Važnost učitelja u školi

Nastavnik je glavni, prvi i posljednji, nezaobilazni i neprikosnoveni činitelj suvremenog odgoja i obrazovanja

U zadnje vrijeme je bilo sve, potpuno ili djelomično, pa tako i Kurikulna reforma, gurnuto u stranu i potisnuto s javne scene, što ne znači da se na tome nije radilo. Svaka reforma, a naročito kurikulna je dugotrajan, složen i zatijevan proces, kako stručno, tako i organizacijski. Školski sustav je trom, golem, uslojen po horizontali i vertikali, velike promjene su tu potrebne, zapravo promjene bi se stalno trebale događati, gotovo u hodu, ako želimo pratiti suvremena europska i svjetska postignuća u tom području, što je nužno potrebno. Najprije je potrebno uskladii potrebe društva i gospodarstva s obrazovnom politikom, kako ne bi “proizvodili” kadrove koji nikome ne trebaju, ili koji trebaju a nisu za to pripremljeni u svom školovanju, bez obzira na završni stupanj obrazovanja i ocjene u svjedodžbama. “Ništa ne znaju!”, najčešći je odgovor poslodavca kad primi mlade ljude, na bilo kakav posao. To je posljedica stanja “Škola šumom, praksa (život) drumom!” 

Kako bi se to promijenilo trebalo bi mijenjati cijelu obrazovnu politiku, nastavne planove i programe, nastavne metode i oblike rada, praćenje, vrjednovanje, ocjenjivanje učenika, evaluaciju rada nastavnika, škola, sustava, te na temelju dobivenih podataka izraditi nove djelotvorne  moderne nastavne planove i programe, stvoriti “alate” i uvjete, za maksimalan razvoj potencijala svakog učenika, razvijanjem njegova interesa, sposobnosti i umijeća, bez prisile, straha i osjećaja nemoći. Bilo bi dobro i poželjno kad bi nastava, učenje, stjecanje raznih različitih vještina, razvijanje sposobnosti, koje proizlaze iz nastavnih sadržaja, s glavnim ciljem “naučiti učiti”, postala dobro organizirana igra u školi, u koju  žele dolaziti, koju smatraju svojim drugim domom, gdje uzajednički  dobro osmišljenim “igrama” svi žele sudjelovati i pobjeđivati.

U tome bi zapravo trebala biti bit Kurikulne reforme. Nastojati pobuditi što veći interes učenika za učenje, učiti na njima bliskim primjerima, znati samostalno primijeniti naučeno na rješavanje problema iz života, stvarati asocijacije među poznatim i novim sadržajima (horizontalno i vertikalno), uzročno-posljedično promatrati pojedine procese, samostalno stvarati zaključke, donositi pravila, razumijeti nastavne sadržaje, koji bi se trebali nizati spiralno linearno. Za sve to je potreban multidisciplinarno obrazovan sposoban i vješt nastavnik, čije umijeće edukacije i odgoja, proizlazi iz njega samog, odnosno od njegove ljubavi prema djeci, uživanja u svom poslu,  entuzijazma i empatije, što svakodnevno unosi u razred.

Ima takvih nastavnika (učitelja i profesora). Ne treba ih nabrajati niti imenovati. Njihova djela govore za njih. U njihovoj učionici pršti smijeh, postiže se velika sinergija, vlada obostrano poštovanje, eventualni prijepori i nesporazumi se rješavaju demokratski, s ciljem biti što bolji, kao pojedinac i kolektiv (razred). Međutim, ovo društvo ne prepoznaje i cijeni dovoljno takve nastavnike. Dosad gotovo ništa nije napravljeno, da takvih nastavnika bude što više, da se javno ističu, prepoznaju i adekvatno nagrađuju. Prevladava mišljenje kako su svi oni isti, ništa ne rade, stalno se bune, stalno nešto više i bolje traže, isključivo za sebe. To nije točno, jer oni koji su to tražili za sebe, su pobjegli iz škola, na bolje plaćeno radon mjesto, gdje za manje rada, dobiju više lipa i neke druge benefite, kojih u školama nema. Najbolje su prošli oni koji su otišli u politiku, dočepali se Sabora ili drugih visokih funkcija.

Možda je to i dobro. Manje društvene štete rade na tim mjestima, nego što bi “štetili” u razredu. Takvi su ljudi zalutali u razred. Djeca nisu papiri, iako ih se previše gleda kroz papire. Najgore je kad takvi “stručnjaci” kojima je “smrdjelo” u razredu postanu eksperti za područje znanosti, obrazovanja i odgoja. To su naši apsurdi, što se godinama stvaraju, ponavljaju, opstaju, implementiraju i petrificiraju. Što i kako će se raditi u školama i razredu, u bilo kojem području, previše često odlučuju oni koji to nisu znali i htjeli raditi u razredu i školi. Postali su činovnici, teoretičari, savjetnici i nositelji “reformi”. Mnogi od njih pojma nemaju o čemu pričaju, govore i pišu, posebice oni koji u područje znanosti, odgoja i obrazovanja dolaze iz politike, bez poznavanja struke. Politike ima i mora biti u svim područjima, jer je društvo tako strukturirano, ali politika mora uzmaknuti pred strukom.

Floskule oko kurikulne reforme

Čovjeka podilazi jeza i strah kad vidi i čuje tko se sve, iz kojih pozicija i zbog čega, miješa u školstvo, tu hoće biti glavni. Njegova glavna referencija je da on želi ono što je za djecu najbolje i što djeca žele. To je floskula, zbog koje se ugarao u vladu i tobože iz petnih žila upleo u Kurikulnu reformu, bez da zna što je to, na što se naslanja, što sadržava i u čemu je bit te reforme.

