Političar kojemu će narod vjerovati

Isus: Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas

Promatrajući sve zamke i sva proturječja između onoga što političari govore i čine, čestit čovjek nerijetko upada u zamku te zaključuje da politika nije za poštena čovjeka, te da je bavljenje politikom nužno dovodi do kompromisa iz kojega se ne može izaći čist. Međutim, kroz primjer nekoliko kršćanskih političara koji su odigrali iznimnu povijesnu ulogu, možemo reći da kršćanska načela u politici nisu iluzija i da mogu opstati, štoviše, nadvladati u moru političke nedosljednosti, licemjerja i makijavelizma.

Franjo Tuđman

Nakon Drugoga svjetskog rata Europa je bila razorena. Poražena Njemačka, podijeljena je na četiri okupacijske zone. Na čelu s kancelarom Konradom Adenauerom, istinskim i dosljednim katoličkim političarem, razorena Njemačka obnovljena je u iznimno kratkom razdoblju te postala jednom od najrazvijenijih država u Europi i svijetu. Možemo, naravno, reći: to je zahvaljući marljivom i organiziranom njemačkom narodu. Ali, taj isti narod je pod vodstvom Adolfa Hitlera pokrenuo osvajački rat, organizirao masovna istrjebljenja neistomišljenika i pripadnika „nižih rasa“… Svaki narod u sebi ima i vrline i mane. Stoga je od presudne važnosti kakav politički program i kakav političar će se nametnuti na čelo države i naroda.

Konrad Adenauer, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman te talijanski premijer Alcide de Gasperi (za kojim se vodi postupak beatifikacije), osnovali su Europsku zajednicu za ugljen i čelik, koja je prerasla u ovo što danas zovemo Europska unija. Njihova je ideja bila ujedinjena Europa na kršćanskim načelima, kako bi se napokon uklonili svi oni uzroci koji su dovodili do povijesnih stradanja i ratova između europskih naroda. Njihova ideja duboko je kršćanska i polazi od temeljnih sastavnica euroskog identiteta: judeokršćanske objave, grčke mudrosti i rimske baštine (kako je to istaknuo papa Benedikt XVI. u  svojemu znamenitom govoru u Regensburgu u rujnu 2007.)

Ta ideja sada se, međutim, razvodnila do neprepoznatljivosti i to je uzrok svih nevolja s kojima se suvremena Europa suočava. Europa danas nema kršćanskih političara i kršćanskih lidera koji bi je izvukli iz ovoga duhovnoga, političkoga i gospodarskoga kaosa. Možda tek među zemljama članicama Višegradske skupine postoji jezgra, postoji iskra i nada da se Europa vrati svojim kršćanskim korijenima, koji jedini mogu biti jamstvo njezina opstanka i njezine budućnosti. Kada ističemo političare velikoga formata koji su se vodili kršćanskim vrijednostima, s ponosom možemo istaknuti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Iako je on svoju vojničku i političku karijeru još u ranoj mladosti stekao unutar partizanskog komunističkog pokreta, jasno je da je cijeloga života promišljao kako pronaći izlaz, rješenje i slobodu za male narode, ponajprije za hrvatski narod.

Isus je rekao: „svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas“ i to je temeljna razlika među ljudima: onima koji su prijatelji istine i onima koji su sinovi laži. Nitko od ljudi nije u posjedu istine, ali prijatelji istine je traže i oni će je unatoč mogućim pogreškama i stranputicama pronaći. To zasigurno vrijedi za Franju Tuđmana. Svjestan da unutar sila Osovine Hrvatska nema budućnosti, pun mladenačkog idealizma nadao se da će Hrvatska ostvariti svoju slobodu unutar partizanskog pokreta. Već pri kraju rata vidio je da je hrvatski narod izigran. Poviješću se počeo baviti jer je htio proniknuti sva „bespuća povijesne zbiljnosti“ kako bi pronašao ključ koji će hrvatski narod dovesti do slobode i države. Na tom putu koji se ostvarivao u veličanstvenim godinama hrvatske slobode tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, Franjo Tuđman vrelo istine sve više je pronalazio u Katoličkoj crkvi.

Prije odlaska na svoj posljednji službeni put, dr. Franjo Tuđman hodočastio je u Mariju Bistricu te u novoizgrađenom samostanu posjetio sestre karmelićanke. Nakon Marije Bistrice uputio se na svoj posljednji službeni put u Italiju i Vatikan, a prigodom otvaranja izložbe: "Hrvati – kršćanstvo, kultura i umjetnost“. Odmah po povratku u Hrvatsku, na blagdan Svih svetih 1999., veličanstvenom ljudskom i kršćanskom gestom Tuđman je svoj život simbolično prinio na Oltar domovine. Njegov život najbolji je dokaz da biti kršćanin u politici nije sinonim za neuspjeh nego za veličanstveni uspjeh, a to je sloboda o kojoj je ushićeno pjevao Ivan Gundulić. Unatoč pokušajima da se u Hrvatskoj pojavi snažna politička stranka predvođena jakom osobnošću, još uvijek se vrtimo u jalovu krugu. Istinski državnik i političar je poput Dobroga Pastira, čiji glas narod prepoznaje i koji je spreman svoj život položiti za svoj narod.

Marijan Križić, Veritas