Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Plakat za izgon Hrvata iz Hrtkovaca

HRVATI! AKO SE DO PONOĆI NE ISELITE BIĆETE SVI POKLANI! SRPSKI ČETNIČKI POKRET I CRNA RUKA

 

(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.

Ivan Balenović

U srijedu, šesnaesti lipnja tisuću devetsto devedeset i druge godine, na drvenom električnom stupu ispred crkve u Hrtkovcima, na visini od oko dva i pol metra, tako da ga nitko ne bi mogao dohvatiti, osvanuo je plakat. Na papiru bijele boje, veličine uobičajene za pisaći stroj, crvenim je flomasterom, i dosta urednim rukopisom, latiničnim velikim slovima bilo ispisano:

HRVATI!

AKO SE DO PONOĆI NE ISELITE

BIĆETE SVI POKLANI!

SRPSKI ČETNIČKI POKRET I CRNA RUKA

Kroz selo je brzo prostrujila vijest da se noćas sprema pokolj i zavladali su velika zabrinutost, nervoza i strah. Još desetak obitelji, većinom onih s malom djecom, otišlo je iz Hrtkovaca toga dana, kuda je i kako je tko mogao. 

U vijest da na banderi pred crkvom stoji plakat o noćašnjoj prijetnji klanjem svih Hrvata koji do ponoći ne isele iz svojih kuća, Marko se htio osobno uvjeriti. Bila je ta vijest toliko strašna i za njega posve nevjerojatna da je u nju mogao vjerovati samo ako taj plakat vidi svojim očima. Sjeo je odmah na bicikl i odjurio na raskršće. Znao je koji je stup u pitanju, jer je ispred crkve bio samo jedan, i u trku se zaustavio pod njime. Bila je istina! Na njemu je stajao plakat s tom monstruoznom prijetnjom.

Teško je opisati što je Marko u tome trenutku osjećao. Zna samo da straha nije bilo ni malo, ali da je prevladavao bijes. Prva mu je pomisao bila strgnuti tu užasnu poruku bezumnika i drznika, koji su smatrali da imaju pravo progoniti Hrvate samo zato što im to nije uspjelo u Hrvatskoj. A ondje su, uz progone i ubijanja Hrvata, stavljali balvane na putove, podizali tri prsta, razvijali četničke zastave i vikali ,,Ovo je Srbija!”. Da su slične stvari radili Hrvati u Vojvodini i uzvikivali ,,Ovo je Hrvatska!” pojeo bi ih prvi mrak.

I taman je Marko naslonio bicikl na banderu, ne bi li, popevši se na njegovu štangu, dohvatio plakat, kada mu je kroz glavu prošla misao da taj papir netko možda čuva i motri na njega sve vrijeme. To se mjesto moglo vidjeti s tavana mnogih kuća u Savskom šoru, a kroz durbin i iz veće razdaljine, pa bi se tako vidjelo šara li tko po njemu, piše ili precrtava, a posebno da li ga želi strgati. Još bi gora varijanta bila da nije u pitanju samo dvogled, već i snajper, što ne bi bilo nikakvo čudo spram sadržaja samoga plakata i spram situacije u selu.

Marko se vratio kući razmišljajući čitavim putom kako skinuti tu strahotnu stvar s bandere, ali nikomu nije o toj svojoj namjeri ništa ni spomenuo. Uraditi to noću bilo je još riskantnije, a očigledno je da se na skidanje plakata nije usudio niti itko drugi, i plakat je tu stajao danima. Uslikale su ga čak i neke inozemne novinarske ekipe u prolazu kroz Srbislavce.

Međutim, ta prva noć, u kojoj je na plakatu ponoć naznačena kao rok iseljenja svih Hrvata iz Hrtkovaca, nije se puno razlikovala od prethodnih, iako je među preostalim Hrvatima, pa i Mađarima, bilo više straha i opreznosti, ali isto tako i više spremnosti na otpor. Naravno da nitko, osim sasvim male djece i nemoćnih starih ljudi, nije spavao ni tu noć, kao ni mnogih prethodnih, jer je iseljavanje iz Hrtkovaca tih dana bilo najveće, a plakat ga je još i ubrzao i pridonio da takvu odluku donesu i neki koji nisu imali namjeru otići. Ipak je svakome bilo jasno da se toliki broj ljudi ne može poklati za jednu noć. No, na tu kartu nije smio igrati nitko. A to se plakatom i željelo, uliti strah u kosti Hrtkovčanima i ubrzati njihovo iseljavanje.                     

