Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Začepi li se Marku gubec, ugušit će se Hrvatska

Postavljanje samoga pitanja što nogometaši smiju slušati elementarno je pitanje slobode

 
 
Uspjeh vatrenih je ponovljiv za dočekâ, a za njihovo ozračje i značenje ne znam. Trenutno mislim kako su neponovljivi. Možda ću nekome pokvariti slavlje, nu moram napisati i ovo: uspjeh hrvatske reprezentacije je neizbrisiv, ostat će dok je svijeta i vijeka i nogometa, ali ozračje ponosa i slave koje je prekrilo Hrvatsku počet će se rastakati već sutra. Crvi rastakači i štakori prijenosnici virusa rastakanja malo su u defenzivi, ponajviše zbog straha, ali u busiji čekaju kao zapete puške, za paljbu spremni, a njihovi snajperisti već djeluju.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/07/fbl-wc-2018-cro_e5da966e-898f-11e8-b2f4-2ee9fa0c7dec.jpg
Tko nam je oteo mnoge dane ponosa i slave? Vratit ću se malo u prošlost. Hrvatska je već doživjela sličnih dana ponosa i slave, spomenut ću samo nekoliko ključnih: prve višestranačke izbore i trideseti svibanj 1990. (dakako i Cvjetnicu prije toga), referendum o samostalnosti, međunarodno priznanje, posjet Svetog Pape, Bljesak i Oluju. I svakako treće mjesto, kad smo kod nogometa, uz ispriku svim športašima drugih športova prije toga, rezultat nogometne reprezentacije u Francuskoj 1998. I? Od 1999. i smrti Predsjednika Tuđmana, ali i prije toga, za njegove bolesti (stojedinka nas šišala na Trgu bana Jelačića, propala u međuvremenu, iskrsli udrugari…) krenuo je proces rastakanja svega toga – proces detuđmanizacije, odnosno dekroatizacije i društva i države, sve do mozga pojedinca. Posebna meta (bili) su branitelji. Hrvatski fokus, u tiskanom i e-izdanju o tome je sustavno pisao, pokušavajući se skromnim snagama suprotstaviti, uključivo i ovu malenkost.
 
Detuđmanizatore dekroatizatore smo si i sami „birali“ – Ivicu, Stipu, Ivu Prvoga, Ivu Drugoga, Zokija, Vesnu… Tomo se tomu suprotstavio pa mu skinuli glavu. Prvi, simbolički i najvažniji, potez detuđmanizatora i dekroatizatora bio je uništavanje Dana državnosti od strane šestojanuarske koalicije (Ivica i Dražen, egzekucija Ivo Škrabalo). Mislim kako se nikada ne će saznati koliko je to bio opak i antihrvatski čin, antidržavni, razarajući…
 
Hrvati vole i Hrvatsku i reprezentaciju
 
Nego nogomet je središtu, pa hajdemo do njega. Jednaku, sličnu sudbinu, doživljavala je i hrvatska nogometna reprezentacija iako je zapravo od te 1998. imala dobre i vrlo dobre rezultate, dakako i nešto loših. Mediji, politika, duboke stare udbaške i strane obavještajne strukture sustavno su prema njoj, ali i nogometu širili mržnju, neopisivu mržnju, pa i tvorne fizičke i naročito političke napade (Milano, Livorno, Saint-Étienne, svastičica…). Skoro su ju i pokopali, već su ustvari slavili njenu smrt u srcima i dušama hrvatskih navijača (Hrvata). I tu ja vidim najveći uspjeh Zlatka Dalića i družine – digli su se iz pepela. Isti su to oni igrači koji su od dvijetisućitih, i nešto kasnije, do danas, uz sve teškoće i pogibelji, održavali žar u nogometnom ognjištu. Brojim to u zasluge i većini prijašnjih izbornika – svaki je u njega barem malo „puhnuo“, da se ne ugasi. Od onih koji mi među njima nedostaju sjajni je Darijo Srna. Ni Ante Rebić nije novi, njega je još naš odlični izbornik Niko Kovač prije nekoliko godina zvao u reprezentaciju, a zatim je u Frankfurtu obnovio njegovu snagu. Ni Zlatko Dalić nije „pao s neba“, nova je tek njegova filozofija i praksa zajedništva i poniznosti u momčadi. Stara je, i u to sam potpuno uvjeren, konačna spoznaja igrača kako oni puno više vrijede i puno više mogu nego što im je dotadašnja okolišna situacija dopuštala. Cijelo su to vrijeme bili neke vrste njenih robova s onim crnim kuglama oko nogu. A nogometaši su. Mislim kako im je presudnu pomoć u njihovu skidanju, obnovi samopoštovanja, pružio Zlatko Dalić, među njih još unio duh zajedništva, povjerenja i poniznosti. Tu je još nešto, možda i najvažnije, čega se sjetio Mandžo; Dalić i momčad vratili su povjerenje navijača, nu ni ono nije bilo umrlo, samo zatomljeno, pa se stoga i moglo „vratiti“.
 
