanje i razvoj potrebne su goleme količine električne energije koju svijet zasad ne može proizvesti u tolikoj mjeri. Umjetnu inteligenciju kreirao je ljudski um, koji ide sam protiv sebe. Njeno je polazište iz tri izvora. Iz sveukupnog ljudskog znanja, osnova psihologije i neurona u ljudskom mozgu. Temelji se na tome da se strojevi mogu programirati da izvršavaju ljudske zadaće. U nju će čovjek ubrizgati svoje megalomanske želje, staviti joj sebe na raspolaganje, a ona će mu iz sebe izbrizgati nus-proizvod njegovih mračnih pobuda i njegove pohlepe. To se već uočava. Postoje u svijetu timovi istraživača koji već dugo tragaju za prirodnom inteligencijom, te smatraju da će u budućnosti doći do simbioze umjetne inteligencije i prirodne inteligencije. Postavlja se veliko etičko pitanje, tko se usuđuje imati povjerenja u AI? Kud će to odvesti čovječanstvo? Hoće li čovjek moći kontrolirati tu silu? I tko će je kontrolirati? Nekima se usladila želja da će im AI nadoknaditi sve ono što ne mogu postići normalnim putem, čak ni ratnom agresijom. Moramo se pripremiti za ono što slijedi, ni čas ne smijemo zaklopiti oči. Uz pomoć AI, dostupni smo onima kojima nismo dragi. Mogu nas uništiti na mnogo načina. Čim se zađe u naše moždane stanice, u naše neurone, tu se može sve poremetiti.
Terorizam naš svagdanji
Diljem svijeta događaju se teroristički napadi, bijesni ljudi gube razum, droga mnoge lišava pameti, zaslijepljenost nekim čudnim idejama, tako da društvo zarad svoje mlakosti i otupjelosti na zločinstva, postaje sve ranjivije. Ne mora nam u ušima brujati anđeoska harfa, no preplavljeni smo nesrećama i neredima. Mnogi gube samopouzdanje, neki ga nisu nikad ni imali, ali su se donekle oslanjali na zakone, institucije, socijalnu pravdu. Kad se potpuno izgubi pouzdanje u državu, institucije, i zakone, tu se kičma lomi. Čovjek puca iznutra i izvana, jer kad gleda kako vrag kolo pleše i raduje se, a onaj koji vapi plaću i pravdu, biva gažen, odgurnut, pomisli da se može naći u takvoj situaciji, protrne i zatvara se u svoj očaj. To je onda gašenje nade, gašenje volje za životom. Mnogi zreli ljudi, mladići i djevojke, izgubili su nadu u život. Mnogi su u duševnim bolnicama ili ustanovama gdje im se pruža zaštita i medicinska pomoć.
Događaj u Trilju, gdje je u osnovnoj školi dječak donio suzavac i u zahodu prskao djeci u oči, nije to više neki dječje nestaštvo, to već postaje ogroman problem. Nije više sigurno ići u školu. Djeca nisu imuna na društvenu zbilju koja je vrlo napeta, ružna, stresna, na njih se prenosi sve što se događa. Oni oponašaju starije huligane. Ta kako bi se drukčije vladali? Gdje su im uzori?
Rasni terorizam u Engleskoj
Događaj u Liverpoolu, gdje se mahniti čovjek zaletio automobilom u masu koja je slavila pobjedu Liverpoola, prvaka u Premier ligi, ne znam koga bi ostavio ravnodušnim. Policija je potvrdila da je napadač 53-godišnji Britanac, bijelac, koji je automobilom jurišao na paradu u kojoj je bilo mnoštvo ljudi. Veliki je broj ozlijeđenih, među njima i djeca.
