OKVIR ZA MRŽNJU – Hrvoje Kačić (1932.- 2023.) bio je sjajan vaterpolist, stručnjak za pomorsko pravo i domoljub u službi hrvatske države

Nakon Talijana i četnika u Dubrovniku su partizani nakon „oslobođenja“ pobili dubrovačku inteligenciju

Čitajući knjigu dr Hrvoja Kačića “Dubrovačke žrtve” (Tkanica, Zagreb, 2017., treće izdanje), o stratištima na kojima su partizani ubijali ljude iz Dubrovnika i okolice, posebno otočiću Daksi, pokušavao sam pronaći ključ po kojem su žrtve odabirane. Prvi sam pomislio da je to izvedeno u svrhu zastrašivanja, tzv. revolucionarnog terora.

Dubrovčani su pitoma čeljad, od njih nije bilo opasnosti bune, a blaži postupak bi vjerojatno ubrzao predaju hrvatske vojske u ostatku države.

Većina tih ljudi su bili potpuno nevini, časni i ugledni ljudi. Dio tih obitelji je živio u predgrađu istočnom (zovu se Ploče kao grad na Neretvi); viša srednja klasa, članovi HSS – a, Hrvati katolici. Trgovci, pravnici, liječnici, profesori. U tom predgrađu je živio dr. Kačić, kao i moja obitelj.

Među žrtvama su pravnik Baldo Poković koji je pomagao Srbe i Židove, dok je fratar Marijan Blažić slao velike količine lijekova partizanima.

Skupinu uglavnom mladića poljoprivrednika ubili su na Orsuli jer su imali pogrješne odore. 

Sasvim suprotno su se ponašali s pripadnicima četničkih formacija, njih se primali u partizane bez puno ispitivanja.

Jedan stariji gospar je stradao na Daksi jer je po Stradunu šetao u paradnoj talijanskoj odori. Bio je među žrtvama i pravoslavni svećenik, a 

svećenik iz Vukovara Josip Schmidt (1914.-1944.) kazao je krvnicima: “znam zašto ste došli, ali ljudi smo, počastite se kolačem i rakijom.” To je tipični sovjetski model primijenjen i kod Katynske šume nad Poljacima (svećenstvo, časnici, intelektualci kao žrtve), u Španjolskom građanskom ratu, ali i masovna umorstva i progoni nad Ruskom pravoslavnom crkvom.

Britanac umiješan u ubojstvo Dubrovčana

Druga stvar koja me iznenadila jest pomaganje britanskoga obavještajca Stephena Clissolda (1913.-1982.) u hvatanju hrvatskih intelektualaca vezanih uz Crkvu .

Suđenje nadbiskupu Stepincu 1946., krvavo umorstvo don Đura Perušine (1879. – lipanj 1944.) bivšeg dubrovačkoga biskupa Josipa Marije Carevića (1883.- 1945.), slučaj širokobrijeških fratara i stotine drugih slučajeva govore nam o borbi komunista protiv vjere, posebno katoličke .

Neki su u očima komunista bili krivi, uzoriti kardinal Stepinac jer se nije odmetnuo od Rima, apolitični don Perušina jer se pozivao na hrvatstvo Boke, svećenik Dominik Barač (1912.-1945.) jer je pisao o “sjajnom” životu u Sovjetskom Savezu.

Šef radija Ivo Peko (1903.-1944.) direktor gimnazije Makso Milošević (1887. – 1944.) i gradonačelnik Koprivica (1889. – 1944) nisu očekivali smrt, vjerovali su engleskim proklamacijama. Tito je obećavao demokraciju, dogovor s kraljem Petrom Karađorđevićem, vladu s HSS-om i banom Ivanom Šubašićem.

Objektivnosti radi ističem da su društva Domagoj i Križari poticala domoljubni duh, te da je među njima bilo i ustaša i dragovoljaca na ruskoj fronti, što je negativno.

Ostaje zanimljivo pitanje tko je pravio liste za likvidaciju, te po čijoj preporuci.

Neka nas ne zavara što je XXIX (29., ali zvana 10.) hercegovačka ušla prva u grad, a ne II. dalmatinska. Egzekucije su izvršene kasnije. Srećom znamo da je naredbodavac Ante Jurjević Baja (1915.-2001.).

Namjerna bombardiranja crkvi (npr. sv Križa u Gružu, sv. Vlaha na Gorici) od strane zapadnih saveznika začuđuju.

Ljudski život nije puno značio; kao što je Tito Hrvate bespotrebno slao da jurišaju na opkoljene njemačke bunkere iznad Risna u Boki (i to mladiće bez vojnog iskustva), tako je i Srbijance slao u smrt na Srijemskoj fronti (slično je bilo i ranije, vidi borba za Kupres i borba za Pljevlja). Da je stvar dublja potvrdio mi je rijetko odvratni američki film “Tajna invazija” iz 1964. Roger Corman je snimao niskobudžetne filmove tzv. B produkcije. Tajna invazija uvodi kasnije popularnu shemu pomilovanih kažnjenika koji rade nemoguću misiju; u ovom slučaju izbavljaju talijanskoga generala Quadrija koji se okreće protiv Nijemaca. Ime Quadri znači slike, možda i okviri, a asocira i na skvadru koju je “filolog” Pavelić preveo kao zdrug. Quadri je pritajena ironija na Tita.

Osim dojmljivih prizora Dubrovnika prije urbanizacije film prikazuje svećenike kao prijatelje okupatora koji kod naroda uživaju mistično poštovanje. Prikazuje se i umorstvo djeteta, te jedan ribar izjavljuje da je Srbin, ali ima tipično hrvatsko prezime iz Splita, ne Dubrovnika. Juriš partizana na Nijemce izgleda kao napad termita, kopija filma “Chetniks, fighting guerille”, L. King 1943.

Je li UDBA naručila film ” Tajna invazija”? Scenarij je napisao R. V. Campbell (1927.-2001.).

Zašto je Lordan Zafranović režirao “Okupaciju u 26 slika” iz 1978. godine?

Taj film je prikazao Dubrovnik kao mini Jasenovac, a u njemu dobar lik može biti samo Hrvat koji je Jugoslaven. Eksplicitne scene klanja i mučenja utisnule su se u svijest gledatelja kao stvarnost. Stvarnost koju su kreirali drugovi, ali ne iz Moskve. Onaj tko je snimao Tajnu invaziju morao je znati da su umorstva činjena i na gradskom groblju Boninovo.

Neke morbidne scene filma su snimane na Boninovu. Jednog našeg Pelješčanina su ubili na groblju kao tobožnjeg četnika; bio je časnik u žandarmeriji za vrijeme kraljevine. Ubili još jednog Hrvata, iz čiste zlobe,  ironije.

Teo Trostmann