Vrijednost ljudskoga života

Dokumentacija Vojnog arhiva u Beogradu potvrđuje genocid pola milijuna Hrvata

Pokušat ću u ovom tekstu pisati jezikom koji bi trebao biti razumljiv svima, a ponajprije liberalima, ljevičarima, znate, onima koji se kunu u čovjekoljublje, vrijednost svakog ljudskog života. Univerzalni humanistički ideali na koje se kasnije nadograđuju populističke floskule, prihvatljivi su većini ljudi. Ljudski život, u tom smislu, ima neosporivu vrijednost, a opet kada govorimo o žrtvama, tu uvijek postoje dvostruka, ako ne i trostruka mjerila jer bitan je kontekst, nacionalnost i politička te vjerske legitimacija žrtve, kao i vremenski slijed, odnosno životna priča poginule ili ubijene osobe. Tko je on bio, što je radio i kome je pripadao prije nego što je smaknut?

Kurt Tucholsky

Ali ako uđemo malo dublje u ovu analizu, onda ni to ne bi trebalo biti presudno prilikom valorizacije nečijeg ljudskog života. U očima Boga, svi bi trebali biti isti, zar ne? Također, ako polazimo od pretpostavke da je svako ljudsko biće oblikovano genetskim nasljeđem, kulturom, utjecajem bliže i dalje okoline te povijesnim okolnostima u kojima raste, onda možemo zaključiti kako nema mnogo onih koji su loši ljudi sami po sebi i time manje vrijedni. Egzekucija, odnosno smaknuće osobe, obično metkom u potiljak je ubojstvo, neovisno o tome tko je žrtva, a tko ubojica.

Zločini

Na samom kraju godine u hrvatskim medijima, konkretno u Hrvatskom tjedniku, izašao je novi intervju s Romanom Leljakom čovjekom koji godinama istražuje zastrašujuće razmjere jugokomunističkih zločina nad Hrvatima u Sloveniji. Leljakova istraživanja nitko od dežurnih povjesničara i branitelja Titove ostavštine nije argumentirano osporavao. O Leljaku, kao i o strašnoj istini koju je otkrio, u tim krugovima se šuti, kao da i dalje živimo u SFRJ gdje je bilo zabranjeno govoriti o partizanskim i komunističkim zločinima.

Temeljem Vojnog arhiva u Beogradu, Leljak je odgovorio na glavno pitanje suvremene hrvatske povijesti. Koliko je bilo zarobljenih vojnika i civila na području današnje Republike Slovenije? Riječ o broju 444.426. Samo desetina toga broja je ostalo živo. Brojci žrtava, od preko 400.000, treba pridodati i 92.507 vojnika i civila hrvatske narodnosti koji su likvidirani tijekom završnih operacija u Sloveniji od strane pripadnika prve, druge, treće i četvrte armije. Naravno, nisu ubijani samo Hrvati.

Počinjen je genocid i nad folkdojčerima, četnicima, a u manjem broju i Mađarima. U knjizi i na DVD-u Maribor- najveće stratište Hrvata govori se o vremenu od 24. do 28 svibnja kada je 17. divizija Treće Armije predvođena Kostom Našom na području Maribora likvidirala trideset tisuća Hrvata, koji još nisu pokopani. Leljak o tome za Hrvatski tjednik kaže sljedeće: Po dijelu gdje se oni nalaze danas prolazi autocesta između Graza, Maribora i Celja. U tom dijelu je 1999. godine na dužini od 70 metara ekshumirano 1189 žrtva, što znači da je na jednom metru bilo 18 žrtava. A sve žrtve koje su na lijevoj i desnoj strani oko autoceste, njih oko 28 tisuća, još uvijek su ondje, nema ni jednog križa, ni jedne spomen-ploče.

Ova knjiga i flm napravljeni su na osnovi dokumenata koje sam dobio iz Vojnoga arhiva u Beogradu. Našao sam sve operacijske dnevnike tih vojnih jedinica koje su bile u Mariboru tako da sam mogao točno prikazati što se dogodilo. Probajmo vizualizirati ove podatke. Zamislimo kvadratni metar na kojem se nalazi 18 žrtava, ljudskih bića, likvidiranih po kratkom postupku, često i uz upotrebu hladnog oružja. Uzmimo u obzir da je među tih pola milijuna ljudi i tisuće civila, žena i djece. Proporcionalno veličine zemlje, Slovenija je najveće europsko groblje, s najviše hrvatskih žrtava.

Genocid

Čime se taj genocid može opravdati? Poražena vojska, preplašeni ljudi, izdani vojnici, vjerojatno i neki zločinci, starci, žene, djeca, sve se to povlačilo i bježalo prema engleskim trupama koje su ih svjesno poslale u strašnu smrt. Svi krvnici Balkana devedesetih, nisu se zajedničkim naporima niti približili ovim brojkama. I sva ta silna smrt, unutar tako kratkog vremenskog prostora. Za takav posao potrebni su neljudi, kao i ideologija koja ima snagu uvjeriti ljude, da su druga ljudska bića bezvrijedna. Zapravo, da su ljudi samo brojevi i da život nema nikakvu vrijednost. To može samo komunizam u onoj najokrutnojoj staljinističkoj formi.

„Smrt jednog čovjeka je tragedija, a smrt milijuna statistika“ rečenica je koja se najčešće pripisuje Josifu Visarionoviču Staljinu, ali neki tvrde da je pravi autor ove misli Kurt Tucholsky, njemačko-židovski novinar i satiričar te čvrsto uvjereni pacifist. Kako god bilo, dvadeseto stoljeće ostat će upamćeno po milijunima ubijenih žrtava koje su pretvorene u statistiku. Što se tiče Hrvatske, ovdje imamo dvostruku tragediju, jer tu ni pola milijuna žrtava, nisu tragedija, ali ni službena statistika.

Marin Vlahović, http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/roman-leljak-dokumentacija-vojnog-arhiva-u-beogradu-potvrduje-genocid-pola-milijuna-hrvata-1112234/