Plakat jest ubrzao iseljavanje, ali je i udružio one koji nisu htjeli ni po koju cijenu otići. Počelo je noćno stražarenje više udruženih obitelji, gdje bi se u jednoj kući sakupilo i desetak odraslih muškaraca naoružanih lovačkim puškama, ponekim pištoljem, noževima, sjekirama i sličnim stvarima s kojima se moglo braniti.

Nekoliko dana poslije, u subotu, kada je plakat već bio nešto sa čime su se Hrtkovci saživili, pošao je Marko, oko deset sati prije podne, biciklom do Nikole Lulića, pomoći mu kod selidbe. Nikola je bio jedan od onih kojima je letak ubrzao odluku o odlasku.

Kao i obično, kroz Cakića šor je Marko vozio bicikl pločnikom, a kada se na raskršću htio uključiti na asfalt u Savskom šoru i nastaviti do Nikole, iznenadno su, od Šapca, u zavoj na raskršću naišle dvije velike, crne limuzine. Prva ga je gotovo zakvačila i počeo je bježati od nje s ceste k pločniku, prema zgradi kapetanije i prema vatrogasnome domu. Međutim, koliko se više udaljavao od ceste k zgradama, tako je i ta limuzina silazila s ceste i usporedno s Markom se također približavala zgradama. Kako je vozač agresivno uletio u krivinu i produžio voziti suviše brzo, izgledalo je kao da namjerno izguruje Marka prema zgradama. Marko u prvome trenutku nije znao što se događa, te kako je i on u krivinu uletio biciklom prilično brzo i jedva izbjegao crnu limuzinu, odlučio je pobjeći sasvim uza zid zgrada i tu naglo zakočiti. Međutim, i limuzina se tada tu, tik uz Markov bicikl, naglo zaustavila i još naglije su se otvorila njena sva četvera vrata. Desna zadnja su skoro zakvačila Markov bicikl, a ogromni mladi čovjek, koji je izletio iz njih, skoro je naskočio na Marka. Kako je iz svih drugih vrata kola na isti način izletjelo još troje takvih momaka, a također još četvorica i iz druge limuzine, koja se zaustavila na samo pola metra iza prve, najednom je oko Marka bilo osam rmpalija i svaki se jednom rukom držao za nešto debelo ispod sakoa. Marko je bio uvjeren da žele upravo njemu nešto učiniti, pri čemu mu je svašta padalo na pamet što bi i zašto bi to moglo biti – od onoga što je otvoreno govorio protiv Šešelja, pa ga hapse njegovi ljudi, do onoga da kod kuće ima skrivene pištolje, pa ga hapsi policija. Međutim, momci su se rastrčali daleko od limuzina, a tu su ostala samo dvojica. A iz prvih je kola, na desna stražnja vrata mirno izašao nitko drugi nego nesuđeni jugoslavenski prijestolonasljednik, princ Aleksandar Karađorđević!

Princ Aleksandar je očito sjedio odozada u prvoj limuzini, između dva momka, za koje je Marko sada shvatio da su mu tjelohranitelji, i sada je bio toliko blizu Marka da su se našli skoro licem u lice. Između njih je bio samo Markov bicikl, a tik uz Marka je stajao jedan momak, zureći pomno u njega. Marko je princa odmah prepoznao, jer je on po svim novinama i televizijama prikazivan kao nositelj jednog od mogućih razrješenja jugoslavenske, a prije svega srpske krize. A samo dva dana prije čitao je da je Aleksandar u posjetu Oplencu i da su mu tamo Šešeljevi ljudi u jelo stavili neki jaki klistir. Aleksandar Karađorđević je, naime, zagovarao neku projugoslavensku srpsku opciju i bio je Šešeljev ljuti neprijatelj. Očigledno je čuo za događaje u Hrtkovcima i, vraćajući se s Oplenca u Beograd preko Šapca, zaustavio se ovdje. I sada, nemajući nikoga u blizini, obratio se izravno Marku, jer mu je bilo jasno da je ovaj čovek s biciklom mještanin: 

– Šta radi ovde taj Šešelj? – skoro je vriskao lošim srpskom jezikom s jakim engleskim akcentom.

– Pogledajte onaj plakat na banderi preko puta i bit će Vam sve jasno – rekao mu je Marko svladavajući svoje veliko iznenađenje od tog zaista neočekivanog susreta.

