Hrvatski kompradori na djelu

Novac Agrokora je hrvatski novac

Od španjolske riječi comprador što znači kupac, nastao je s vremenom kroz poslovanje i djelovanje, vještih, spretnih, beskrupuloznih, neodgovornih, pohlepnih, prikrivenih, iskusnih i prevarantskih pojedinaca, kontaminirani mrski pojam  komprador, što predstavlja specijaliziranog vanjskog posrednika u trgovini europskih i američkih tvrtki s Filipinima, Malezijom, Indonezijom, Tajvanom i Hong Kongom.  To je naročito došlo do izražaja u Kini, gdje su domaći ljudi pomagali stranim trgovcima da ovladaju u osvajanju i eksploataciji kineskog tržišta, posebice u trgovini opijumom. Pojava i djelovanje  kompradora bio je svojevrsni politički i ekonomski fenomen, što je s vremenom palo u zaborav. Krajem XX. stoljeća ta djelatnost obnovila i se proširila na poluperiferne i periferne zemlje Europe, gdje je pod egidom tranzicije, globalizacije i privatizacije došlo do “kolonalizacije”.

U pojedinim   državama  nastala je “kompradorska elita” koja je je postala glavni agent globalnog kapitala u slabije razvijenim zemljama, poluperiferije ili periferije svjetskog kapitalističkog sustava. Ta i takva “elita” je nudila, dala ili prodala, u bescijenje privredna, društvena i kulturna bogatstva zemlje, uvjerivši domaće stanovništvo kako je  najbolje za sve njih i za cijelu državu davanje svih resursa u ruke stranaca, jer stranci znaju, mogu i hoće,  time najbolje i najunosnije upravljati, čime je nastala eksploatacija tržišta, naročito na financijskom, bankarskom, gospodarskom, telekomunikacijskom i energetskom polju. U Republici Hrvatskoj je to naročito došlo do punog izražaja i nažalost, punih četvrt stoljeća, ostalo bez saznanja o pravoj istini i raskrinkavanja glavnih kompradora. Neki od njih su se nakon unosnog osobnog biznisa i brzog enormnog osobnog bogaćenja na štetu države, povukli, neki se primirili, neki se raznim mimikrijama sakrili, dok su oni najvještiji “uzgojili i odgojili” svoje nasljednike, koji su nedavno ponovo zajašili nove konje, osedlane starim sedlima, kako bi postali novi kompradori, na stari način, uz inovativnu kreaciju Lex specialisa, koji ih štiti kao ličke medvjede i ostalu zvjerad koja u nestajanju, od svih mogućih odgovornosti i sankcija.

Kompradorskim djelovanjem započelo je naše propadanje, pojačano ratom i poraćem, što druge tranzicijske zemlje nisu imale, pa su se brže oporavljale, uz napomenu kako za naše današnje stanje nije jedini krivac rat, ratna zbivanja i sva zla koje rat nosi, već naše prokletstvo, kako su nas sve naše vlade, malo pomalo dovele do ovog što imamo danas, uz njihove najbolje namjere i stalno žmirenje, kad su pojedini kompradori u pitanju.  Jednostavno se sve otimalo i otelo kontroli.  Mi smo tonuli, prema dnu, uz zagrljaj Nekoga iz svake  vlasti (trodiobne), bilo lijeve ili desne i  velikih moćnih kompradora, koji su na račun države stvarali svoja carstva. Ta gospoda su zapravo moderni kolonizatori, kojima je stalo samo do zarade. Za osobne interese pojedinci su pod motom domoljublja “prodavali”, izrabljivali, “komadali”, iznajmljivali, “reketarili” vlastitu državu i osiromašivali domaće stanovništvo, koje je dovedeno u dužničku zavisnost moćnih i bogatih, te postala obespravljena jeftina radna snaga.   

