Poljica su u povijesti ostala zapamćena po kontinuiranom čuvanju baštine hrvatske državnosti
U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, u srijedu 2. svibnja, održana je tribina na temu „Split i Poljica – neraskidive veze“ kojom Poljičani daju svoj obol ovogodišnjoj proslavi blagdana sv. Duje, nebeskog zaštitnika Splita. Predavanje je održao ugledni antropolog Mario Nepo Kuzmanić dok je u glazbenom programu sudjelovala klapa Rebatajica – Split.
Poljica, nekoć upravno–politički, a danas samo zemljopisno-povijesni pojam, uključena u istočni dio splitske metropolitanske regije, nevelik su prostor od samo 248 kilometara četvornih, kojem granice idu od ušća rijeke Cetine u Omišu do ušća rijeke Žrnovnice u more kod Stobreča, potom Žrnovnicom, pa preko planine Mosor do Cetine ispod Garduna blizu Trilja i zatim Cetinom do mora u Omišu. More, Cetina i Mosor planina određuju zemljopisnu strukturu Poljica, kraja iznimne ljepote i nadasve bogate povijesne prošlosti.
Poljica su u povijesti ostala zapamćena po kontinuiranom čuvanju baštine hrvatske državnosti, koju nisu prekidali ni novi državnopravni odnosi Hrvatske s Ugarskom, ni borbe s mletačkim osvajačima, ni pljačkaški pohodi Turaka Osmanlija, ni strahovanja od gusara, ni stradavanja od kuge i ratova. Taj mali planinski prostor nazivan općinom, župom, knežijom i republikom ponosno je čuvao svoju samoupravu i samobitnost sve do godine 1807. i dolaska Napoleonove armade.
Prema legendi, Poljica su osnovala braća Elem, Krešimir i Tješimir, sinovi hrvatskoga kralja Miroslava, kojeg je godine 949. u građanskom ratu ubio ban Pribina. U dinastičkim borbama braća su pobjegla iz tada hrvatske Bosne potraživši sigurnost u mosorskim bespućima. Naselili su se u Srednjim Poljicima, na mjestu današnje Ostrvice, kod izvora Pokornik, i u Zvečanjima. Sam etnik Poljičanin prvi put je zabilježen godine 1080. u poznatom Sumpetarskom kartularu. Najstariji dokument koji spominje braću kao osnivače Poljica datira iz godine 1453., a u njemu se navode razgraničenja Splita i Poljica.
Poljičani, stanovnici kraja istočnije od Splita, od svih splitskih susjeda odigrali su u njemu najvažniju ulogu. U hrvatskoj povijesti Poljica su zapamćena po neprekinutom čuvanju baštine hrvatske državnosti od vremena 1102. godine i novih državnopravnih odnosa s Ugarskom, potom za vrijeme mletačke prevlasti u Dalmaciji od 1409. do 1797., te za vrijeme turske dominacije na dalmatinskim prostorima od početka 16. st. do mira u Sremskim Karlovcima 1696. godine kada Otomansko Carstvo konačno odlazi s povijesne scene u Dalmaciji. Gotovo cijelo vrijeme turske i mletačke nazočnosti na Balkanu, prostor Dalmacije bio je poprište neprekidnih prisezanja jedne i druge strane prema njezinu teritoriju, u kojima je sudjelovalo i domaće stanovništvo dalmatinskih gradova, i Split među njima, te Poljičani.
Odnosi Splita i Poljica varirali su od otvorenih neprijateljstava do bliske suradnje. Zategnuti odnosi ponajprije su imali gospodarske uzroke, jer za brojnu stoku nije bilo dovoljno ispaše ni u Splitskom polju ni u Poljicima. Splitsko plemstvo i Crkva su, koristeći krivotvorene isprave ugarsko-hrvatskih kraljeva, nastojali doći u posjed više poljičkih sela i prava na ispašu svoga blaga. Mlečani su kao novi gospodari Splita i Poljica nastojali njihove odnose uravnotežiti, da bi dolazak i provale Turaka donijeli konačno zajedništvo Splita i Poljica. Poljičani su postali dio stalne vojne posade koja se brinula o splitskoj sigurnosti. Značaj Poljičana na tom planu uvidjele su mletačke vlasti, pa su duždevi u više navrata svojim dukalama (ispravama) potvrđivali poljičku samoupravu, dodjeljivali im određene privilegije, čak ih i novčano stimulirali za borbe s Turcima. Poljičani su i bez toga za borbu s Osmanlijama uvijek bili spremni. U više bitaka Splićani i Poljičani borili su se rame uz rame. Dolazak Napoleonove armade donio je dokinuće svih triju jadranskih republika: Mletaka 1797. (koji su se sami raspustili), Poljica 1807. i Dubrovnika 1808. godine.
