Iza Šešelja uvijek je Vučić

Beogradska skupština – mjesto stradanja Hrvata i Hrvatske

U Hrvatskoj opet vlada neka šutnja i medijski mrak. I to već podulje. Vlada također i političko bauljanje. »Unjonjili se«. Dere nas depresija, nemoć i bespomoćnost. Ne znam, možda ih/nas malo protrese taj srbijanski ološ, taj kukavelj, to moralno smeće zvako Vojka Šešelj. Srbijanski Goebbels, propagandist srbijanskog nacional-socijalizma od sredine osamdesetih, za vrijeme agresije, pa eto sve do danas. I učitelj Aleksandra Vučića, on ga inicirao u srbijanski nacional-socijalizam i u četništvo koje je pra-starije od toga. Naučio ga što je to linija Karlovac-Karlobag-Virovitica“, vodao ga po Glini za srbijanske agresije… Tomu Grobara Nikolića zavojvodio, Maju Gojković, predsjednicu srbijanske Narodne skupštine uveo također u to kolo…

Ako ništa možda Šešelj Hrvate podsjeti kakvo je njihovo, simbolično, mjesto stradanja u zajedničkoj državi – srbijanski parlament (Narodna skupština), dozove im u pamet pokolj hrvatskih zastupnika u tom čudovišnom „parlamentarnom“ prostoru 1928. godine. Stjepana Radića i ostale. Jerbo se zaboravlja kako se ništa, baš ništa, sličnoga u XX. stoljeću u europskim parlamentima takvoga nije dogodilo. Da se mi ne varamo, mislim Srbijanci i Hrvati, odatle je sve, ili skoro sve i počelo. I stvarno i simbolički. Srbijanci vole još reći – mitski. Ovdje je, već dugo, neka „olaka“ vlast, vlast slabe i kratke pameti najlakše, mi je tako napisati, pa ne gleda dalje od nosa. A nos joj navode i zabijaju, pustimo sad odakle, pa se to ovdje naziva „vanjska politika“, „regionska“ prije svih.

Ne ići na tu stranu

Tako i predsjednik Hrvatskoga sabora krenuo u posjet srbijanskoj Narodnoj skupštini. Gledao sam, u predvorju tog parlamenta tri zastave na nekim postoljićima, bidne jadne, jadnije od suncobrana ispred seoske vikendice. Među njima i europska i hrvatska. Službena je to dakle politika. I onda nakon devedeset godina (1928.-2018.), zamalo u isti dan, simbolički zapravo isto: rušenje, gaženje, trganje, pljuvanje… hrvatske zastave. Gdje se takvo što u Europi, pa i svijetu simbolima gostujuće države dogodilo? Nigdje. Bio je to prvi službeni posjet delegacije Hrvatskoga sabora na najvišoj razini – i neslavno je završio. Aleksandar Vučić se fol ispričao, ali „što oni mogu kad je „narodni poslanik“ u pitanju – kao ništa. Laže, eto mogu „narodnom poslaniku“ mjesecima zabraniti, onemogućiti ulazak u parlament, kao što su to učinili Pernarovu prijatelju, predsjedniku stranke Dveri Bošku Obradoviću, zbog nekakve prijetnje drugom zastupniku. Šešelj i njegovi prijetili su smrću nekoliko danja ranije Tomislavu Žigmanovu, Hrvatu, zastupniku DS-a u srbijanskoj skupštini, Nenadu Čanku također i Lige socijaldemokrata Vojvodine, Aleksandri Jerkov iz DS-a, a najavio je i miting radikala na godišnjicu protjerivačkog mitinga 1992. u Hrtkovcima.

