Smijehom protiv porokoljublja

Tomlekinova knjiga uvrnutih priča

Branimir Miroslav Tomlekin, Uvrnute priče, HKUPD „Stanislav Preprek“, Novi Sad

Angažirana od strane HKUPD „Stanislav Preprek“ na uredničkim poslovima, imala sam se prilike upoznati sa pjesmama i pripovijetkama, pa u nekoliko slučajeva i romanima članova njegovoga književnog kluba. Tako sam u više navrata pisala o književnom djelu Branimira Miroslava Tomlekina. Diskutirajući sa ovim nesvakidašnjim autorom, nastojala sam mu skrenuti pozornost da su humoristične priče, osobito one koje su tiskane pod nazivom Za sve je kriv moj deda, ali i one koje je slao na natječaj za najbolju kratku priču Preprekove jeseni najvrijedniji dio njegova literarna pregnuća. Vjerujem da su naši razgovori rezultirali idejom o novoj knjizi pripovijedaka koja bi se tematski i kompoziciono razlikovala od Tomlekinovog „četveroknjižja“ (Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje, Gaudeaumus, idi u tur i Nasukana mornarica), a koja bi bila usmjerena na satiru, ironiju i apsurd kao oblike humornoga pogleda na društvo i pojedinca u njemu. I uskoro sam dobila četrdesetak priča od koji sam odabraka dvadeset i četiri. I svi Šute!!!

Tako se već u prvome ciklusu, Globalno uvrtanje, čitatelji uvode u svijet u kojem vladaju pravila podzemlja, cvjetaju korupcija, kriminal i nemoral, sa politikom kao stožerom takvoga stanja i sustavom koji ih umnogome uslovljava. Priče Ministarstvo za izmišljanje radnih mjesta, Savršeno ravan krov, Obljetnica, te Zakon o miješanju fakulteta demonstriraju odnos prema pojedincu koji bi se mogao okarakterizirati kao začuđujuće prijeteći, dvoličan i licemjeran: obećavajući nesvakidanji užitak i nagradu, sustav zapravo dovodi pojedinca u situaciju da nema kamo; njegov je život zaloga njegove znatiželje; stiješnjen je u kut: u Obljetnici može samo obezbijediti posthumnu slavu, ali uvjet je herojska smrt. Ta smrt je, zapravo, jedina izvjesna, a sve je ostalo – borba, heroizam, tragika – zapravo simulacija. Ono što u ovoj priči fascinira jeste glas koji pripovijeda, a koji se doima kao savršeno naivan. Sličan je narator i u priči Savršeno ravan krov – želeći neobičnu avanturu i nagradu vladajućeg režima, junak dovodi sebe u bezizlaznu situaciju, ali to shvaća na koncu svoje Odiseje, kada je njegova deportacija neminovna. Ni tada nema kritičkog osvrta na represiju, dapače: odsustvom svakog nedvojbenog otklona od mjera koje se nad njim primjenjuju, on se doima kao kafkijanski junak koji nije u potpunosti svjestan onoga procesa koji se protiv njega vodi.

Tomlekinov je pripovjedač upravo stoga u prednosti – njegovo odsustvo znanja i motivacije postupaka nadređenih donijeće benefit samoj priči. Ona ostaje u domenu komike i apsurda jer se njezino dešifriranje odgađa i time se pojačava udio čitateljevog angažmana. Ono što se od čitatelja očekuje jest da u nepristrasnom, gotovo infantilnom glasu koji mu pripovijeda svoje (ne)zgode prepozna suptilnu ironiju Tomlekinovog iskaza. Tako, preodjenut u odjeću koju je nosio tijekom rata, a sav u nadi da će od dva zla izabrati ono manje (pogibiju i slavu) umjesto onog koje mu jemči pad na društvenoj ljestvici, junak/narator nam veli: „Na kačketu je bilo sedam rupa od metaka koje su dokazivale da sam prošao sve ofanzive, bez potrebe za angažiranjem dva svjedoka.“

No, kako je na djelu komični reprint, simulacija borbe, sa dekorom u vidu kršovitoga terena i vještačke trave, od junaka se očekuje nova inicijacija: ovoga puta, samo je pogibija može garantirati. Baš kao što splet sretnih okolnosti može neimenovanog studenta riješiti briga oko predavanja na njemu nepoznatu temu i gubitka uvjeta za narednu studijsku godinu u priči Zakon o miješanju fakulteta. Ili kao što politika kao vid prosperitetne djelatnosti može omogućiti Prnduu Dlakoljubu iz priče Bratelo da se upiše u listu uspješnih članova svoje obitelji.

