Nikad više premostiv jaz

Atif Dudaković i njegovi jataci osumnjičeni za mučko ubojstvo Vlade Šantića

Zločin ne zastarijeva i ne može nikad zastariti. Nema te vojne, političke ili ljudske moći koja može zauvijek skrivati i sakriti zločin. Žrtva vapi do neba i diže svaki poklopac sa sebe da bi izašla na vidjelo i zločinca pokazala. Nezastarijevanje zločina civilizacijska je stečevina slobodnog i demokratskog svijeta. To je temelj njegova svekolikog razvitka, i njegove egzistencije.

Atif Dudaković s Alijom Izetbegovićem

Svako skrivanje zločina i zločinaca dvostruki je teret i bol koja se žrtvi nameće. I ne samo žrtvi, već i njenoj  preživjeloj obitelji. To je, zapravo, nastavak zločina. Za razliku od kršćansko slobodnih, demokratskih zemalja u kojima zločin ne zastarijeva, gdje se ne skriva i priznaje, u islamskom svijetu zločin se svim i svačim skriva i zatrpava, on se ne priznaje i ne osuđuje. Za muslimane u svijetu zločinac iz njihova naroda, bez obzira na težinu i obim, broj, zločina, je uvijek heroj. Napose je nacionalni heroj ako je počinio zločin nad kršćanima. Ti zločinci su za muslimane uzori, i nedodirljivi od bilo koga i od bilo koje sudske ili državne institucije. Oni su sami država. Takvi zločinci, oni koji su počinili zločine nad kršćanima, su neki oblik institucije, moralna, nacionalna te iznad svega vjerska vertikala. I što im je zločin bio brutalniji, obuhvatniji, oni su u svom narodu bili veći, zaslužniji, zaštićeniji i nedoriljiviji. To življeno pravilo potvrđuje muslimansko-bošnjački odnos, kako političkog tako i vjerskog čelništva, prema zlocincima iz reda svoga naroda, iz vremena građansko vjerskog beha sukoba za teritorij.

Četvrt stoljeća muslimanska strana uspješno skriva i štiti najokorjelije svoje zločince iz tog beha povijesnog perioda. Nezabilježen je, zbog toga, primjer bošnjačkog procesuiranja ratnih zločinaca iz svog naroda. I ako je neki pojedinačni slučaj i bio to je zasluga Svjetske zajednice koja ih prisilila na to. Koliko su šutljivi prema svojim zločincima, još više su bučni prema onima iz reda druga dva beha naroda, napose prema hrvatskim braniteljima. Daytonsko primirje je, stoga, obilježeno uhičćenjima hrvatskih branitelja jednako progonjenih i u genocidnom manjem velikosrpskom i, gotovo njemu jednakom velikomuslimanskom većem entitetu. Pokazalo se da su hrvatski branitelji od velikosrpske i velikomuslimanske agresije najnezaštićenija i najprogonjenija kategorija beha društva, pa i šire europskog, a u isto vrijeme srpski i muslimanski zločinci najzaštičeniji i nedodirljivi kao sveta krava.

Daytonsko vrijeme je neograničena sloboda srpskih i muslimanskih ratnih, dijelom i poratnih, zločinaca, i otvoreni zatvor ograničene i skrivane slobode kretanja hrvatskih branitelja. Da nepravda bude još veća, i hrvatski branitelji poniženiji, obranu srpski i muslimanskih ratnih zločinaca plaća hrvatski narod kroz razne oblike harača, nameta, poreza i danka u krvi. Povijesno dvostruko ubijanje hrvatskih žrtava. Jednom oružjem u sukobu, drugi put pljačkom i otomačinom za zaštitu i obranu njihovih ubojica, srpskih i muslimanskih ratnih zločinaca. Bošnjaci su raritetirali Bosnu i Hercegovinu učinivši je prostorom sigurnim za islamske teroriste i zločince i zatvorom za kršćanske žrtve.