Ovo oko našeg nogometnog prvenstva, s našim klubovima, navijačima, transferima igrača, mijenjanjem trenera i drugim nelogičnostima, začudilo bi nas da što bude uredno i jasno. Divljanje Torcide u Šibeniku, kaos i neredi izazvani nekoliko minuta prije kraja utakmice, sigurno nije pokazivanje privrženosti prema svom klubu. Uz kazne koje su ogromne, koje klub plaća, tu je javna sramota, i igrače sigurno dovodi u neugodan položaj, kao i trenera i pristojne navijače. Time se samo pokazuje kako je put neredu i kriminalu utaban, i postao je sastavni dio urbane kulture.
Eto čujemo da su uz Njemačku, koja je dala dopuštenje Ukrajini za upotrebu dalekometnog oružja koje joj daju Zapadne sile, pristala SAD, Francuska, Velika Britanija, te se svakim danom tom popisu još netko pridruži. Zapad je iscrpio sve sankcije i diplomatske pokušaje da se rat zaustavi. Oružje je zadnja opcija. Je li to dobro ili loše? To oružje iako neće spasiti Ukrajinu, bez njega bi im bilo kudikamo gore, ali će se rat lančano širiti. Nisu Zapadne zemlje sve raspoložene ulaziti u rat, ali kad rakete počnu padati, ostave te bez doma i ičega, ubiju tvoje bližnje, raspoloženje se mijenja. Čovjek se budi iz drijemeža, služi se onim što mu je na raspolaganju, i kreće da se brani. Život se ne predaje tako lako. Puni se inatom, bijesom na one koji ga napadaju, u njemu provru novi sokovi, nova energija.
Javna scena
Kalkulira se, bi li moglo doći do sukoba Rusije i NATO-a. Neki smatraju da je Rusija nadmoćnija. Ne bih se s tim složila. Imamo mi u Europi zemlje koje su vojno spremne za obranu, opremljene arsenalom modernog oružja. Ako do sukoba dođe, što nije isključeno, bit će to pakleno razaranje. Zlo, koje je izgleda nepobjedivo, opet će zakrviti svijet. Ono uz velike žrtve i patnju, bude privremeno zaustavljeno, ali ne i pobijeđeno. Prolijevanje ljudske krvi, čini se kao neki pakleni ritual koji ne prestaje.
Što se sve može vidjeti i čuti, kakvih sve ima likova na javnoj sceni, po ulicama, po noćnim klubovima, reklo bi se da ne spadaju u ljudsku vrstu. Sve više se podsijecaju krila „normalnim“ ljudima kojih ima puno na svijetu, ne daju se odljuditi, sve više popušta se i daje slobode i prava samovoljnim nasilnicima, koji ne žele držati se univerzalnih ljudskih zakona. Oni razglobljuju ljudsku zajednicu, drže se „slobodnjacima“, koji skidaju uzde i čine što ih volja bez obzira koliko je to ekscentrično i nezdravo. Po Splitu, neki stranci hodaju gotovo goli, kupaju se bez ikakve odjeće na plažama gdje su obvezni kupaći kostimi. Smatraju da su dio društva i ne trebaju posebne plaže, ni skrivati svoju golotinju ako se osjećaju ugodno hodajući goli. Neki dan po gradu je šetala vrlo krupna žena, goleme gole stražnjice, sprijeda je imala nešto oskudno na sebi. Pratio ju je muškarac s djetetom u kolicima. Krstili se mladi i stari, snebivali. Puljak tvrdi da je uveo komunalne redare. Gdje su mu, koga će se usuditi privesti ili kazniti? Ti ljudi promiču nemoral, divljaštvo.
