Zvonka su ubili oni koji su ga i progonili

Jesmo li još uvijek zarobljenici Platonove špilje?

U svome temeljnom i najpoznatijem djelu Država (knjiga VII.), veliki grčki filozof Platon (kroz usta učitelja Sokrata i koristeći formu dijaloga između njega u Glaukona) nastoji sintetizirati svoje učenje o znanju, među ostalim i uz pomoć prispodobe o pećini. Ova alegorijska figura koja se vremenom u javnom diskursu uvriježila pod pojmom Platonove špilje, genijalna je misao velikog filozofa i ona nam o svijetu slobode ili ne-slobode, o nama samima i našem unutarnjem biću govori mnogo više nego brojne filozofske rasprave i debele knjižurine koje se bave tim pitanjem.

Platon nas ustvari poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni (a izvire iz nas samih). On to ropstvo prikazuje slikovito kao špilju u kojoj od rođenja žive ljudi okovanih vratova i udova okrenuti leđima prema izlazu i gledajući u unutarnji zid. Tako okovani, nisu u stanju vidjeti ni sebe niti svijet koji ih okružuje, kao ni izlaz iz špilje. Vatra koja gori iza njihovih leđa jedini je izvor svjetlosti, a između zatočenika i vatre postoji drugi zid iza kojega se kreću slobodni ljudi. Oni prenose kipove životinja i ljudi od kamena i drveta i međusobno razgovaraju. Okovani zatočenici vide samo sjene tih kretnji na zidu ispred sebe i čuju glasove koji se odbijaju o stijene špilje i pretvaraju u kakofoniju nerazumljivih zvukova.

Ono što vide i čuju, za okovane je jedini postojeći i jedini mogući svijet – jer za drugi ne znaju. Platon nas zatim poziva da zamislimo što bi se dogodilo kad bi bilo kojega od njih oslobodili i natjerali ga da ustane i krene prema izlazu iz špilje, prema dnevnoj svjetlosti i vanjskom svijetu. Nakon prvotnog šoka koje bi u njemu izazvalo sunce za koje nije znao da postoji i priroda čijeg postojanja nije bio svjestan, on neko vrijeme ne bi bio u stanju sagledati realno svijet oko sebe – sviknut na ono što ga je do tada okruživalo – ali bi poslije izvjesnog vremena shvatio svoju zabludu i razliku između stvarnog svijeta izvan špilje i onoga privida realnosti unutar nje. Kad bi se, međutim, vratio unutra i pokušao u tu realnost uvjeriti svoje donedavne supatnike, oni bi ga zacijelo proglasili luđakom. I ako bi ih pokušao osloboditi i povesti ih u vanjski svijet, ubili bi ga. Jer jedini mogući i za njih „realni“ i „pravi“ svijet je ono što se zbiva na zidu u koji gledaju i nerazumljivi zvuci što ih čuju. Bila je to Platonova aluzija na sudbinu Sokrata kojega su Atenjani osudili na smrt samo zato što ih je pokušao izvesti iz „špilje“.

Nije čudno da je ova alegorija velikog grčkog filozofa zauzela kultno mjesto u riznici filozofskih misli. Sloboda, ne-sloboda, privid slobode i stvarna sloboda – prije svega ona unutarnja, duhovna, sloboda razuma – ono su što određuje čovjeka kao misaono i stvaralačko biće. Onaj tko nije slobodan duhom, oko sebe širi ne-slobodu i nastoji sve koji izlaze iz tog okvira vratiti u svoj svijet, u „špilju“ za koju sam drži da je jedini mogući i stvarni svijet. Strah od slobode najveća je zaprjeka na putu do raskidanja okova i izlaska iz „špilje“. Nerijetko čujemo od mnogih koji su duge godine pa i desetljeća proveli u zatvorima kako su i pored svega bili slobodni, jer ropstvo tijela ne znači u isto vrijeme ropstvo duha. Ropstvo duha najteži je oblik ljudske ne-slobode i jedina „olakotna“ okolnost (za njih same) jest ta da „zatočenici“ tamnice duha nisu svjesni svog položaja i mentalnog stanja.

Ljudi slobodnog duha ne mogu živjeti u takvom okruženju i zato se mnogi od njih bolje osjećaju u zatvorski ćelijama nego na „slobodi“. Za takve su ne-sloboda i ropstvo dijeliti svijet s onima koji su ih spremni razapeti ih samo zato što ne pristaju na „okove“ i „špilju“. Hrvatski idealist i revolucionar Zvonko Bušić, u svomu je oproštajnom pismu poručio kako dalje „ne može živjeti u Platonovoj špilji“ i odabrao jedini mogući izlaz – smrt. Bio je to njegov put u slobodu, ali ujedno i posljednji krik, pokušaj da nas opomene i podsjeti na to kako je duhovno i mentalno ropstvo i nasilje nad zdravim razumom nešto najgore i najpogubnije što može zadesiti jedan narod. A kruna tog ropstva jest PRISTAJANJE na ropstvo i odustajanje od pokušaja raskidanja okova i izlaska iz tamnice duha. U takvom svijetu nema mjesta slobodnomislećim ljudima, jedinkama koje imaju ideale i za njih žive.

