Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Njemačka u procjepu svojih i američkih interesa

Europska unija kaska za američkim interesima

 
 
Pokušavajući balansirati svoje geoekonomske i geopolitičke interese s američkim, u vrtlogu kojeg je proizvela agilna i nepredvidiva administracija predsjednika Trumpa, njemačka politika sve češće dolazi na sam rub otvorenog sukoba s Washingtonom. Činjenica je kako uistinu svi Trumpovi  vanjskopolitički potezi, bez obzira na to  je li riječ o bilateralnim odnosima ili američkom djelovanju po bilo kojem svjetskom kriznom kompleksu, neposredno ili posredno čine štetu njemačkim i europskim interesima.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/06/81917_895f2bfe64ca49dfe3bee7ceeab3a9be.jpg
Kao da su, zapravo, u njima već unaprijed kao ciljevi postavljeni i udari po interesima EU-a i posebice Njemačke, kao njene najmoćnije članice. Američki pritisak za otklanjanjem  postojeće trgovinske neravnoteže u korist Njemačke, uz prijetnje nametanja  dodatnog carinskog opterećenja na njemačke i proizvode iz EU-a, u sferi je međusobnih odnosa, pa je američka nakana njihova redefiniranja razumljiva. Ali i izvan okvira međusobnih odnosa baš svaki američki vanjskopolitički potez proizvodi štetne posljedice za Njemačke i interese EU-a, posebice na Bliskom istoku, ključnom smjeru projekcije njemačkih i europskih geoekonomskih interesa. Katarska kriza, nesumnjivo inspicirana od strane Washingtona preko saudijskih posrednika, iz regionalne igre izbacila je Katar – važnog njemačkog i europskog gospodarskog i financijskog partnera. Američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela opako je narušilo odnose Izraela s Njemačkom i EU-om koje nisu slijedile Washington. Povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom pak,  prijeti propašću desetaka milijardi eura vrijednih ugovorenih poslova njemačkih i europskih tvrtki u Iranu koje bi se mogle naći pod režimom američkih sankcija.
 
Sve to već polako prerasta u kontinuirani sukob  Washingtona s Berlinom, Parizom i Bruxellesom. Čak se niti na najvišim razinama političkog odlučivanja i diplomacije više ne biraju riječi pri međusobnim optužbama. Tako sredinom svibnja američki predsjednik Trump izjavljuje: “Europska unija se ponaša bezobzirno prema SAD-u i našim radnicima. Prošle godine imali smo tako manjak u trgovini s 28 članica EU-a u iznosu od 151 milijarde dolara. Zato neka me nazivaju kakvim god žele pogrdnim imenima ali to više ne će biti moguće.“
 
Nešto ranije, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk žestoko je udario po američkoj politici: “Danas svjedočimo novom fenomenu – hirovitom ponašanju američke administracije uz potpunu  odsutnost uvažavanja interesa drugih. Sudeći prema  najnovijim odlukama predsjednika Trumpa opravdano će mnogi reći – s takvim prijateljima tko treba neprijatelje.“ Francuski predsjednik Emmanuel Macron sa svečanosti primanja nagrade Karla Velikoga poručuje u Aachenu: “Nemojmo biti slabi, uzmimo sudbinu u svoje ruke“, a njemačkoj kancelarki Merkel šalje poruku „nemojte čekati, djelujte odmah“, pozivajući na žurnu i  zajedničku  reakciju Njemačke i EU prema američkim pritiscima i diktatima. Nešto kasnije Merkel otvoreno izjavljuje da se na američku zaštitu više teško može računati i da bi u okolnostima prijetećeg trgovinskog i ekonomskog rata s transatlantskim partnerom EU-a trebala „preuzeti stvari u svoje ruke“. Glede američkog povlačenja iz anuklearnog sporazuma s Iranom Merkel praktički optužuje svoje američke saveznike za rušenje međunarodnog poretka, kada kaže: „Ne može se tek tako otkazati sporazum s Iranom oko kojeg se pregovaralo 12 godina i koji je u Vijeću sigurnosti UN-a usvojen jednoglasno. Time se krši povjerenje u međunarodni poredak.“  Vodeći europski političari u naraslim  tenzijama prepoznaju trenutak kada je Europa na raskrižju – hoće li postati podređena američkim interesima ili će se razviti do statusa globalnog igrača.
 