Mogli su ga dakle udaljiti iz parlamenta, barem, za posjeta hrvatske delegacije. Mogla je i hrvatska delegacija tražiti da Šešelj za njihova boravka u zgradi parlamenta, zbog istih razloga, ali i činjenice da je osuđeni ratni zličinac, odatle udalji, ali nije. Nije imala hrabrosti, a i bolje da nije. Inače, a o tome ovdje pišemo, zadnjih godinu dana, najmanje, u srbijanskim medijima pod Vučićevom kontrolom, a to su uglavnom svi, traje protuhrvatska haranga ravna onoj s konca osamdesetih. Čak su i isti likovi u igri: Šešelj, Milan Paroški, Dragoslav Bokan.., a u onim oporbenim ona je možda i jača. Ne odustaje ni službena Srbija (Vulin, Dačić, Lazanski, narodni zastupnik SNS-a…). Zar službena Hrvatska to nije uočila? Napadi imaju za cilj, osim Hrvatske, skrenuti pozornost srbijanske javnosti s Kosova u tzv. unutarnjem dijalogu o pitanju njegova i formalnog priznanja.

U Srbiji ista stara vlast

Šešelj inače nije nikakav „opozicionar“, a nije to nikad ni bio. Od ranih osamdesetih, pa i danas radi za vlast. Radio je tako za Miloševića, od antibirokratske revolucije pa nadalje, malo „radikalnije“ od vlasti i za vlast je krčio put, potpaljivao mase, nagovarao ih da kolju Hrvate ma i „tupom zahrđalom žlicom“, po Hrvatskoj i BiH djelovao još i s paravojnim jedinicama. Za njihovo naoružavanje, uvježbavanje Milošević mu je dao poveliku vojarnu u Beogradu… Ako bi se radila rang lista najvećih ratnih zločinaca za ratova u bivšoj Jugoslaviji, Šešelj bi bio na samom vrhu, možda i prvi – taj Goebbels srbijanskog nacional-socijalizma. Izvršitelji su izvršitelji, a mnogi to sigurno bez Šešelja i sličnih ne bi ni postali – oni su im u ruku gurnuli koljačko oružje, a sami se šepirili daleko od bojišta.

Današnja srbijanska vlast je skoro u vlas ista kao i za Miloševića, samo su malo „socijalisti“ i četnici zamijenili mjesta. Tada su brojniji bili Slobini (nacional)socijalisti, a četnici, radikali, mlađi koalicijski partner, danas je obrnuto. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, prije Toma Grobar, ispao je iz Šešeljeva „šinjela“, Maja Gojković je također šešeljevka, te još mnoštvo na nižim razinama vlasti. Ivica Dačić je preostali „socijalist“, Vulin je kadar Mire Marković. Još je tu mnoštvo mladih „naprednjaka“ sad Vučićevih vučića, učenika s očnjacima naoštrenim na Hrvate i „Šiptare“, kako oni bez zadrške nazivaju Albance. I sad još „opozicionar“ Šešelj koji se ne skida sa srbijanskih televizija pod Vučićevom kontrolom u koje inače prava, slabašna doduše, srbijanska oporba ne može ni primirisati.

Zaključak: ovaj incident je, najvjerojatnije dogovoren, stvarno ili prešutno, potpuno je nebitno. Na ovaj zaključak dodatno upućuje Vučićevo relativiziranje događaja, čak i nespominjanje Šešelja u istupu na RTS-u. Potreban im je nekakav kaos, ali i zamagljivanje pitanja Kosova. Kolika je pritom šteta učinjena Srbiji, pa i Srbima „u regionu“ tek će moći uživati u tome. Dok Srbijanci ne shvate koliku im je štetu u zadnjih skoro tridesetak godina nanio Šešelj, on će im to i nadalje činiti, ali to, nažalost, ima odjeka i u Hrvatskoj. Taj odjek treba svesti na nulu, na tišinu, a delegacija Hrvatskog sabora, predlažem, trebala bi sljedeći puta ići u srbijansku Narodnu skupštinu na otkrivanje spomen ploče pobijenim hrvatskim parlamentarcima 1928. Kad će se to dogoditi? Nikad!

Mato Dretvić Filakov