Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Turska u BRIKS-u? – Izazovi i posljedice

BRIKS je Turskoj nužan u gotovo istoj mjeri koliko je Turska nužna BRIKS-u

 
 
Na samom kraju prošlotjedne analize objavili smo tada tek pristiglu i kratku informaciju o molbi turskog predsjednika Erdogana za prijam njegove zemlje u punopravno članstvo zajednice država BRIKS, koju je izrekao tijekom svog sudjelovanja na summitu tog kluba (25.-27. srpnja) u Johannesburgu, u JAR.u (Turska je, uz Argentinu i Meksiko promatrač i jedan od kandidata za proširenje te, još uvijek neformalne organizacije država ali s pojedinim, već formiranim i operativnim institucijama, poput Razvojne banke BRIKS). Zato ćemo se ovom prigodom detaljnije pozabaviti ovom temom, koja itekako zadire u globalne sigurnosne, geopolitičke i geoekonomske odnose, budući da je Turska važna karika u cjelokupnom sigurnosnom ustroju Zapada (iako mu geografski ne pripada).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/08/37854_ZAF20180725SOUTHAFRICAAA_1532496199984.jpg
Dovoljno je podsjetiti na činjenicu kako je Turska članica NATO saveza (od 1952.) i ključni oslonac njegovog Južnog krila. Međutim, NATO savez upravo proživljava veliku krizu, prvu nakon velike „krize identiteta“, nastale raspadom SSSR-a i raspuštanja Varšavskog ugovora, koji su rezultirali nestankom ključnog vojnog supranika i neprijatelja koji bi opravdavao potrebu za njegovim daljnjim opstankom na europskom tlu (Kina je ipak na drugom kraju svijeta). Zato se od klasičnog vojnog, NATO vrlo brzo pretvorio u vojno-politički savez i najsnažniji instrument američkog vođenja prekoatlantske vanjske politike, koji je svojim prijašnjim temeljnim zadatcima dodao još i borbu protiv terorizma, ilegalnog širenja nuklearnog naoružanja i sl., dajući si time na važnosti i smislu svog daljnjeg egzistiranja. NATO, kao povijesni anakronizam promatra i sadašnji američki predsjednik Trump, zbog čega nije isključena niti njegova temeljita rekonstrukcija, ali čak niti američko napuštanje tog saveza (što bi automatski značilo i njegovu smrt), o čemu najbolje svjedoči nedavna zakonska inicijativa trojice uglednih republikanskih kongresmena kojom bi se onemogućilo Trumpovo povlačenje iz NATO saveza bez prethodnog odobrenja Kongresa! Ali to je jedna sasvim druga tema od ove današnje, koju sam spomenuo samo u kontekstu turskih vanjskopolitičkih promišljanja, jer je Ankari sve ovo itekako poznato i sigurno pridonosi njezinim vizijama turske uloge u budućem ustroju svijeta.
 
Moderna turska država upravo proživljava najveću krizu odnosa s kolektivnim Zapadom. Ona je više od pola stoljeća čekala u predvorju za prijam u punopravno članstvo Europske unije; njoj su danas odsječeni svi važniji izvori financiranja od strane Zapada, a kriza odnosa sa SAD-om na Bliskom istoku, poglavito u Siriji, prijeti dosezanju točke od koje više nema povratka. Toga je itekako svjesna Trumpova administracija, koja je svojim nedavnim inicijativama pokušala popraviti odnose s Ankarom (pokušaj dogovora oko stanja u sjevernom sirijskom gradu Manbiju), ali sve je vrlo brzo vraćeno unatrag izbijanjem nove krize vezane uz tursko ne odustajanje od kupnje ruskih PZO sustava S-400 i posljedičnog izglasavanja američkog Kongresa zabrane već dogovorenih isporuka zrakoplova 5. generacije F-35 Turskoj. Te odnose još je više pogoršala novonastala kriza oko američkog državljanina i pastora protestantske crkve Andrewa Brunsona, koji je u Turskoj zatočen od 2016. pod optužbom za špijunažu i kontakte s terorističkim organizacijama i prijeti mu kazna zatvora do 35 godina, kojeg je Ankara odbila izručiti SAD-u unatoč nedavnom Trumpovom uspješnom urgiranju kod izraelskog premijera Netanjahua za oslobađanje izvjesne turske aktivistice, zatočene zbog povezanosti s palestinskim Hamasom.
 