Tako Donald Tusk kazuje: „Nesumnjivo, u ovoj novoj globalnoj igri koja se odvija pred našim očima izbor Europe je biti jedan od vodećih igrača, ili samo piun. Ovo je jedina realna alternativa. Da bi postala subjekt globalne politike, a ne njezin objekt, Europa mora biti ujedinjena ekonomski, politički i vojno kao nikada ranije. Jednostavno rečeno – ili smo zajedno ili nas neće biti. EU i SAD su partneri i saveznici pa se nametanje američkih carinskih barijera ne može opravdavati interesima nacionalne sigurnosti SAD-a. Apsurdno je i pomisliti da Europska unija može biti sigurnosna prijetnja SAD-u. Očito neki drugi razlozi su iza ovakovoga ponašanja.“ Francuski predsjednik Macron također konstatira kako je Europa došla do trenutka kada će prerasti u globalnu silu, ili, u suprotnom, krenuti prema svojoj propasti. Macron navodi: „Ako prihvatimo da druge velike sile, uključujući i naše saveznike odlučuju o našim opcijama i bitno utječu na naše odluke, tada nismo više suvereni i ne možemo biti vjerodostojni. Pred nama je velika prijetnja pa se postavlja pitanje, hoćemo li pristati na nametanje interesa drugih ili ćemo se izboriti za ono što je dobro za sve nas i europski suverenitet.“
 
Eskalaciji napetosti svakako je najviše pridonijelo američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom i jačanje sankcija prema Iranu, jer je sporazum za njemačko i europska gospodarstva u toj zemlji otvorio milijarde dolara vrijedne poslove od kojih su mnogi već ugovoreni bilo u obliku preliminara ili konačnog ugovora. Najveće poslove, dakako preuzelo je najmoćnije gospodarstvo EU-a – njemačko.
 
Njemačka je tako 2015. godine, samo nekoliko dana nakon potpisivanja nuklearnog  sporazuma, prema Iranu pokrenula neviđenu diplomatsku i gospodarsku ofanzivu . Tadašnji njemački ministar  gospodarstva Sigmar Gabriel odmah je s delegacijom Volkswagena sletio u Teheran, a sljedećih mjeseci uslijedili su posjeti oko 200 predstavnika njemačkih tvrtki i političara, uključno ministra gospodarstva pokrajine Baden-Württemberg Nilsa Schmida, ministra gospodarstva pokrajine Donje Saske Olafa Liesa. Jedna od najvećih njemačkih  vanjskotrgovinskih udruga „Der Nah-und Mittel-Ost Verein e.V.“ ili NUMOV (engl. German Near and Middle East Association) organizirala je „Iran Forum“ za iranske i njemačke poslovne partnere na visokoj razini, uz posredovanje njemačkog Ministarstva vanjskih poslova i sudjelovanje  njemačke pregovaračice nuklearnih pregovora  s Iranom, Helge Schmid. Fokus nije ostao samo na trgovini, nego se razgovaralo i o ulaganjima, jer iranska vlada pokušava povećati udio privatnog vlasništva u gospodarstvu, koje je još uvijek u 80 postotnom vlasništvu države i vjerskih zaklada. Već u studenom 2015. godine tadašnja ministrica gospodarstva pokrajine Bavarske,  Ilse Aigner u Teheranu je otvorila predstavništvo Bavarske poslovne udruge vbw (Verbände vbw – Vereinigung der Bayerischen Wirtschaft e. V.)., kojom prigodom je izvršni ravnatelj  vbw-a  Bertram Brossardt naglasio kako je „Iran ulaz u ekonomsku zonu koja obuhvaća prekograničnu populaciju od 400 milijuna ljudi“ i upozorio da je njemačkim tvrtkama žurno potrebna još jača politička potpora njemačke države i EU-a, jer američka konkurencija prisutna u Iranu pokazuje opasnu razinu nezadovoljstva njemačkom i europskom aktivnošću. Brossardt je dobro predvidio jačanje američkog  nezadovoljstva činjenicom  da većinu poslova u Iranu preuzimaju europske tvrtke a ne američke, kako je nesposobna administracija predsjednika Obame tko zna iz kojeg iracionalnog razloga očekivala.
 