Zvonka su progonili. Mnogo gore i žešće na „slobodi“ nego dok je robijao. Progonili su ga hrvatski tamničari duha, opskurni likovi koji cijeli svijet žele pretvoriti u Platonovu špilju. I u nedogled nas zavaravati igrom svjetlosti i sjena, samo zato da bi onaj pravi svijet, svijet istinske slobode i razuma ostao skriven daleko od naših očiju i svijesti. Oni koji su „okovani“ promatrali taj progon i „razapinjanje“, šutjeli su. I nisu smogli snage raskinuti okove. Radije su žrtvovali njega. Ostali su u „špilji“, pripravni i svakog drugoga tko iz vanjskog svijeta donese dašak slobode osuditi na smrt. Da, oni su ubili Zvonka Bušića.

Oni koji su nijemo i bez riječi promatrali progon čovjeka koji je svoju jedinu životnu grešku skupo i preskupo platio. Tamničari su u toj igri bili sporedni likovi. Zvonko nije mogao podnijeti život među zarobljenicima uma, među onima koji dragovoljno i bez ikakvoga otpora pristaju na taj ponižavajući položaj. On nije mogao shvatiti i prihvatiti činjenicu da se većina Hrvata i poslije 23 godine života u samostalnoj državi (koju je sanjao i za koju je robijao dugih 32 godine) još uvijek nalazi u istoj Platonovoj špilji u kojoj je bila do 1990.

Zvonko Bušić nije bilo ni zločinac ni terorist, nego idealist i nacionalni romantik koji je cijeloga života sanjao slobodnu Hrvatsku. Izašao je s robije u srpnju 2008. godine i vratio se u Hrvatsku pun entuzijazma i ne žaleći za životom koji je utkao u njezinu slobodu. No, duboko razočaran odnosima u društveno-političkom i javnom životu Domovine i stavom velikog dijela Hrvata prema svom nacionalnom dostojanstvu i temeljnim vrijednostima, 1. rujna 2013. godine, odlučio je napustiti ovaj svijet. Pucanj u Rovanjskoj podsjetnik je svima nama. Istina i ideali nemaju cijenu. Ne živi čovjek samo o kruhu…

Pokopan je 4. rujna 2013. godine u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju. Njegova supruga Julienne (po podrijetlu Amerikanka) bila mu je i ostala oslonac i vjerni pratitelj kroz cijeli život, prihvaćajući Hrvatsku kao svoju Domovinu i jednako se žrtvujući za slobodu našeg i njezinog hrvatskog naroda. Najbližeg prijatelja i suborca Antu Brunu Bušića izgubio je 16. listopada 1978., kad su ga komunistički žbiri podlo i kukavički, iz mraka, s leđa, ubili samo zato što je pisao i govorio ono što misli. I sve je to preživio i podnio, ali se nije mogao pomiriti s činjenicom da je njegov narod zatočenik „špilje“ iz koje ne samo da ne vidi, nego i ne traži izlaza. Taiku su ostatak života zagorčavali mediji, od kojih ga je najveći dio njih nazivao „teroristom“, „zločincem“ i „ekstremistom“. Napadali su ga i blatili isti oni koji brane i zastupaju četničke koljače i stvarne zločince koji i danas nesmetano hodaju Hrvatskom, dok im kolovođe ulaze u Sabor.

Mada se odavno iskupio za grijeh iz mladosti, u Hrvatskoj ga neokomunističko podzemlje nije ostavljalo na miru. Oni su ipak bili mnogo stroži „suci“ od onog pravog američkog suca koji je 1977. godine u zapisnik pri izricanju presude izrekao kako „gospodin Bušić nije terorist i kriminalac“ i predložio da mu se odobri podnošenje zahtjeva za uvjetnu slobodu prije nego istekne zakonom predviđeni rok za to. Ostaju sjećanja na životni i Križni put jednog iskrenog hrvatskog domoljuba, idealista i sanjara kojemu ni jedna žrtva za Domovinu nije bila prevelika, na njega koji je na braniku Hrvatske bio mnogo prije većine nas…i svojim zadnjim činom potvrdio sve ono za što je živio. Jesmo li razumjeli posljednju poruku, krik Zvonka Bušića Taika i možemo li se odvažiti na raskidanje okova i napuštanje Platonove špilje… Hrvati?

Zlatko Pinter