Zadivljen držanjem Poljičana, Marmont je međutim zapisao i slijedeće: Poljica nemaju nikakvih komunikacija i mogu se lako braniti. Oni ne plaćaju nikakve poreze, vladaju sami sobom, imenuju svoje činovnike. Pogled na ovu malu zemlju govori u korist njezina načina upravljanja. Ništa ne bijaše pravilnijeg od njihovog poljodjelstva, ništa pitomijeg od njihovih sela.
Stoljetna pismenost u Poljicima isključiva je zasluga svećenika – popova glagoljaša. Ti se svećenici ničim nisu razlikovali od svoga poljičkog puka. Zajedno s njim dijelili su dobro i loše, i uvijek mu bili na čelu. A bilo ih je dosta. Ponekad i po desetak u selu i do pedeset u Poljicima. Živjeli su kao i seljaci. Oblačili su se i hranili, odlazili u polja s lopatom i kopali mašklinom kao i oni. Malo ih je živjelo od župske službe. Svugdje su bili prisutni: na poljima, u kolima, na gumnima, pod murvama, kod komina, u crkvama. I svagda su neumorno učili pismenosti. Crkvene vlasti iz Splita često su im prigovarale na seljačkom načinu života, posebno su im branili u opancima govoriti misu, jer time navodno ruše svećeničko dostojanstvo. Iako su ih korili, splitski nadbiskupi su ih i poštivali, naravno uz rijetke iznimke. Kako su Turci dolazili do samih gradskih zidina, nadbiskupima je bilo teško, a ponekad i nemoguće, pohađati župe i vršiti u njima službu, pa je stoga oko 1590. godine ustanovljen poljički Vikarijat. Poljički vikar (biskupov zamjenik) nikada nije bio Splićanin nego uvijek domaći sin glagoljaš, kao što su uvijek glagoljaši bili i svi ostali poljički svećenici, koji su imali dosta skromnu naobrazbu, pa ih je gradsko latinsko svećenstvo s visoka gledalo. Čak je nadbiskup Andrija Kornelij 1534. godine izdao naredbu da nijedan glagoljaš ne može postati kanonikom niti pripadati gradskom kleru. Situacija se s vremenom promijenila pa tako 1626. godine u Splitu djeluje šest svećenika glagoljaša, a na području nadbiskupije ih je čak 200, dok je svećenika latinaša bilo jedva 100. Tako su u crkvenom pogledu Poljica imala stanovitu zasebnost, iako su potpadala pod splitsku nadbiskupiju.
Vikar je u Poljicima bio ugledna ličnost, sudjelovao je u radu Općeg skupnog zbora, koji se svake godine održavao na Jurjevdan u Gatima, a svojim bi glasom odlučivao o izboru velikog kneza, ako bi glasovi katunara i vlastele bili neodlučeni. Još su se po nečem Poljica izdvajala: dok su ranije (nad)biskupi postavljali župnike i držali ih na župi koliko su htjeli, vremenom su sami vjernici počeli birati sebi župnika sa službom na godinu dana. Naravno da su župnici mogli ponovno biti birani. Tada bi novoizabranici odlazili nadbiskupu u Split na svojevrstan ispit, pa ako bi nadbiskup ocijenio da je dotični napredovao u svom znanju, izdao bi mu patencu za slijedeću godinu. Problem slabije naobrazbe svećenika glagoljaša riješio je splitski nadbiskup Pacifik Bizza, koji je u veljači 1750. godine na Priku otvorio sjemenište za školovanje svećenika glagoljaša. Tako je on zaokružio posao nadbiskupa Stjepana Cosmija koji je 1700. godine u Splitu otvorio sjemenište za svećenike latinaše.