Erdogan je javno odbacio mogućnost takve trgovine: Brunson je za njega simbol američke umješanosti u propali vojni puč u srpnju 2016. i povezanosti s organizacijom FETO, na čijem je čelu turski klerik i disident koji boravi u SAD-u i čije izručenje Turska već dugo traži – Fethullah Gulen. Takva Erdoganova odluka razbjesnila je Trumpa do te mjere da je on prošli tjedan uveo sakcije protiv turskih ministara unutarnjih poslova i pravosuđa, najviše „krivih“ zbog nesretne sudbine zatočenog američkog državljanina. Ali ni Erdogan nije ostao dužan: u nedjelju je objavio namjeru identičnog turskog odgovora prema američkim ministrima iz tih dvaju resora. Dakle, političko ozračje i klima u odnosima Washingtona i Ankare ne ostavlja previše prostora za optimizam, iako se, naravno, uz pregršt dobre volje i ponešto popuštanja s obje strane, stvari još mogu popraviti. Međutim gorčina u glavama političara s obje strane, ali i narasli anti-amerikanizam u turskoj javnosti, još će dugo ostati i opterećivati odnose dviju formalnih vojnih saveznica. Američko-turske odnose dodatno opterećuju i carine koje je Trumpova administracija uvela na uvoz čelika i aluminija, koje se odnose i na turski izvoz metala u SAD. Osim toga, financijske transakcije koje turska obavlja u dolarima, a uglavnom se odnose na uvoz proizvoda visoke tehnologije i energenata, sada itekako negativno utječu na pad njezine valute lire, pri čemu i svjetske financijske institucije posljednjih godina sustavno snižavaju turski kreditni rejting. Sve je to skupa dovelo do toga, da Turska, s proračunskim deficitom i građevinskim mega-projektima, vrlo teško pronalazi kreditne aranžmane u Zapadnim financijskim institucijama.
 
To su neki od ključnih elemenata koji utječu na turske težnje za pronalaskom alternativa, a što je i sukladno politici Ankare koja teži uključivanju zemlje u što veći broj međunarodnih, globalnih i regionalnih organizacija ili platformi za suradnju. I u tom smislu Erdoganov zahtjev (molba) upućena šefovima država BRIKS za prijam Turske u njihov klub ne treba biti posebno iznenađenje. Donosimo ključne Erdoganove riječi, izrečene u Johannesburgu, kako bismo naglasili o koliko se važnim pitanjima, zapravo, ovdje radi:
Erdogan je izrazio želju za suradnju Turske s BRIKS-om u sferi „ekonmije, trgovine, investicija i razvoja“;  izrazio je želju za nastavkom pregovora o suradnji s novom Razvojnom bankom BRIKS i najavio njihov završetak „u najkraće vrijeme“; predložio je osnivanje nove međunarodne rejting (kreditne)-agencije; naglasio tursku namjeru proširenja postojećeg energetskog partnerstva s državama BRIKS; naglasio je svoju uvjerenost kako treba učvrstiti suradnju muslimanskih zemalja i BRIKS (Erdogan je u Johannesburg pozvan kao poseban gost, pritom uz naglasak da Turska upravo predsjeda Organizacijom za islamsku suradnju!, što je jasan simbol kako BRIKS ne namjerava okrenuti leđa islamskim državama, već upravo suprotno), ponovivši svoje teze o tome kako je svijetu nužan pravedniji poredak. Tu je povukao paralelu s aktivnostima Islamske razvojne banke u Africi; naglasio je kako svijet ne može nastaviti živjeti u postojećem međunarodnom globalnom sustavu, koji nikoga ne zadovoljava osim „sretne manjine“ i njihovih interesa; govorio je o velikim turskim izdvajanjima za razvoj siromašnih zemalja od preko 8 milijardi dolara prošle godine (čime je ona lider u svijetu) i davanju krova nad glavom za 4 milijuna izbjeglica na turskom teritoriju, kao i direktnim turskim investicijama u Afriku koje su dosegnule 6 milijardi dolara.
 
