Kako postati gospodar svijeta?

Trebalo bi imati barem elementarna znanja oko umijeća vladanja

Ruski car, američki kauboj, turski sultan i kineski bog u međusobnoj utrci i borbi za prevlast u svijetu, u svakom smislu, najviše gospodarskom i političkom. Tko ima najviše izgleda? Tko će biti pobjednik? O tome ovisi naša sadašnjost i budućnost. Jesmo li mi, odnosno oni koji nas danas predstavljaju, upravljaju našom državom i brinu o nama, u stanju dobro procijeniti odnos moći ovih trkača u zadnjoj postavi maratona. Mislim, da nisu, jer kad bi bili ne bi svakodnevno, mijenjali važne i bitne odluke, koje život, zadovoljstvo i sreću znače, kome se kada prikloniti, s kim i zašto surađivati, od koga se diplomatski odmaknuti, kome vjerovati i s “kim tikve saditi”. Nije lako niti jednostavno o tome odlučivati. Trebalo bi imati multidisciplinarna znanja (barem elementarna), umijeće vladanja, razvijene diplomatske sposobnosti, zdravu pameti, sposobnost kognitivnog mišljenja i realne spoznaje i dovoljnu kvalitetu i kvantitetu kritičkog uma.

Michel Foucult

O svemu tome bi trebalo razmišljati prilikom svakih izbora i odabira prave osobe za pojedine državne funkcije. Tu ne bi smjela biti odlučujuća stranačka pripadnost kandidata, njegovo podrijetlo, zvanje, zanimanje, vjera, već gdje je i što je određeni kandidat danas, u smislu što je dosad radio, što je sam postigao, kakvi su mu stavovi, čemu strijemi, želi li vladati ili služiti. Nikakvi spinovi, ni skupo plaćeni domaći i strani PR stručnjaci, ne bi smjeli nametati, plasirati, prezentirati niti jednog  kandidata i njegove vrijednosti. Njegov cjelokupni dosadašnji rad, ukupna postugnuća, osobnost i osobitost, bi svakog pojedinca trebali predstaviti natrodu, dići na površinu najboljeg i u jednakopravnoj utakmici takvog proglasiti pobjednikom. Bilo bi dobro da takav pojedinac nema nikakve repove za sobom, da nema potrebu obračunavati se ni s kim, ni za što, tražiti položaj zbog nekakve osvete iz dalje ili bliže prošlosti, nametati osobnu ideologiju, realizirati osobne ambicije, težiti bogatstvu, slavi i moći, koju bi pretvorio u svemoć, poput nekih svojih prethodnika.

Sigurno u našoj državi ima takvih ljudi. Neki su vidljivi, mnogi su nevidljivi, naročito oni kojima su dosadašnji naši “vladari” ogadili politiku, svojim načinom rada, djelovanja, ortaštva, umrežavanja, politiziranja, obmanjivanja i služenja tuđincima. Onaj tko se ogriješio o Ustav i zakone ove države, svjesno ih izbjegava i ne poštuje, ne bi smio niti prismrditi nikakvim izbornim listama i izborima. Malo nas je, ali nas ima dovoljno i bez takvih prekršitelja, samozvanaca i svojevoljnih mediokriteta, koji žive i bogate se na naš račun, svjesno svakim danom stvarajući sve više sirotinje i sve veće mogućnosti odljeva mozgova u bijeli svijet.

Nama ne trebaju obrazovani, sposobni, pametni, pogotovo izvanredno dobri, uzorni, pošteni i domoljubni građani. S takvima se ne može manipulirati. Takvi znaju čitati, računati, procjenjivati, ocjenjivati i konstruktivno kritizirati, odnosno pokazivati da su bolji, pametniji, iskreniji i pošteniji, od onih koji njima vladaju i o njima odlučuju. Nažalost, u mnogo čemu si ne mogu pomoći. Odlaze u države, diljem Europe i Svijeta, gdje se cijeni znanje, rad, poštenje, gdje će njihova djeca rasti i razvijati se u skladu sa svojim potencijalima i potrebama, gdje će svojim radom i zalaganjem steći razmjeran status ravnopravnog građanina, gdje ispred sebe neće ustuknuti radi uhljeba, nečijih rođaka ili kumova.