Svaki učenik je poseban, nikome jednak, jedinstven i neponovljen, jedan novi sasvim drugačiji svijet koji treba upoznavati, ravnomjerno svakodnevno graditi, u skladu s njegovim potrebama, mogućnostima, interesima i potencijaima, naučiti ga kako će permanentno učiti, razvijati i izgrađivati sam sebe, kroz cijeli život, za život, u obitelji i društvu, kao obrazovan i dobro odgojen čovjek, svjestan građanin i koristan član naprednog suvremenog demokratskog društva.

U grmlju oko škola, već i vrapci cvrkuću kako je učenik u središtu zbivanja svojeg školovanja, od vrtića do kraja svjeg formalnog obrazovanja. To ponavljaju razni “eksperti” za školstvo, a pojma nemaju što to znači. Ne znaju to niti mnogi nastavnici, jer je njihovo elementarno poznavanje psihologije, pedagogije, sociologije, metodike, didaktike…, nedovoljno, pa sve udaraju na svoju struku, što se pod mus mora “naučiti”, često štreberijom, čak i predmeti poput, matematike, fizike i kemije. To je onda rudarski posao i za učenika i za nastavnika. Učenika bi trebalo zainteresirati za svoj nastavni predmet, pomagati mu usvajanju bitnih činjenica, primjeni u rješavanju problema, pratiti ga, hrabriti i osamostaliti. Nema toga što se ne može naučiti, uz stručan i prilagođen pristup. U jednih to ide brže, u drugih sporije, u trećih jako sporo, ali ide, korak po korak. Ne smije se dopustiti da na nastavnom satu bude ikome dosadno, bilo zbog lakog shvaćanja, bilo zbog neshvaćanja.

Učitelj i profesor bi trebao i mogao sam sebi, prema sposobnostima i interesima učenika određivati nastavne sadržaje i tempo rada, imajući u vidu individualne sposobnosti i potrebe svakog učenika. Učenici s posebnim potrebama, su talentirani i daroviti učenici, a ne samo oni koji sporije uče i imaju neke razvojne poteškoće. Takav nastavnički rad izuskuje višestruko znanje, izvanredno nastavničko umijeće,  stalnu osobnu nadgradnju, čvrsti elan, “izgaranje” na nastavnom satu i realizaciju postavljenog cilja na početku školske godine, za svakog učenika i za učitelja.

Nažalost, mnogi od onih koji tako rade, nisu prepoznati i primijećeni, a kamoli poslušani. Nemaju priliku izreći svoje mišljenje, pokazati svoja postignuća u praksi, postati mentori ili savjetnici. Oni čak o tome niti ne razmišljaju, ali se tu i tamo čude kako su to postali, neki za koje se zna da malo rade i ne rade dobro. U tome je kvaka i jedan od velikih razloga neuspjeha svih reformi školstva. Trebalo se snaći: preko noći iz Partije prijeći u HDZ, ranih devedesetih, družiti se s podobnima, naročito o mjesnoj zajednici, redovno dolaziti na mise, a ne znati se ni prekrižiti, sa župnicima okolnih župa kartati dugo u noć, s kapelanima ići na skijanje u Češku, davati ocjene po nalogu ravnatelja koji se želi omiliti kvartovskim (seoskim) moćnicima i lokalnim šerifima, jer su oni odlučivali tko će  i do kada biti ravnatelj u njihovoj školi. To što je bio najgori učitelj nema veze…

Vjerujem i nadam se das u ta i takva vremena prošla. Dolaze novi visokoobrazovani, nestranački ljudi, koji pršte entuzijazmom i koji nemaju nikakvih repova, normalni su i pristupačni. Bili su uspješni u razredu. Poznaju sustav, znaju za goruće probleme, svjesni su promašaja, poznaju nužne potrebe, biraju sposobne suradnike, poznaju važnost i ulogu nastavnika, cijene i poštuju nastavnički poziv, svjesni činjenice da bez pravog i dobrog nastavnika, nema pozitivnog pomaka. Sve će ostati na japajakanju, tralalakanju i čistom larpurlartizmu.

Nastavnike bi trebalo dodatno educirati za drukčiji pristup, oblike i metode rada, te im omogućiti stručno permanentno obrazovanje. Nikakav STEM sustav u prvom planu, nikakva IT-industrija, suvremena tehnika i tehnologija, ne može i ne će nikada zamijeniti učitelja i profesora. Ta “čuda” XXI. stoljeća  nastavnicima samo pomažu, u svim fazama, za ubrzavanje pojedinih dijelova nastavnog sata i cjelokupnog procesa, za zorno promatranje i praćenje, za razvijanje sposobnosti samostalnog mišljenja i logičkog zaključivanja, kao i izlaska iz dugotrajnog lošeg i nedjelotvornog “učenja”, odnosno bubetanja, učenja napamet, zaglupljivanja djece i nastavnika. Svaki roditelj, svaki učenik, svaki političar, svaki pojedinac, cijela društvena zajednica, svaki visoki državni dužnosnik i svaki učitelj i profesor bi trebao biti svjestan  nepobitne činjenice, dokazano trajne spoznaje, kako je bitan, glavni, prvi, posljednji, nezaobilazni i neprikosnoveni činitelj suvremenog odgoja i obrazovanja dobar nastavnik.

Ankica Benček, učiteljica u mirovini