Iran je tada lukavo igrao na sklapanje unosnih poslova upravo s njemačkim i europskim tvrtkma, jer je znao kako će u slučaju propasti sporazuma i nametanja novih američkih sankcija njemačka i europska politika odlučno spašavati svoje poslove i ekonomske interese, što će pak narušiti, ako ne i potpuno onemogučiti jedinstveni nastup Zapada prema Iranu, i Teheranu dati veći manevarski prostor. To se upravo i događa. EU i Njemačka pod svaku cijenu pokušavaju održati na životu nuklerni sporazum.
 
Početkom svibnja 2016. godine Sigmar Gabriel ponovo je posjetio Teheran i prvi prelimnarni ugovori za njemačke tvrtke već su bili na stolu. Tako je, primjerice, „Siemens“ ugovorio posao elektrifikacije željezničke pruge između Teherana i Mashara i izgradnju  željezničke pruge  velike brzine od Teherana do Isfahana. Za iranske željeznice Siemens je ugovorio isporuku  500 lokomotiva, a u  suradnji s iranskom „Mapna Group“ dogovorio  je i proizvodnju  plinskih turbina i sudjelovanje  u modernizaciji kompletne iranske elektrodistribucije.
 
No veliko je pitanje mogu li Njemačka i Europska unija uopće sebi dozvoliti sukob sa SAD-om, koji je za njih najveće izvozno tržište i ne bi li tako sebi nanjeli još veću štetu od one koju mogu pretrpjeti gubitkom ili prigušivanjem poslova s Iranom. Pitanje je kako parirati američkoj politici na globalnom planu i istovremeno održati svoje interese koji proizlaze iz suradnje sa SAD-om. Nasuprot  žustrim pozivima na aktivnu obranu od američke politike, iz njemačkih i europskih institucija stižu smireniji tonovi. Njemački ministar gospodarstva i poslovni krugovi upozoravaju kako je jačanje sukoba s Washingtonom vrlo rizično za njemački prosperitet,  jer su SAD najveće tržište njemačkih tvrtki i najvažnija investicijska destinacija. Njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier upozorava: “Nemamo pravnog sredstva za zaštitu ili oslobađanje njemačkih tvrtki od sankcija američke vlade prema Iranu čiji bi sekundarni efekti zahvatili i uključene  njemačake tvrtke, poglavito kada je riječ o tvrtkama koje su u poslovnim odnosima s američkim tvrtkama. U najboljem slučaju možemo pružiti savjetodavne usluge našim tvrtkama.“ Izvjesno je da bi njemačko gospodarstvo, odnosno tvrtke uključene u poslove s Iranom  preživjele američke sankcije ali bi pretrpjele znatne gubitke. Tako je, primjerice, njemačka Commerzbank 2015. godine morala platiti kaznu od 1,45 milijardi eura zbog olakšavanja financiranja poslovanja s Iranom.
 
Poslovni krugovi, za razliku od vrhova političke vlasti i geostratega, ulaze u dublju financijsku analizu i zaključuju kako njemačke tvrtke koje imaju ugovorene poslove u Iranu imaju višestruko veće poslove na američkom tržištu koji im donose redovitu godišnju dobit. Tako bi, primjerice, Siemens od ugovorenih  poslova modernizacije iranske željezničke mreže i proizvodnje plinskih turbina mogao očekivati više milijardi dolara. No istovremeno taj isti Siemens u SAD-u godišnje zaradi 24 milijarde dolara. Ne postoji nikakav realni  interes da zbog natezanja njemačke politike s SAD-om  oko Irana,  koncern  Siemens ugrozi svoj redoviti  godišnji priljev profita iz SAD-a. Tvrtka Henkel Corp. sa sjedištem u Dusseldorfu  javno je objavila svoju analizu prema kojoj  njezino poslovanje s Iranom čini svega 1 posto ukupnog prihoda, odnosno svega 25 posto prometa tvrtke i 20 posto zarade od poslovanja u SAD-u. I ostale njemačke tvrtke su u sličnoj situaciji. Za njih je tržište SAD-a najvažnije. Prošle godine su njemačke tvrtke na američko tržište isporučile robu u vrijednosti od oko 112 milijardi eura, uzrokujući time suficit u trgovinskoj bilanci sa SAD-om od 51 milijardu eura. Njemačke izravne investicije dosegle su iznos od 260 milijardi dolara. Njemačko gospodarstvo tako se našlo  u svojevrsnoj  zamci koju je nesvjesno postavilo samo sebi i otvorilo bokove američkim ucjenama.
 