Ovih zadnjih travanjskih dana 2018. u Bihaću je, pod pritiskom Međunarodne zajednice zadužene za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini, i pod teretom kršćanskih žrtava koje nemaju mira dok se zločin ne kazni, uhićen muslimanski ratni zločinac, general zločinačke muslimanske ABiH, Atif Dudaković. Isilovac koji je mučki ubio generala Hrvatskog Vijeća Obrane, Vladu Šantića, izmamivši ga u zamku pripremljenu u hotelu punom muslimanskih isilovaca. Isilovski zločin Atifa Dudakovića, i da je samo na generalu hrvatske obrane prevelik je, najcrnja je slika i vojnog i ljudskog kukavstva zločinačko terorističke vjerske muslimanske A BiH. Crnja je i kukavičnija tim više što taj, i slijepcima vidljiv zločin, muslimanska strana skriva četvrt stoljeća, a zločinca brani i štiti na slobodi.

Uhićenje dokazanog i sa njim dokazanih zločinaca povod je bošnjačkom hezbolahu da proglasi radikalno vjersku intifadu na toj europskoj periferiji i najavi džihad svima onima koji su se usudili uhititi muslimanske teroriste, ratne zločince. Mučko, nevojničko, s vjerskim motivom, Dudakovićevo ubojstvo generala hrvatske obrane,

u napravljenoj mu zamci, nepobitan je dokaz planiranih zločina od strane muslimanskog političkog vrha kojem je na čelu bio ratni zločinac Alija Izetbegović, nad Hrvatima katolicima. Te planske zločine potvrđuje činjenica, da su i dan danas od političkog i vjerskog bošnjačkog vrha skrivani, a zločinci na slobodi.

Natječu se bošnjački portali i novine u veličanju ratnih zasluga uhićenog ratnog zločinca generala Dudakvića. U jednim od njih naslov: "Hapšenje generala Dudakovića je udar na branioce Bosne i žrtve agesije i genocida". U ovom naslovu vidljive su nebesko zemaljske razlike ciljeva borbe zaračenih beha strana, u prvom redu cilj muslimanskih ratnih zločinaca, islamska, kalifatska BiH. Stoga su za ondašnje muslimanske i današnje bošnjačke vođe svi oni koji su se borili protiv kalifatske BiH, kakvu ubrzano dograđuju i završavaju, pa i obranom ratnih zločinaca, svi su protivnici BiH, a oni, muslimani bošnjaci, branioci.

No zar je moguće u Europi, i svijetu izvan granica islamskih država naći branitelja kalifata, branitelja radikalnog islama, islamskog entiteta, koji silom i terorom prolijeva krv nedužnih kršćana po Europi. Naravno i po BiH. Zasigurno da takvih nema, osim Dudakovića i onih koji ga brane, kao i onih u Gornjoj Maoči i pozelenilom Sarajevu. Nazivatibraniocima Bosne ratne zločince, one koji su u ime kalifata i zelene Bosne počinili strašne zločine nad protivnicima tog planiranog vjerskog muslimanskog zločina, znači ne odustajanje od cilja islamske Bosne. Bosne u kojoj kršćani nemaju temeljna ljudska i vjerska prava i slobode, u kojoj je zabranjeno točenje alkohola i prodaja svinjskog mesa, i u kojoj se prekida nastava i ispiti u školama i na fakultetima, prestaje rad u tvornicama i državnim institucijama da bi muslimani mogli klanjati. Za takvu Bosnu se borio zločinac Dudaković i sa njim drugi uhićeni, i oni koji su još uvijek na slobodi, a protiv takvih su se borile hrvatske žrtve Dudakovića, Genjca, Mlaće, Ugljanina, Izetbegovića.

Upravo je to nikad više premostiv jaz kojeg su iskopali muslimanski zločinci s jedne i hrvatske žrtve s druge strane zauvijek podijeljene Bosne i Hercegovine. Beha zid koji obvezuje hrvatski narod na mirnu i ustrajnu borbu za svoj teritorijalni dio Bosne i Hercegovine, i progon svih muslimanskih Dudakovića koji u slobodi hodanja po zemlji ubijaju i onaj mali ostatak ostataka Hrvata u kalifatskom federalnom entitetu.

Vinko Đotlo