Erdogan je naglasio i veliku stratešku važnost golemog turskog infrastrukturnog projekta tzv. Istanbulskog kanala, i pozvao sudionike biznis-foruma BRIKS-a na sudjelovanje u njemu. Erdogan je na putu natrag u Tursku odgovarao i na upite novinara, a tu se također našlo zanimljivih komentara, poput onih, da je Kina spremna na proširenje BRIKS-a upravo s Turskom, kao i to, da bi Kina mogla graditi još jednu tursku atomsku centralu – četvrtu po redu, nakon prve koju gradi Rusija, druge koju će graditi Japan i treće, vjerojatno Francuska, iako to još uvijek nije sasvim sigurno. Turska, kazao je Erdogan, surađuje s Kinom i u projektu „Jedan pojas-jedan put“. Međutim, Erdogan je, kao glavno pitanje na summitu BRIKS, naglaso raspravu o platnom prometu između članica koji bi se odvijao u nacionalnim valutama. Tijekom summita objavljeno je kako je Turska završila sve procedure za potpisivanje i stupanje na snagu kreditnog sporazuma s Kinom o dodjeli 3,6 milijardi dolara (1,2 mlrd. za treći most preko Bospora; 2,4 mlrd. za proširenje plinskog skladišta „Slano jezero“).
 
Što se tiče Rusije, Turska, nakon „zrakoplovne krize“ (rušenje ruskog Su-24 na sirijsko-turskoj granici u studenom 2015. g.) i povratka odnosa dviju zemalja u prijašnje okvire, Rusiju smatra glavnim tržištem za turske proizvode i usluge. Moskva nema pretjeranih razloga za blokiranje turskog zahtjeva za članstvom u BRIKS-u. Prijašnja sovjetska doktrina o nemogućnosti suradnje s Turskom zbog njezinog članstva u NATO savezu za Rusiji više nije aktualna (ona je i do sada surađivala i još surađuje i s drugim članicama NATO-a pa zašto ne i s Turskom), štoviše, po pojedinim aspektima to joj čak i odgovara, ne samo po pitanju ugleda u sposobnosti vođenja svoje vanjske politike. Rusiji suradnja s Turskom odgovara i unutar takvih organizacija kakve su EAES i ŠO(S), koje Tursku direktno pomiču prema Istočnom središtu moći.
 
U tom je smislu vrlo važno istaknuti kako se Erdogan u Johannesburgu sastao i s ruskim čelnikom Putinom i kineskim vođom Xi-Jinpingom, nakon čega je turskim novinarima kazao, ni manje ni više nego, da „naša solidarnost izaziva ljubomoru“, imajući u vidu rusko-turske odnose. Potrebno je istaknuti kako je na sastanku s Putinom sudjelovao i turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu, ministar obrane Hulusi Akar, kao i ministri financija i trgovine, ali i šef turske obavještajne agencije MIT Hakan Fidan. Je li tu potrebno što dodati kako bi se izvukli određeni zaključci? Teško. Zanimljiva je i šala kojom je Putin pozvao Erdogana u restoran, ali „pod njegovim uvjetima“ – ako Turska bude kupovala rusko meso! Erdogan se brzo snašao, riječima, kako će biti dobro ako oni „odmah po povratku riješe to pitanje“. Ta šala nije neutemeljena: Turska je veliki uvoznik mesa, pri čemu su najveći izvoznici (govedine) oni iz daleke Južne Amerike, a onda slijede europske zemlje poput BiH, Poljske, Mađarske, Rumunjske i Francuske. Putin bi rado promijenio taj poredak s obzirom na visoku proizvodnju ruskog kvalitetnog mesa, koja je, apsurdno, takvom postala zbog snažnih državnih poticaja agrarnog sektora nakon uvođenja zapadnih proturuskih sankcija i brzog otvaranja suvremenih privatnih farmi. S jedne strane Rusija je pretrpjela (i još uvjek trpi) teške posljedice po svoje gospodarstvo zbog zapadnih sankcija, a s druge je upravo zbog toga „u nebesa“ izdigla pojedine, ranije posve zapostavljene sektore svoga gospodarstva.
 