Primjer toga su mnogi naši ljudi, naročito vrhunski stručnjaci, koji ovdje nisu bili niti primijećeni, koji ovdje nisu mogli napredovati, čija izvrsnost je smetala osrednjima, podobnima i privilegiranima, po raznim osnovama, najviše po onima tko je čiji, tko je kome tko ili što. Polupismene hostese, motelske konobarice, misice lova, ribolova, stočarskih sajmova, suspektne osobe, barske dame…, dobile su zavidna mjesta u državnoj administraciji, izgurale su stručne i moralne osobe. Nažalost, toga ima svuda, najviše u zemljama tranzicije, pretvorbe i privatizacije, pogotovo za vrijeme rata i poraća, kad su se mnogi obogatili, okrenuli, postali ugledni građani, politička i društvena elita, salonska gospoda, dok mnogima od tih  još uvijek viri opanak iz glave.

O tome nisu potrebna nikakva istraživanja. To se svakodnevno vidi, čuje i osjeća, u svakodnevnim situacijama. Takvi imaju stalnu potrebu naglašavati tko su, što su, koliko čega imaju, gdje su bili, tko im je frizer, pediker, kozmetičar, krojač, vozač, vrtlar, liječnik, ortoped, onkolog, fizijatar, dijetetičar, kućna pomoćnica, kuharica, odgojiteljica, njegovateljica, ljubavnica…, koliko kuća imaju, gdje im je vila, kolko metara im je dugačka jahta, koje marke su njihovi autimobili, koji slikari vise na zidovima… Svega i svačega imaju, o čemu nisu niti sanjali. Obvezno uz sve to mora biti barem jedan Mercedes, jer ako nemaš Mercedes u toj “eliti” si nitko i ništa.

Sve to je odraz našeg mentaliteta i usvojene piramide ljudskih i društvenih vrjednosti, u kojima žena ima posebno mjesto, osobnog muškog trofeja, pružateljice mnogih usluga, kućne pomoćnice, osobe drugog reda, koja mora biti poslušna, vjerna, dobro izgledati i šutjeti. Čim jedan od tih parametara izblijedi, glava kuće si nađe jednu ili više zamjena za ženu na kojoj je vidljiv trag godina. To što je malo priglupa nema veze. U takvom okruženju, s takvim mentalitetom, sa suspektnim vodstvom u svakom pogledu, teško se odlučiti kome se prikloniti. Nisi otok i ne možeš sam u današnjem svijetu i vremenu, gdje se znanja stvaraju, množe i šire geometrijskom progresijom, dok ti živiš u mraku i tunelu, gdje se tek negdje daleko nazire slabo svjetlo, kojemo se usporeno primičeš. Uz put osjećaš kao nikome nije stalo do ubrzanja na tom putu, već te stalno koče i ometaju.

Za to vrijeme car, kauboj, sultan i bog vode nesmiljeni boj tko će zgrabiti više i tko će biti glavni. Njima je sasvim svejedno gdje je jedna mala Hrvatska, makar se to mnogima ne čini tako, naročito onima koji se stalno prešetavaju između sve četiri uporišne točke svjetske vlasti i moći, zastupajući naše interese, na različite načine, po nejednakom prioritetu i potrebi, imajući osobnu korist u svom pragramatskom umu, uskogrudnoj osobnosti i sebičnoj potrebi s ciljem: I am first.

Kako da nas shvate i pomognu nam veliki i jaki, kad mi sami sebe ne shvaćamo i sami sebi odmažemo. Jedni drugima se pravimo prijatelji, suradnici i podržavatelji, dok si međusobno  podmećemo nogu, očekujemo tko će prvi pasti, da zasjednemo na njegovo mjesto i pokažemo tko je bolji. Na dvije stolice se istodobno ne može sjediti. To znaju oni veliki koji s nama igraju igre bez granica, pri čemu imaju ponekad Jaltu na “praktičnom umu”.

Ankica Benček