Nasuprot takvim procjenama gospodarskih krugova njemačka politika prisiljena je  pri kreiranju  politike i nastupa prema SAD-u uzimati u obzir širu geopolitičku sliku. Pri tom joj potporu i poticaj pružaju  vodeći njemački geopolitički think-tankovi i geostrateški analitičari. Tako njemački Institut  za međunarodne odnose i sigurnosne odnose (Stiftung Wissenschaft und Politik-SWP) zaključuje: „Europska unija treba djelovati jedinstveno i ne bi trebala zazirati od sukoba sa SAD-om, čak iako bi odlučni pristup EU-u najvjerojatnije izazvao teški sukob s neizvjesnim ishodom… Iako povećanje transatalnske napetosti nije poželjno,  EU ne smije bježati od konfrontacije jer bi Trumpova politika oštetila vjerodostojnost EU. Stoga je nužno inzistirati na neovisnoj politici prema Iranu.“ Drugim riječima SWP ima stav kako je riječ ne samo o gospodarskom sukobu nego i o sučeljavanju na geopolitičkoj razini. Ukoliko Njemačka i EU popuste američkim pritiscima u ovome trenutku, veliko je pitanje hoće li u bliskoj budućnosti ponovo biti u situaciji uzdići sebe na razinu globalnog svjetskog igrača. SWP očito smatra kako je nastupio pogodan trenutak za promicanje EU na tu razinu, a da povlačenje pod američkim pritiskom znači zatvaranje putova EU prema globalnom utjecaju. Inače, SWP je geopolitički think-tank koji ima savjetodavnu funkciju za njemački parlament i saveznu vladu u vanjskim i sigurnosnim poslovima. Njegov utjecaj je važan i u strukturama EU i NATO-a.
Nasuprot tome, njemački ministar gospodarstva Altmaier, iza kojega stoje gospodarski krugovi, smatra kako je geopolitičko nadmetanje sa SAD-om, sada koncentrirano oko iranskog nuklearnog sporazuma, sklizak teren koji može voditi samo tome da se Njemačka i EU u konfrontaciji sa SAD-om sve više približavaju Rusiji i Kini, što je prema njemu apsurdno. Altmaier upozorava: „SAD su i dalje ne samo naš najbliži NATO saveznik nego i stabilni  poslovni partner Europe i Njemačke. Zato bi trebalo ublažiti retoriku i izbjegavati ishitrene poteze.“
 
U takvom škripcu isprepletenih gospodarskih  i geopolitičkih interesa trenutno se nalazi njemačka politika i cijeli EU. Velika je mogućnost da će na kraju prevladati  aktualni  gospodarski  interesi na štetu dugoročnih geopolitičkih vizija – prerastanja EU-a u globalnog subjekta međunarodnih odnosa. I sada, u trenucima kada američka politika uvodi carine na uvoz čelika i aluminija i oštrih europskih reakcija, ipak se može očekivati kako će se, zbog ukupnosti europskih interesa prema SAD-u, njemačka i europska politika ipak na kraju prilagoditi Washingtonu. Europa je u svakom slučaju već dugo na raskrižju ptova prema još većoj podložnosti američkoj politici i razvoju vlastite globalne moći. Teško će se moći oduprijeti američkoj nadmoći ali, s druge strane, nalazi se u situaciji kada se cijela struktura EU više ne može održavati na mjestu u hladnom pogonu. Mora krenuti naprijed ili će se početi raspadati. To je klasičan problem svih geopolitičkih konstrukcija koje se stvaraju na imperijalnim temeljima. EU u svojoj je biti takva tvorevina i ne može izbjeći povijesno dokazanu  dinamiku imperijalnog razvoja.
 

Mario Stefanov, https://geopolitika.news/analize/mario-stefanov-njemacka-u-procjepu-svojih-i-americkih-interesa/

Povezane objave

Staljin – saveznik Adolfa Hitlera

HF

Hrvat na čelu Ekvadora!?

hrvatski-fokus

Nije uspio ruski blitzkrieg

hrvatski-fokus

Krah američke demokracije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više