Meni se pak čini kako je Zlatko Dalić najviše utjecao na pobjedu nad neprijateljskim medijima – svaki dan, kako je prvenstvo trajalo, prije i poslije svake utakmice oni su se povlačili, barem šutjeli, ako već nisu počeli i „navijati“. Doček, ozračje dočeka, pokazalo je i kako i koliko navijači vole svoju reprezentaciju, ali i Hrvati svoju domovinu. Naročito mladi na koje godinama ta ista medija atakira, gadi im sve hrvatsko i, ne lažimo se, tjerajući ih na iseljavanje. Obišli smo cijeli grad na dan dočeka, od Glavnog kolodvora, preko Zrinjevca, Kazališnog trga, pa do Radićeva. Toliko ponosa i slave, ali uljuđenog ponašanja navijača, mladih prije svih, odavno nismo doživjeli. Na koncu smo vatrene čekali nekoliko sati, na putu od Velike Gorice na križanju između Sloboštine i Dugava. Energija i strpljenje s kojim su se pozdravljali s okupljenim građanima bila je nestvarna, ali ovdje ću spomenuti nešto drugo: povjerenje koje je vladalo između hrvatske policije i okupljenog mnoštva – ni grubog pogleda, kamo li poteza niti s jedne strane. Supruga mi kaže – tako je to kad imaš svoju državu.
 
Skoro nisam vjerovao kako će autobus s reprezentacijom uopće proći od Savske, preko Frankopanske i Ilice do Trga bana Jelačića: uvijek se nađe neka budala, plašio sam se. Nije se našla. Kako se onda  „našla“ prijašnjih godina u svim onim događajima usmjerenim protiv hrvatske reprezentacije u zemlji i inozemstvu? Organizirano, kako smo uostalom i onda tvrdili. Navečer je Vedran Ćorluka došao još i na susjedsku feštu, u svoj kvart, Sloboštinu, prava, kućna proslava. Onda još proslave u Splitu, Varaždinu, Donjem Miholjcu, Imotskom, Omišu, Karlovcu, Zadru, Rabcu, Zelini, Sesvetskim Selima, Slavonskom Brodu, Bednji… Baš se nekako raširila Hrvatska – po Hrvatskoj.
 
Žao mi je, ali sad čitatelja moram probuditi iz ovoga prekrasnog sna  kojega je budan gledao i upitati ga: Odakle će krenuti njegovo rastakanje? Od, na prvi pogled banalne činjenice – koga i zašto reprezentativci žele slušati, pa i da im pjeva neki pjevač. Doduše nije baš „neki“ već je autor himne reprezentacije, Marko Perković Thompson. I druge njegove pjesme reprezentativci, barem od dvijetisućite, zdušno pjevaju i s njima slave pobjede. Zašto je Thompson sporan? Zato što je i on institucija, braniteljska, pjevačka, domoljubna… Opet malo povijesti. Kad je 1971. uništena tadašnja sjajna hrvatska pjevačka zvijezda Vice Vukov, (budućnosti) Hrvatske je skoro nestalo. A zabranjeno mu je „samo“  pjevati. Disati je smio. Pada li ikome na pamet da se bilo kojem pjevaču, glumcu, pa hrpi raznih kvaziumjetničkih, kvaziprofesorskih i inih vucibatina (njihova su mi imena mrska) zabrani njihov rad, oduzme kruh, a mnogi od njih kusaju na državnoj kopanji/valovu. Ne pada, ali mnogima od njih je na pameti oduzimanje takvog prava Thopmsonu i po tome su isti, identični, s bolesnim srbijanskim medijima i političarima za koje je nejasno zašto u sezoni malina koje su im sazrele, a zrije i Kosovo, uopće zaviruju u susjedno dvorište , a kamo li zašto  žele da „komšijama“ crkne krava. Ma sve „krave“. Nađe se tu i „naših“ političara sličnih „nazora“, eto onoga koji je „obio“ HSS pa ga sada tipfeler vozi i vodi.
 
Zaključno: pitanje Thompsonova prava na pjevanje, kao i prava onih, uključivo i hrvatske nogometne reprezentativce, koji ga žele slušati da ga slušaju – pitanje je slobode. Sve ostalo što vam napišu smicalice su i laži. Ne ćemo valjda opet dopustiti da se sada, za početak, preko njega počne nagrizati zdrava jabuka uspjeha, nogometnog ponosa i slave. Simbolički, a bogme i čisto fizikalno gledano: začepi li se Marku silom gubec mogla bi se ugušiti – Hrvatska. Ali to sam već puno puta napisao, pa se ispričavam se ako sam ikome ponavljanjem malo pokvario slavlje.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

HF

Skandalozna izjava eurozastupnice Šuice

HF

Nacizam je nastao i “struo” iz komunizma

HF

Bandićevo trgovanje i kupovanje zastupnika

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...