Dubrovačke turističke atrakcije

Vremenska prognoza i međunožje kamenoga viteza Orlanda

Jedina glava koja sve trpi Jedina glava koja sve trpi Jedina glava koja sve trpi Pošto je maskeron na zidu crkve Male Braće postao važniji od ustanovljenih socijalnih ustanova u razdoblju Dubrovačke Republike, onda ću turističkim vodičima predložiti još jedan „turistički kuriozitet“ iz mojeg djetinjstva Nebrojeno puta sam se uvjerio koliko je većini turističkih vodiča veoma važno da pokažu turistima „veliko“ značenje kamenog maskerona u podnožju zida crkve Male Braće. Kad dođu do navedene turističke „atrakcije“, onda slijedi objašnjenje čemu služi, pa tko želi može isprobati svoju vještinu stajanja na maskeronu i istovremeno svlačiti gornji dio odjeće, najčešće majicu. (Kod otkopčavanja grudnjaka, to bi već bila spektakularna predstava!)

Dosadašnja promidžba maskerona toliko je uspješna da bi je „obvezatno“ trebalo uključiti u ponudu našeg grada, pod sloganom: „Jedina glava koja sve trpi!“. Nema što, doista „veoma vrijedna“ povijesna zanimljivost“ Dubrovnika za strane goste željne izazova. Samo rijetki vodiči ne nastavljaju Placom, već skrenu na desno, tj. u ulicu Zlatarićevu, kako bi upoznali turiste s socijalnom ustanovom – Nahodištem – koju je osnovala vlada Dubrovačke Republike, koja se je brinula o ostavljenoj nahočadi časnim sestrama da se o njima brinu do određene navršene godine.

Nije to jedina povijesna zanimljivost koja se nalazi u Zlatarićevoj ulici. U nastavku iste ulice dolazi se do crkvice sv. Roka, na kojoj se s istočne strane vanjskog zida nalazi uklesani latinski športski(!) zapis namijenjen kao upozorenje dubrovačkim dječacima koji su se igrali loptom u ulici Za Rokom. (Jesu li postojala neka pravila u igri loptom krajem XVI. stoljeća nije mi poznato.) Izuzetno rijetko bi se neki turistički vodič s turistima zatim uputio prema Domus Christi, još jednoj socijalnoj ustanovi iz vremena Dubrovačke Republike, tj. prema bolnici koja je imala određene pisane odredbe u svezi primanja bolesnika, tj. u zavisnosti od koje bolesti boluju. Žene se nisu primale ni kad boluju od tada poznatih izlječivih bolesti!

U ovom napisu nije riječ o detaljnijem opisivanju dubrovačkih socijalnih ustanova, već o naglasku nezainteresiranosti većine turističkih vodiča da se turistima „in situ“ pokažu socijalne ustanove iz vremena Dubrovačke Republike. Što turistima znači dodirivanje nosa na spomeniku Marina Držića (ili nožnog palca na spomeniku Grguru Ninskom u Splitu) nije mi jasno. Recimo, da je to neka amajlija za sreću. (Amajlija je predmet koji se nosi kao zaštita protiv uroka.) Dodirivanje Držićevog nosa (koji se sjaji poput zlatnika) to je uglavnom samoinicijativni postupak turista bez poticanja turističkih vodiča.

Budući je maskeron na zidu crkve Male Braće postao važniji od ustanovljenih socijalnih ustanova u razdoblju Dubrovačke Republike, onda ću turističkim vodičima predložiti još jedan „turistički kuriozitet“ iz mojeg djetinjstva. Ne znam kada i kako je sve to započelo ali među mojim vršnjacima koji smo stanovali i igrali se u Gradu, kružila je zafrkantska priča o prognozi vremena koja se može odrediti ako se stavi ruka (šaka) kamenom vitezu, tj. Orlandu u međunožje. Ako je bilo „vlažno“, padat će kiša, ako je bilo „suho“ slijedi nastavak lijepog vremena. Ruka (šaka) koja se stavi ispod Orlandovog kamenog oklopa, ne može se vidjeti(!) pa je to „dobar razlog i motiv“ strankinjama za fotografiranje (mašta neka učini ostalo), nego dodirivanje Držićevog nosa. Držim da je ovo dobra priča o specifičnoj i jedinstvenoj (u svijetu) prognozi vremena u Dubrovniku još iz vremena „postavljanja spomenika“. Na što bi rekao Bokčilo u komediji „Dundo Maroje“: „kad se laže, nek’ se laže!“

Damir Račić