Kompradori su solidno stručno obrazovani, politički informirani, beskompromisni likovi, najčešće akademski ekonomisti, kojima je baza bila privatizacija, a temelj njihova materijalnog uspona  (prvi milijun) “koruptivna renta”. Uz materijalni uspon došla je  moć, kojom su počeli kontrolirati cijelu naciju, okupacijom ekonomije, politike, pojedinih medija i kulture. Svoje osobne i grupne  interese su nastojali zadovoljiti i zaštititi raznim podešenim ugovorima, naročito  ugovorima po inozemnom pravu, rješavanjem eventualnih sporova na inozemnim sudovima, putem arbitraže i daleko od svake javnosti, naročito domaće. Taj obrazac je vrlo djelotvoran, stalno se ponavlja, iz generacije u generaciju. Upravo kad čovjek pomisli da je tome konačno došao kraj, jer su došli neki novi drugačiji ljudi, sve se ponavlja u soficistiranijem obliku, što je gotovo neshvatljivo jer se cijeli proces odvija i  provodi pod okriljem države, odnosno vlade, koja pod svaku cijenu želi spasiti posrnulog gospodarskog diva, spašavanjem radnih mjesta, odstranjivanjem kanceroznog tkiva, ozdravljenjem bolesnog organizma i uspostavljenjem stručne i poštene uprave.

Uz najbolje namjere, strategiju i taktiku, vrhunske stručnjake (domaće i strane) financijske, gospodarske i bankarske eksperte, u jednom trenutku, ili iz samog početka sve je krenulo u pogrešnom smjeru i došlo na početak, odnosno ispod minimuma prihvatljivog, jer osim izgubljenog vremena to puno košta, kako novaca, tako živaca, ugleda, dostojanstva, vjerodostojnosti i dovodi do stupa srama dosad uglednih pojedinaca, upravljačke grupe, vrha vlasti i cijele države. Znalo se da je slučaj golem, dosad neviđen, u našoj praksi nepoznat, višestruko uslojen, složen kao cjelina i u pojedinim segmentima, kompliciran do nerazumijevanja, izvan svim mogućih i nemogućih poznatih  pravila  zakona. To sve se znalo godinama i bez ikakvih dubinskih analiza. Zašto se s tim eksperimentiralo? Zašto se to prepustilo amaterima i otjerao stručnjak sa svojom provjerenom i dokazano uspješnom ekipom za rješavanje sličnih problema? Kažu da je gospodin Álvarez bio preskup za naše prilike.  Ovo sada je jeftino, po mnogo čemu, naročito po namjerama: “Baci im bubu u uho da se ovdje ništa ne može raditi bez države. Nismo mi SAD”, savjetovalo se pregovaraču sa investicijskim fondovima i stranim bankama. Što je to, ako nije neka vrsta kompradorskog djelovanja, da i ne govorimo o obezvređivanju bitnih odrednica koje svaku državu čine državnom, javnom međunarodnom blaćenju i velikoj hrvatskoj sramoti.

Da ne duljim. Pokazalo se da unatoč svemu, imamo stručne, hrabre, poštene, istinoljubive nezavisne novinare i medije. Oni su savjest društva, koje bi sad trebalo pravilno  reagirati. Nema veze što svi relevantni akteri i državni dužnosnici govore kako nijedne lipe državnog novca ovaj promašaj ne košta. Čiji je to novac koji je potrošen, troši se i dalje i trošiti će se, jer se još uvijek cijeloj agoniji ne nazire kraj? Netko pametan će reći: Novac je Agrokorov? Čiji je Agrokor? Vjerojatno od vjerovnika. Čiji su vjerovnici građani…, et cetera. Sapient sat! Uz put bilo bi dobro, djelotvorno, dugoročno isplativo, poučno i povijesno opravdano, za nas i generacije koje dolaze, istražiti, analizirati i narodu objasniti  tko su bili  najveći hrvatski kompradori, u četvrt stoljeća naše samostalnosti, neovisnosti, demokracije, višestračja i suverenosti.

Ankica Benček