FPZ se pita: Je li prije rat ili mit, ili jaje ili kokoš!?
PISMO IZ SELA – Ovoga ljeta sam se odlučio kazniti s dvije knjige dvojice profesora s FPZ-a: knjigom Dejana Jovića „Rat i mit“ s podnaslovom „Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“ i drugom Dražena Lalića, „Nogomet i politika“ s podnaslovom „Povijest i suvremenost ,međuodnosa u Hrvatskoj“. Kad se već sve pomiješalo, spol i rod, ljeto i zima, mislim Ja, veliko dakako, ali ponizno, malo intelektualnog mazokizma ne će me ubiti. Podjednake su knjige debljine, Lalićeva ima četrdesetak stranica više i „svitnjak“ za označavanje stranica, dok ga Jovićeva nema. Isti je izdavač, Fraktura, obojica se osim pedagoškog rada još bave ili su se aktivistički bavili i politikom, Lalić uz SDP dok ga nisu potjerali (višak ambicije i „pameti“) a Jović uz Josipovića dok ga nije predizborno, „potjerao“.
Prvi zajednički nazivnik obje knjige je dekonstrukcija, moglo bi se reći i miniranje navodnog mita. Kod Jovića ponajprije Domovinskog rata, pomoću pojmovne mine – krmače tzv. etnototalitarizma. Kod Lalića hrvatske nogometne reprezentacije, prije toga Dinama, pomoću tzv korupcije, mafije, Mamića i sličnih, a što bih rekao nego trica i kučina pogotovo za jednoga „profešura“ sociologije na zagrebačkoj univerzi. (Baš je zanimljiv „timing“ Lalićeve knjige, uvremnenio ju je s nastupom Hrvatske u Rusiji.) Oboje se može svesti na najmanji zajednički nazivnik – Hrvatsku. Dekonstrukciju. Ovo je, dakako, prvi dojam o knjigama.
Nakon uvida u njihove uvodne tekstove, ali njihovi su mi „likovi i djela“ dostatno poznati da sam uvjeren kako ću za ovaj dojam smo još pronalaziti materijala. Za uvodni tekst još samo o naslovu Jovićeve knjige. Kad je „ubo“ naslov Dejan Jović se sigurno osjećao sretnim i zadovoljnim. Tamo Tolstoj, ovdje on, samo se slovo razlikuje. „R“ i „t“, a mnogi slabo čuju, a još slabije čitaju pa će načuti kao je „Rat i mir“ ustvari napisao – Dejan Jović. Pustimo prozirne marketingške fore, rijetki danas čitaju, kamo li tako debele knjige. Više od toga me zanima činjenica da na tom Vakulteu razmatraju pitanje je li prije bila kokoš ili jaje (rat ili mit). Na fakultetu gdje se naučava politika, gdje se zasigurno tambura o interesima, gdje je društveni sukob u središtu pozornosti, konkurencija… i tako redom, a sve to znači da rat traje svaki dan u svakom društvu i u svakoj državi i među državama. Pitat se „Rat ili mit“ – da bih dodao riječ. Samo ću citirati onoga kojega ljevičari inače cijene da je „rat mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu“. Izgleda kako to još nije doprlo do tog fakulteta. Čudi me to za jednoga britanskog učenika koje je carstvo nastalo što ratom, što trgovinom, što korupcijom, što robovlasništvom… Al' dobro.
Knjiga „Rat i mit“ ima jedan jednostavan zadatak – dekonstrukiciju hrvatske države. Prije nije ni postojala, ni kao mit, a sadašnja je – mit. Puhneš, puf, i nema je. Nadam se kako će na toj katedri naša predsjednica uspješno doktorirati i naučiti kako je Hrvatska u kojoj ona predsjeda zapravo država koje nema, ili je nije trebalo ni biti, a niti su ju Hrvati željeli (Dejan Jović). „Samo u mitovima svaki narod želi svoju samostalnu državu; u stvarnosti to nije slučaj…“ (str. 11. „Rata i mita“). Pokazat ćemo vam malo kasnije još čudesa ako nam ne bude draže slušati pjesmu cvrčka i jutarnje špotanje kosa njegove lijene družine.
Doista, što će mi to u miru sela u kojemu više nema ni seljaka u predahu dok slušam kako cvatu i rastu bundeve i tikve – lubenice vjerojatno ne će rasti, nemaju partnera za oprašivanje, a još nisu promijenile „rod“. Dok stresno svaki dan, uglavnom od podneva do večeri, pogledavam u nebo, a još češće u aktualne radarske slike na internetu s Bilogore i strijepim od „strukture“ nadolazećih oblaka, protiv kojih više ne zvoni („zaspao“ i obnovljeni toranj, bili ga JNA i Srbi porušili), što će mi još D. Jović i D. Lalić. Ne znam, nu kako oni neki imaju pravo biti bilo što tako valjda i Ja imam pravo na malo intelektualnog mazokizma. E sad, kako sam na selu, treba mi i neki idilični seoski nastavak, nešto kao iščupano iz pastorale, al' opredijelio sam se opet na malo tvrđi, ratni kako bih nekako ušao u „narative“ ove dvije knjige.
Stršljen, napadaju me u lipnju kao Migovi 29 Bis. Rodio sam se s kukcima, živio s njima – u moru kukaca – da ne opisujem taj suživot, pa i sa stršljenom. Nikada me taj razbojnik među kukcima nije napadao. Zveknuo me jednom kad sam na lopova, slučajno, nabasao u zreloj jabuci na tlu, u rujnu. Sad su navalili već sredinom lipnja na nevjerojatnim mjestima gdje im ništa nisam otimao. Danima sam se pitao kako zašto, a onda sam otkrio. Stara trešnja koja umire od jeseni 1991. i koju su „banijski Srbi“ i JNA granatama rasturili umire polako. Od tada nema ploda, nismo ju bidnu posjekli već ostavili da živi dok hoće i može. Ove su se godine u njezine duboke i stare rane naselili stršljeni kao novi ratnici. I tako, ma kako bizarno pokazuje mi se kako rat nije mit. On se nastavlja. Sa stršljenima ili s knjigama. Svejedno.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više