Slučaj u Francuskoj gdje je žena iz frižidera uzela bocu vode i popila nekoliko gutljaja, potom se onesvijestila, zoran je prikaz društvenog rasula i ugroženosti. Sin ju je našao nepokretnu na podu kada je u kasne sate došao kući. Prepao se, došla je Hitna pomoć te su je odveli u bolnicu. Pomoći nije bilo, umrla je. Njen sin je diler, koji u bocama drži drogu GHB, poznatu za silovanja, a koristi se često i u kriminalne svrhe. Policija mu je zaplijenila četiri boce te droge. Ta droga je bez mirisa i okusa. Može se svakomu podmetnuti, osobito djeci. Potpuno obamre žrtvu koju se potom siluje, izvršavaju nad njom sve moguće bludne radnje, ozlijede je, a kad se osoba vrati u donekle normalno stanje, ničega se ne sjeća. Više nitko nije siguran ni u vlastitom domu. O Macronu i njegovoj supruzi Brigitte, ne treba trošiti riječi. Te farse od brakova tragične su i vrlo mučne. Kome je potrebna to glumatanje i zavaravanje javnosti? Što se time postiže?
Obljetnice
Ove godine poklapa se pet važnih, okruglih obljetnica za Hrvatsku, kao i okruglih obljetnica najvećih tragedija i stradanja hrvatskog naroda. To su:
- obljetnica Hrvatskog Kraljevstva
- obljetnica od održavanja prvog crkvenog sabora u Splitu
- obljetnica od rođenja Ante Starčevića – Oca Domovine
- obljetnica od osnutka 4. gardijske brigade u Splitu
- obljetnica od vojno redarstvene akcije – Bljesak i Oluja
- obljetnica od bleiburške tragedije
- obljetnica bitke i pokolj žrtava u Odžaku (posljednja bitka u Drugom svjetskom ratu)
Trebalo bi napisati minimalan osvrt na ove obljetnice, no to je u ovom tekstu nemoguće. Ali moguće je, nužno i nezaobilazno, u svim nižim i višim školama, na fakultetima, u svim državnim institucijama da se u čast tih obljetnica održe svečanosti, da ih se na dostojan način obilježi. Naša povijest bez obilježavanja tih obljetnica bila bi suhoparna, blijeda. Sve ove obljetnice su svjetlo koje sja unutar Hrvatske, pa i one kojima su obilježene strašne tragedije. Ako želimo koračati dalje, moramo vijencem okruniti ono što nas uzdiže, u dušu upisati, kao i ono što nas boli. To je naš put, naše ostvarene i neostvarene sanje, naše žrtve, naši zvjezdani trenuci kao i oni bolni, mračni. Imat ćemo što položiti pred Boga. Zablistati ponosom i suzama. Naše su stigme neizbrisive.
Je li moguć spas iz Raja?
Gledam u Isusov i Gospin kip što ih držim u dnevnoj sobi na stolu. Mislim da sveti iz Raja imaju jasan pogled na ovaj užasni svijet. Molim ih neka ne stoje postrani, neka zagrle Zemlju, narode svih rasa i boja, neka privinu na grudi moju napaćenu Hrvatsku. Ne dopuste da svijet dokonča, izdahne svoj zadnji bolni izdah. Čovjek ne završi kao zaklano krdo u klaonici, ili potrovani komarci u močvarama. Što je ovaj planet bez čovjeka? Može biti sav u cvijeću, ptice pjevati, ribe u morima plivati, šume ozelenjeti pune divljači, ali čovjek je zemljino krunsko biće. Doduše, izdao je Boga Stvoritelja i Zemlju, no iako smrtni, mnogi su hrabro i nesebično žrtvovali svoj život za humana djela i plemenite ciljeve. Bože, u Knjizi Postanka – 9. poglavlje, obećao si ljudima: „Držat ću se svog saveza s vama te nikad više vode potopne ne će uništiti živa bića, niti će ikad više potop zemlju opustošiti.“ Bože, molim te dopiši, – da nećeš dopustiti da moju Hrvatsku neprijatelji opustoše, njene žitelje poubijaju, domaće izdajice ne prodaju je za svoje sitničave interese. Bože, ne dopusti da sami sebe potopimo mržnjom, ratovima, nehumanošću, neposluhom tebi. Daj da iz svega izvučemo pouku.
