U vrijeme rata državom ovladao YU kadar

Nacionalno određenje kao meta jednima i ugroza drugima

Nespretna ili možda zlorabljena interpretacija razgovora Predsjednice u inozemnim medijima vezano uz stanje u ex Jugoslaviji napali su pisci koje možemo označiti djecom roditelja i pristalica odgovornih za nacionalnu pljačku. Neka nam Jurica Pavičić i njemu slični navedu bar jednu osobu koja nije odgovorna što su nam, kako piše (Jutarnji od 15. rujna 2018.) tvornice obrasle u drače, ekonomija nemoćna u globalnoj konkurenciji, a proizvodnja smlavljena od famoznog „uvoznog lobija“. Nema smisla licitirati i navoditi imena i podrijetlo vlasnika kojima je pogodovala suvremena birokracija koja je, kao i onima u bivšoj državi, pogodovala položajem a u suvremenoj Hrvatskoj u stjecanju bogatstva ili u njegovom obezvrjeđivanju. Neki „pametniji“ su ga umnožili, a oni „bedastiji“ zadržali su kapital, a radnike prepustili mirovinskim fondovima i tržištu radne snage.

Jedni ratovali protiv Hrvatske (izvana), a drugi ju u vrijeme rata zaposjeli (iznutra)

Zar je moguće da još nije jasno da je Hrvatskom za vrijeme rata ovladao kadar koji je služio bivšu državu i, na neki način, zadržao pozicije u suverenoj i međunarodno priznatoj državi koja je Ivici Račanu, s kockicom na Prisavlju, ostavila ono što danas doživljavamo u svim našim stranačkim nadmetanjima u ime demokracije. Nisu li često najveće kurve predstavljene političkom elitom kad ljude što su žrtvovali život ili ostavljali dijelove tijela u obrani Hrvatske drže ološem. To uistinu mogu ljudi koji su sami ili njihovi potomci u Jugoslaviji kontrolirali gibanje materijalne osnove i njenog kapitala kojeg su privatizacijom umjesto poželjnom Hrvatskom pretvorili u poželjnu za život u državi Irskoj. Možda je, toliko spominjani, jogurt iz nespretnog prijevoda Predsjednice imao sasvim drugu konotaciju kao i pitanje nacionalnog izjašnjavanja. To mogu ispričati samo oni koji su to osobno proživjeli, a biti Hrvat najčešće je valjalo uz opravdanje, a ne samo izjašnjavanje. Biti Hrvat značilo je odreći se puno toga, a osobito povijesti između dva svjetska rata i samog Drugog svjetskog rata. To nije tema koju je jednostavno objasniti u nas a kamo li stranim medijima. Odrediti se u obje bivše države nacionalno znači odrediti se metom za opravdanje a ne za podrijetlo!

Može Jurica Pavičić i njemu slični verbalnim akrobacijama dočarati i Predsjednicu prikazati kako mu drago i uspoređivati je stanjem u bivšoj,  toliko spominjanoj, državi. Tek odnos i ocjena suverena imala bi sasvim drugu konotaciju, a osobito spram trostrukog heroja i ljubičice bijele kojoj je Jurica prenosio štafetu ili pak nije imao ništa protiv izraza te vrste ljubavi. Tendenciozno i maliciozno navođenje primjera o „dobrom životu“ koji smo imali u bivšoj državi i posljedice koje živimo nije i ne može biti samo priča koja se stavlja izvan konteksta, recimo, vožnje automobilima u parne i u neparne dane. Napokon, mladost koja danas odlazi u Irsku odlazila je iz ex Jugoslavije samo što su takvu mladost označili emigracijom i kontrolirali je službama čije su gazde kao vlasnici restorana formirali političko i svako drugo mnijenje kako bi UDBA imala posla. I danas ga ima i javlja se nekim posebnim povodima. Meni je osobito simptomatična iscrtana svastika na poljudskom stadionu. Njen, na neki način, nacionalni demant narod je prikazao dočekom reprezentacije sa SP-a iz Rusije koji je pokazao da Hrvatska nije onakva kakvu je mediji i pisci poput Jurice dočaravaju našoj javnosti, a Ante Tomić humorom izvrgava ruglu kakvo je često i sam u svojem nastojanju.  

Naravno da većini medija to nije dovoljna slika, pa su onda pjevača Thompsona prikazali kao osobu koja ugrožava antifašizam u državi koja fašiste nema u narodu nego u politici. To nije jednostavno objasniti u zemlji seljaka politički zatucane bratije i nogometnoj mafiji koja ruši HNS na nervnoj bazi ili na posljedicama socijalističkog PTS sindroma.

Željko Mataja