Hrtkovaca praktično više nema
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“, i dr., a povodom članka „Mjesna organizacija DSHV-a Tavankut“ u broju 787. od 18. svibnja 2018. godine.
Kao o jednom od najvažnijih događaja u hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Republici Srbiji na udarnom mjestu, odmah iza uvodne kolumne glavne urednice lista, „informativno-politički tjednik svih Hrvata u Republici Sbiji“ „Hrvatska riječ“ br. 787. od 18. svibnja 2018. godine donosi članak pod nazivom „Mjesna organizacija DSHV-a Tavankut“, a govori o redovitoj skupštini članova DSHV-a u Tavankutu. Ustvari radi se o tome da je Tomislav Žigmanov, uzurpirajući (zajedno sa Slavenom Bačićem) sva ključna mjesta u našoj zajednici ovdje, od svog rodnog mjesta napravio pravo potemkinovo selo o kojem stalno moraju pisati i govoriti gjelatnici u hrvatskim medijima ovdje. Nema broja „Hrvatske riječi“ koji ne piše bilo što o Tavankutu i nema emisije na RTV2 na hrvatskom jeziku koja ne govori o bilo čemu iz Tavankuta!
Forsiranje Tavankuta ne bi bio problem da to mjesto nije epicentar sukoba Bunjevaca koji kažu da s Hrvatima nemaju nikakve veze, jer su nasilno pokatoličeni Srbi, i Bunjevaca koji kažu da su, uz to što su Bunjevci, i Hrvati. Ovi prvi, vođeni Suzanom Kujundžić Ostojić i Mirkom Bajićem,uspjeli su u ovoj državi dobiti status naroda, imaju svoje nacionalno vijeće, svoj jezik (bunjevačku ikavicu) i svoje udžbenike na ćirilici i to je faktično stanje. Ovi drugi, vođeni Tomislavom Žigmanovim (koji u izuzetno gledanoj emisiji na HRT1 „Nedjeljom u 2“ otvoreno izjavljuje da je Bunjevac i Hrvat!!!) i Slavenom Bačićem (i on je Bunjevac), uspjeli su da kroz svoj „rad“ u hrvatskoj zajednici ovdje duži od jednog desetljećja uzurpiraju sva ključna mjesta i potpno unište našu zajenicu, između ostalog upravo stalnim potenciranjem tog nerazrješivog bunjevačkog pitanja. U „dokazivanju“ da su svi Bunjevci i Hrvati favorizuju u našoj zajednici Bunjevce koji kažu da su i Hrvati u odnosu na sve ostale Hrvate i već pri tome je jasno da se vrši negativna selekcija ovdašnjih Hrvata.
Sve krovne institucije Hrvata u Republici Srbiji, na čelu s Slavenom Bačićem i Tomislavom Žigmanovim, Bunjevci su odvukli u Suboticu i u njima su zaposlili većinom Bunjevce (valjda one koji kažu da su i Hrvati, iako za novac bilo kom Bunjevcu nije teško da kaže da je bilo što, pa bi recimo bilo zanimljivo da se po tom pitanju izjasni godpođa Uršal, koja je odjednom neki faktor u HNV). Kako je time izbor izuzetno sužen jer je Bunjevaca koji kažu da su i Hrvati malo (i sve manje) u odnosu na 57.000 Hrvata u Republici Srbiji, pa je negativna selekcija u svim segmentima kulture i politike još drastičnija! Tako je i Tavankut, uz Suboticu, postao glavni kulturni i politički centar svih Hrvata u Repblici Srbiji. Bačić i Žigmanov odvalače tamo i sve najviše dužnosnike Republike Srbije i Republike Hrvatske, što Beograd vješto koristi, a Zagreb, ili nema pojma što se digađa, ili mu baš to tako odgovara.
Tavankut, čitajući hrvatske medije ovdje, ima najbolje hrvatske (bunjevačke) jabuke (tvrdim da su srijemske bolje), Tavankut je jedna od najvećih hrvatskih (bunjevačkih) turističkih destinacija sa jedinom hrvatskom (bunjevačkom) turističkom biciklističkom stazom u Srbiji i najboljom slamom od koje se izrađuju suveniri (tvrdim da je srijemska slama bolja i da žene iz Srijemske Mitrovice prave bolje suvenire od slame od tavankutskih žena) i još mnogo toga. Da nije žalosno bilo bi smiješno.
Problema je u tome što se na propagiranje svega što je subotičko i tavankutsko troši enormna količina novca koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji i koja ide u ruke tamošnjim Bunjevcima, pri čemu trpe svi drugi Hrvati u Republici Srbiji. Tipičan je primjer, kao rezultat takve politike, izjava predsjednika Republike Srbije, kada je poslije asfaltiranja dvije ulice u Tavankutu reko da je ispunjeno sve što su Hrvati tražili!!!