Tomlekinova je komika, dakle, dvojaka: s jedne je strane uvjetovana neobičnim spletom sretnih ili nesretnih uvjeta, dakle, u biti situaciona, a s druge je pak strane njezin izvor upravo u onim anomalijama sustava i društva koje su takve uvjete zapravo prouzročile. To se očituje i u priči Globalno uvrtanje, gdje se plan javnog, proskriptivnog, obavezujućeg i plan privatnog, trpećeg, komično sudaraju. Dok se „program uvrtanja sela“ bazira na općoj dobrobiti, dotle se pojedinac, htio-ne htio, njemu mora povinovati. Iz ukorijenjenih loših navika vezanih za kontroliranje susjeda izrasta „ozbiljan“, društvenopodsticajan program  NeightbourSuperVise. I ovdje se narator našao na visini zadatka, ubjedljivo obrazlažući svoj prisup Fondu:

„Ja inače ne bih pravio novu kuću, ali sam se odlučio na ovaj poduhvat upravo stoga što je Međunarodni fond za globalno uvrtanje novca davao povoljne kredite onima koji odmah pristupe realizaciji Programa uvrtanja sela i sagrade novu kuću po novim regulacionim planovima, dok jed rugima nakon isteka roka prijetilo iseljenje i rušenje svih objekata na njihovom placu, a u težim slučajevima i pogubljenje, a sve o trošku investitora.“

Nakon globalnih, udrugom su ciklusu, Lokalno uvrtanje, na meti lokalni moćnici, koje narator u prvome licu predstavlja sa više ili manje kritičkoga angažmana. Kada takva vrsta angažmana izostaje, riječ je o ironijskom poigravanju naratora, kao što je slučaj u pripovijeci Privilegija. S druge strane, stupanj kritičnosti prema društvu u kojemu pojedinac obitava, povećava se u pripovijetkama Obrazovanje, Silna zadovoljstva te Urbanistička mafija. Narator se u Tomlekinovoj prozi redovito nalazi usrijed neke komplicirane situacije čiji je krajnji ishod posve neizvjestan. Bilo da ga susrijećemo u poduzeću, gdje je uposlen ili kojim rukovodi, bilo da ga zatičemo na ulici, dok stupa u knjižnicu ili izigrava „čičicu modernih shvaćanja“, on je i ovdje nemoćan izmijeniti uvjete koje njime upravljaju. Ostaje mu prihvatiti ih i podrediti se (Silna zadovoljstva, Obrazovanje), uzalud nastojati promijeniti ih (Urbanistička mafija) ili se, kao što je to slučaj u nekim pričama iz prethodnog ciklusa, primjerice Savršeno ravan krov, Globalno uvrtanje ili Zakon o miješanju fakulteta, povući u zabran naivnosti, čak infantilnosti.

U svakom slučaju, represivne mjere što ih društvo – na lokalnom ili globalnom nivou – vrši nad junacima Tomlekinovih priča – postaju vidljivim ili nevidljivim čimbenikom njegovih komičnih nedaća. Čičica modernih shvaćanja je, tako, domišljati odgovor na loše ekonomske uvjete ali i na modne trendove, te autor tako „na dva fronta“, reklo bi se, ispaljuje svoje satirične strele ka savremenom dobu koje umirovljenicima onemogućava iole pristojan život. Ova je duhovita priča implicitno postavila pitanje ejdžizma, odnosno diskriminacije starijih osoba.

Ono što pripovijetku Borra izdvaja iz ovoga ciklusa, ali i iz zbirke Uvrnute priče, jeste udio fantastičkog diskursa koji njome dominira, a koji je približava bajci. No, unatoč tome, njezina je uloga u komponiranju zbirke veoma važna – ona sugerira da se svijet koji smatramo realnim i kao takvog ga prihvaćamo (osobito kada je riječ o biznisu, modernom načinu poslovanja, te odnosima između ljudi) zapravo mijenja i da ga čini niz simulacija, opsjena i privida nastalih kao plod naše mašte (ili pak zablude). Borra, moderni biznismen, zapravo je opsjenar koji se posjetiteljima svog ureda prikazuje kao nadnaravno biće koje je kadro pred njihovim očima mijenjati poslovne uvjete, šarmirati, pa i zavesti. Dobar se dio tretmana vlasti prema pojedincu, običnom građaninu o kakvom je najčešće riječ u Tomlekinovim pričama, zapravo bazira na zavođenju i manipulacijama i ako Borru tumačimo u ovom ključu, nećemo pogriješiti.

U trećem se ciklusu, Mentalno uvrtanje, Tomlekin okreće unutarnjim procesima u ljudskoj psihi. Njegovi se junaci ovdje, u jačem ili slabijem koloritu, ovisno o ubjedljivosti naratora, doimaju kao čudaci, čiji su postupci motivirani društvjenim uvjetjima (primjerice, priča Šef sale restorana za daće), traumama iz djetinjstva (Čovjek koji je radio na burgijama), ili pak samim „kvarom na mozgu“ koji se na da objasniti niti racionalizirati (Monstrum, Generalka, Fobičari, picajzle i perfekcionisti). Tako u izvanrednoj priči Metalne mentalne veze slušamo ispovijed čovjeka koji se na neuobičajen način – raznim predmetima od metala – vezuje za ambijent u kojem boravi. U portretiranju takvih, iščašenih ličnosti, Tomlekin najdalje odlazi upravo u ovoj svojoj pripovijeci.

„Za neke važne, mentalno duboke trenutke u mom životu, vezivao sam se preko kolskih tračnica. Kolske tračnice su skoro neuništivi i najdugotrajniji suvenir, simbol beskonačnosti i vrtenja u krug. Tako sam imao desetine kolskih tračnica različitih veličina i boja, iz ravnica ili sa planina. Na neke sam dodavao detalje kako bih im dao karakter te određene veze. Jednostavno bih na njih nalijepio vještačke brkove ili bradu, stare sunčane ili obične naočale ili zubne četkice različitih boja i oblika, ili bih samo nekom bojom nacrtao neku karakerističnu potankost.“

Dok se čovjek koji radi na burgijama pasionirano i luđački vezuje za svoj posao, njegov se antipod rukovodi iracionalnom mržnjom prema burgijama i burgijanju. Njihov će se susret završiti ubojstvom, koje je neminovno, baš kao što će se veza između naratora i likova nazvanih fobičarima, picajzlama i perfekcionistima u istoimenoj priči zasnovati na principu similariteta – svi oni, naime, boluju od istih neurotičnih smijetnji. Međutim, narator nas dozirano, održavajući napetost tijekom svog pripovijedanja, upoznaje i sa vlastitom dijagnozom. Na similaritetu čiji su korijeni u identifikaciji sa automobilom počiva intriga priče Generalka, koja se bavi sraslošću čovjeka sa mašinom u otuđenu svijetu. Vrli i perfekcionizmu sklon Ambrozije svoje daće nastoji organizirati rukovođen opsesivnom idejom sprovoda koji imaju dugoročan i po društvo ljekovit učinak – osnažiti ga i povećati njegovu produktivnost i opće blagostanje.

U Epilogu nailazimo na priču AC ljubav, u epistolarnoj formi, koja je situirana u SF ambijent. Njezini su protagonisti više mašine negoli ljudska bića, te bi se, tumačena na ovaj način, ova priča mogla nadovezati na Generalku koja govori o simbiotskom odnosu čovjeka i mašine. U ambijentu udaljenih kosmosa i totalne alijenacije, uspostavlja se isprva tiha i zvanična, a potom sve intimnija korespondencija između dva sustava, dva neidentificirana objekta koja se više ne žele samo spariti, nego iskreno i trajno zavoljeti i približiti. Anagrami njiihovih imena jesu Samson i Dalila, a pozivanje na praiskone zapravo ukazuje na svijet utemjeljen na mitskim vrijednostima. Jesu li u dalekoj budućnosti ljudska bića – ili ono što su ona postala evolucijom – došla zapravo do svojih prapočetaka, pitat će se čitatelji ove priče koja se, opet, može tumačiti i kao povijest dvosmjerna zavođenja. Kako god bilo, njezin se epiloški tretman od strane autora može smatrati pobjedom ideje ljubavi i prirode nad bezličnim, tehnički i informatički visokopozicioniranim sustavima iz dalekih galaksija, te se može reći da ona u sebi, na duhovit i komičan način, nosi nježnu poruku o ljubavi kao sili koja nadvladava sve znanstevene kriterije i izmiče tekovinama novoga poretka u kojem živimo skupa sa njezinim autorom.

Tomlekin je, dakle, duboki i ozbiljni zagovornik elementarnih vrijednosti, koje možda potječu od kršćanskih postavki, možda od etike kakva je vladala u doba prosvjetiteljstva, no koje zapravo nastoje pokazati svu brigu i bojazan za maloga čovjeka unutar društva, unutar urušenog sustava vrijednosti, unutar mnogobrojnih anomalija sa kojima se svakodnevno susrijeće. Kako se to bolje može izvesti ako ne upravo satiričnim i ironijskim otklonom od zbilje, fantastikom koja kreira nove svjetove, bježanjem u budućnost? U svijetu u kojemu vladaju zakoni plemena, vladaju zakoni jačega, u nedaćama koje donose globalni i lokalni moćnici, u povijesno osjetljivim trenucima, u nedostacima humanih i socijalno odgovornih političkih ustrojbi, u krizi obrazovanja i odgoja, tko se najprije izdvaja da bi takav svijet prokazao i prikazao? Nitko drugi do šaljivac, luda, lakrdijaš, mentalno devijantna osoba, zalutali putnik koji se čudi i zatječe u nevjerojatnim uvjetima, psihički diskutabilni narator… Svatko od njih, nalazeći mjesto u Tomlekinovoj knjizi uvrnutih priča, daje svoj osobni doprinos razobličavanju deformiranog društva i demaskiranju njegovih silnih poroka. Bez pretenzije da morališe, već da smijehom navede čitatelja na razmišljanje, Tomlekin se pokazuje kao zreo autor i talentirani humorist, a njegova knjiga kao enciklopedija ljudskih duša čiju jednu polovicu čine one smiješno nakazne, porokoljubive, a drugu polovicu one koje svojim čuđenjem i nevjericom doprinose da se smijeh ustoliči kao moćno sredstvo razobličavanja.

Dragana V. Todoreskov, doktorica književnosti i književna kritičarka