Što se tiče tursko-južnoafričkih odnosa, važno je naglasiti kako je Erdogan tijekom boravka na summitu BRIKS-a tu prigodu iskoristio i za otvaranje nove zgrade turskog veleposlanstva u Pretoriji. Ono što je tu važno jest to, da je on upozorio JAR na snažnu nazočnost organizacije FETO (u Turskoj proglašene terorističkom) upravo u toj zemlji ali i u čitavoj Africi. Pri tom je upozorio čelnike JAR kakvu je opasnu ugrozu po Tursku ta organizacija imala u pokušaju državnog udara 2016.g. Jasno je kako Erdogan daje do znanja kako će za daljnju suradnju JAR-e s Turskom, koju obje zemlje žele izdignuti na još višu razinu, biti nužno smanjiti, a u perspektivi i anulirati utjecaj te organizacije (za koju Ankara drži da je u rukama State Departmenta), na afričkom jugu.
 
Iz svega ovog zaključio bih slijedeće: BRIKS je Turskoj nužan u gotovo istoj mjeri koliko je Turska nužna BRIKS-u. Njihova suradnja otvara obostrano velike mogućnosti i to obje strane dobro znaju. I dok je BRIKS za Tursku idealna prigoda za uspostavu ravnoteže turskih odnosa sa Zapadom, Turska je za BRIKS prva i za sada jedina država koju bi prijamom u svoj sastav neposredno „iščupali“ iz „krila“ Zapada i smjestili je u Istočni (i Južni, po pitanju Afrike) centar moći. Turska je „gladna“ novih financijskih izvora nakon uvedenih zapadnih ograničenja, a Kina joj upravo to nudi. Kini je, s druge strane, Turska idealan most za plasman svojih proizvoda na Zapad kroz projekt „Put svile“. Tu je i Indija u sličnom položaju i sa sličnim interesima. A Brazil u ovom pitanju za sada nije toliko neposredno involviran i sasvim sigurno ne bi predstavljao zapreku turskom prijamu u taj klub od gotovo 3 milijarde stanovnika.
 
U svakom slučaju, kako se god završila ova priča, Turska je iznova na sebe uspjela privući pozornost svjetske visoke politike i analitičkih krugova, što najbolje ukazuje na sposobnost njezinog državnog i političkog vodstva za pravilno procjenjivanje globalnih geopolitičkih procesa i unutar njih pokušaja da se vještom kombinatorikom po Tursku iznađu najbolje mogućnosti. Hoće li Ankara u tome uspjeti (osobno mislim kako hoće) ostaje za vidjeti, ali i sama  težnja prema takvim ciljevima odlika je mudrog i habrog vrhovništva, s vizijom i brigom za vlastiti narod i zemlju. A to je upravo ono što danas mnogim zapadnim liderima i vladama nedostaje. Turska, zapravo, razgolićuje njihovu neučinkovitost i političku impotenciju kada je u pitanju briga o onima kojima upravljaju, a upravo odakle potiče i njihova sustavna želja za blaćenje i omalovažavanje turske politike i Erdogana osobno, neovisno o svim njegovim manjkavostima. Uostalom, puno većih manjkavosti od njega imaju pojedine zemlje i njihove vođe s kojima oni tako prisno surađuju. Imenovati ih nije potrebno. Njihova bliskoistočna „demokratičnost“  i „predana“ borba protiv terorizma ionako je svima dobro poznata.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-turska-u-briks-u-izazovi-i-posljedice/

Povezane objave

Scott Morrison protiv Aborídžina a za Rio Tinto

hrvatski-fokus

Putin traži pomoć srpske krtice za ulazak u Europu 

hrvatski-fokus

Staljin je podsjetio da je jednom osudio antisemitizam kao “kanibalizam”

hrvatski-fokus

Izborna prijevara u Wisconsinu

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više