Uz negativnu selekciju na svim poljima kulture i politike ovakav rad Tomislava Žigmanova i Slavena Bačića je doveo i do sve izraženije podjele ovdašnjih Hrvata na Bunjevce (ove i one), Šokce, Dalmate, srijemske Hrvate, Hrvate koji su na potpunim marginama (Banat, Beograd, Niš), „kvazi Hrvate“, podobne i nepodobne Hrvate i sl. i doveo je do potpune apatije širokog hrvatskog puka ovdje, koji je inače u nezavidnom položaju u svakom pogledu. A na kraju se sve svodi na očuvanje svojih pozicija i privilegija koje imaju Tomislav Žigmanov i Slaven Bačić preko svojihn mnogobrojnim funkcija, pri čemu ih hrvatski puk apsolutno ne interesira!
Ogoljeli jad i bijeda ove politike pokazao se prilikom nedavnih događaja oko Hrtkovaca, kada je Tomislav Žigmanov na rumskoj naplatnoj rampi, sam kao neki besprizorni lik, pokušao na svoj mufljuski način pripisati sebi još neki politički poen iznenadnom željom da prisustvuje misi u hrkovačkoj crkvi, gdje nikada do sada nije bio!!!! Nikoga od Bačićeveih ljudi iz HNV-a nije bilo tu, kao niti ikoga iz „jedine relevantne“ Žigmanovljeve poličke hrvatske DSHV!!! I uopće, tu nije bio niti jedan Bunjevac sa sjevera Bačke. Upravo su oni svo vrijeme krili istinu o hrtkovačkoj Golgoti i Golgoti srijemskih Hrvata, govoreći da su srijemski Hrvati „kvazi“ Hrvati, da ne znaju hrvatski jezik, da su asimilirani u Srbe, i još mnogo takvih bezočnih kleveta.
Međutim, pojam hrvatstva na ovim prostorima u svakom pogledu oduvjek je bio Srijem, dok su Bunjevci još 1918. godine pokazali svoje dvolično lice i to pokazuju i danas. Dokaz za to su i događaji devedesetih godina prošlog stoljeća. Dok su srijemski Hrvati krvarili Bunjevcima (i jednima i drugima) je bila najveća briga da li će dobiti Domovnicu (ako ipak zagusti kao u Srijemu), iako je Šešelj javno izjavljivao da se Bunjevci (i jedni i drugi) ne diraju, „jer su naši“. Na kraju Šešelj nije održao miting u Tavankutu, već u Hrtkovcima!!! Molim zato Tomislav Žogmanova da više nikada u svoja usta ne uzme riječ Hrtkovci jer se Hrtkovčnima, onim po bijelom svijetu, a posebno onima koji su još tamo opstali, smuči isto toliko kada o Hrtkovcima govori Vojislav Šešelj. U oba slučaja je u pitanju samo najodvratnija osobna politikantska promocija.
A Hrtkovaca praktično više nema, jer su nas „kvazi“ Hrvate tako branili i obranili „pravi“ Hrvati. No, neće u Srijemu biti ni drugih hrvatskih mjesta ako nas i dalje budu „zastupali“ i „branili“ Bunjevci koji kažu da su i Hrvati, Tomislav Žigmanov i Slaven Bačići i njihova stranka DSHV. Ogoljeli jad i bijedu te stranke prikazala je upravo na udarnom mjestu „Hrvatska riječ“ u svom broju 787 od 18. svibnja 2018. godine u članku o skupštini MO DSHV-a Tavankut! Uz laž da je na ovom sastanku bilo nazočno tridesetak članova, što bi također bio katastrofalan broj za taj centar hrvatske kulture i hrvatske politike u Republici Srbiji, sama slika govori sve.
Izrazi lica dvadesetak nazočnih i njihov „govor tijela“, a posebno kulturnog i političkog vođe svih Hrvata u Republici Srbiji Tomislava Žigmanova, ne treba komentirati. Kakvo je stanje u dugim MO DSHV ako je ovakva skupština u Tavankutu i kada će svi Hrvati ovoga svijeta shvatiti da su Tomislav Žigmanov i Slaven Bačić razjurili oko sebe sve ono što valja, ostali su im u većini slučajeva samo mediokriteti i poltroni. O karakternim osobinama takvih ljudi ne treba govoriti i oni ne mogu voditi našu zajenicu ovdje. Ceterum censeo, ova dva jahača hrvatske Apokalipse ovdje treba odmah smijeniti, jer nemaju trunke morala da bi sami dali ostavke, i pod hitno treba raditi na zajedništvu svih Hrvata u Republici Srbiji, od Niša do Subotice, i ne djeliti nas na Bunjevce, Šokce, srijemske Hrvate, „kvazi“ Hrvate, podobne i nepodobne Hrvate, Dalmate i još ko zna kakve unikate, jer će se naša zajednica svesti na desetak tisuća Bunjevaca koji će za novac i privilegije deklarativno govoriti da su i Hrvati.
Branimir Miroslav Tomlekin, autor romana Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela
Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva