Goran Štimac izlaže u Poljskoj

Izvrsno je realizirao i posložio slike u jedinstvenu cjelinu

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i profesor na APURI, Goran Štimac, predstavio se je nedavno s novom samostalnom izložbom u Poljskoj, u Czestochowie, u Galeriji 113, otvorenoj 19. 4. 2018. naslovljenu MUKLA TUTNJAVA TOPOVA.

Ovom prigodom Štimac je izložio nekoliko desetaka slika, ulja na platnu, srednjih i većih formata, često u kombinaciji diptiha, odmjerenu koloristički intoniranu seriju slika s dominantnim crtežom ili fragmentima crteža monolita u središtu, tijela u nastajanju, raskriljenu unutar svijeta obojenih ploha, nekako izdvojenih i naizgled samo sebi dovoljnih , jednako snažnih i doistra samodostatnih tvorbi, samorotirajućih oblika a kožda jer ipak riječ o zatamnjenom Rogu obilju (sve ovisi o kutu gledanja jer takve su i  istine i spoznaje sagledavanja i gledanja). Boje su suptilno nanesene, gotovo prozirne, imaju karakter lelujavih, tankoćutnikm miligramske težine izvrsnih materijala, ugođaj je vrlo fin, odmjeren, iako nas naslov upućuje na sasvim drugo.

Na što?

Je li zapravo sve oko nas samo ili tek privid?

Je li cijeli svijet samo zamišljaj dobrohotnih?

Jesmo li mi, tek ideja ali ne i ostvarenje, cjeklovito i jasno?

Svijet Gorana Štimca, otvara ponekad skrivene a katkad i namjerno neprimjećujeće dileme, bojazni, strahove, upite i šutnju, muk, vječnu tišinu, i sve zaogrnuto u lakoću i ljepotu boje, koloriranog doživljaja života.

No središte slika ispunjeno je jasnim osjećajem uočene, teške, nepremostrive praznine, gotovo ništavila, prostora na kraju i iza svega.

Čak i oni oblici koji se tek pojavljuju, možda su ostaci tek vidljivi ostaci jednog vremena ili jednog života.

Naslov nove izložbe Gorana Štimca nosi nemir i slutnju koja ne obećava ništa dobro, tek je svježina kolora omekšala, primirila, umirila ljudsko i emotivno  u svakome od nas.

Ako bi se zadržali isključivo na simbolici i dešifriranju znakova ili na dominantnim bojama ili na pojavi tek naslućujućeg ili gotovo obrisanog oblika ili na praznini središta ili na naslovu izložbu, dobili bi nebrojene utiske i zaključke a slika je tek nekoliko desetaka, složenih u jednom pažljivo odabranom ritmu.

Goran Štimac izvrsno je realizirao i posložio slike u jedinstvenu cjelinu, s uznemirujućim naslovom, upozoravajući svojim novim ciklusom na misterioznost, tajanstvenost svakodnevlja i prolaznost istoga.

Miroslav Pelikan