IseljeništvoVidim by HF01/05/2018 Pamtim na tvom licu osmijeh vječiti Stojiš, ali vidim da ne ćeš još dugo, kratak i skoro neprimjetan ti je dah, promatram te krišom, o, moja tugo, i spoznah svoju sudbinu u taj mah. Sjećam te se kada si bio kao ja sada, prav, vitak i hitar, oštroga pogleda, pun snage i volje, a gle danas jada, i vidjeh uskoro sebe istoga izgleda. Pamtim te izbrijanog, glatke kože, pamtim na tom licu osmijeh vječiti, sad si oronuo, sav izboran, o Bože, tako će uskoro sve i sa mnom biti. O tebi iz mlađih dana pričaju priče, a da od klade iver daleko ne pada, vidim, jer sve toliko na mene sliče, i sutra će o meni kao o tebi sada. Tako tog dana, nekako s proljeća, vidjeh sutra sebe kao danas lik tvoj, razlika je jedino u četvrt stoljeća, daj mi svoju drhtavu ruku, oče moj. Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)