I to je bilo sve. Princ Aleksandar je naredio jednom od svojih telohranitelja da uzme iz kola kameru i snimi plakat Srpskoga četničkog pokreta i Crne ruke na drvenome stupu ispred hrtkovačke crkve. Ovaj je to odmah učinio, a i sam Aleksandar se uputio tamo i pročitao je što piše na plakatu. Poslije toga je dao znak za pokret i svi su naglo, kako su bili i izletili, uletili u limuzine i uz škripu guma odjurili niz Savski šor u smjeru Rume, odnosno Beograda. Zaista, poslije čitanja sadržaja plakata, princ Aleksandar nije ni imao razloga zadržavati se u Hrtkovcima. Sve mu je bilo jasno, a Marko je imao i dojam da je princ prijestolonasljednik bio prilično nesiguran u selu koje sada drže Šešeljevi ljudi.

Da Šešelj ništa nije činio bez krajnjega nalogodavca, a to je u ostatku Jugoslavije bila isključiva osobna vlast Slobodana Miloševića, upravo su dokazivali i svi ovi događaji u Hrtkovcima, koje nitko nije sprječavao. Nitko nije uhićen, nitko nije odgovarao za bilo što i nitko nije izbačen iz kuće u koju je nasilno ušao. Odlazak Hrvata, uz velikodušnu mogućnost da ponesu i svoje stvari, bio je neslužbeno amenovan od vlasti.

Iako mnogi Hrtkovčani, osobito u početku, nisu imali tu mogućnost, Šešelj je naglašavano da svi Srbi koji su odlazili iz Hrvatske nisu mogli nikako sa sobom ponijeti svoje stvari, nasuprot Hrvatima koji napuštaju Vojvodinu. A osobito je naglašavao da su Hrvati kod zamjene dobili daleko veću vrijednost od one koju su imali u Vojvodini. Opet su zamijenjene teze! Uspoređivali su se ovoj državi lojalni Hrvati u Vojvodini sa Srbima u Hrvatskoj, koji su se ondje digli na oružje! O tome da nijednom Hrtkovčaninu nikada nije palo na pamet bilo što svoje zamijeniti za bilo što na drugom, boljem mjestu, a ne za neko selo u Slavoniji za koje nikada nije ni čuo, i koje se ne može po bilo čemu usporediti s Hrtkovcima, nitko ništa nije govorio. Vladali su klišeji, a jedan je bio dominantan kada su u pitanju bile te zamjene imovine: Hrvati u Vojvodini su sve ovo jedva dočekali jer im je odavna bila želja živjeti u Hrvatskoj, a sada su za svoje straćare u Srijemu dobivali u Hrvatskoj vile. Kakva gnusna laž! Pod velikim su pritiskom Hrvati mijenjali svoju imovinu, ali je jasno i da su pokušavali provjeriti kuda i na što idu. Nisu, međutim, ni to svi mogli učiniti.

Markov najbolji prijatelj Franjo Nilić, kojega su u Hrtkovcima zvali Lala, po završetku je školovanja dobio posao u Željezari u Sisku. Oženio je Julijanu Balind, Mađaricu iz Hrtkovaca, i u Sisku su dobili djecu, kćerku Martinu i sina Miroslava. S Lalom je u Željezari radio Mile Nožinić, Srbin. Dobro su se poznavali i Nožinić je znao da je u Hrtkovcima, poslije smrti Laline majke, u kući ostao samo Lalin otac Franjo, kojeg su Hrkovčani također zvali Lala. Znao je Nožinić i da je kuća Nilića velika, nedavno renovirana, s placom, štalama i oborima u kojima je bilo svinja, konja i krava, te s velikim voćnjakom i baštom, a sve to u Savskome šoru, nedaleko od središta sela. Znao je Nožinić i da je na Lali starijem i pet jutara kvalitetne zemlje blizu sela.

Nekoliko dana poslije postavljanja plakata na banderu kod crkve, Nožinić se pojavo u kući Nilića i s još nekoliko svojih nasilnika primorao starog Lalu, koji je inače već bio pun straha, da potpiše ,,ugovor o zamjeni” svega što je posjedovao, zajedno sa svim zatečenim stvarima, stokom i poljoprivrijednim strojevima i pomagalima. U ,,zamjenu” je Lala stariji dobivao Nožinićev dvosobni stan u Sisku, a na papiru je stajalo i da su obje strane suglasne da novodobivene nekretnine upišu na sebe u gruntovne knjige bez smetnji i protivljenja druge strane.

Sav sretan što je izvukao živu glavu i dobio još i stan baš u Sisku, Lala stariji je dojurio kod svoga sina. Ovaj se, međutim, umjesto da se poveseli ocu što je živ i tomu kako je prošao, skamenio. Dobro je znao da Mile Nožinić nema nikakav stan u vlasništvu u Sisku i da je njegov otac od toga trenutka od dobrostojećega zemljoradnika postao goli beskućnik!

Nožinić je u istome sudu u Rumi, u koji je u međuvremenu stigla i tužba Nilića iz Hrvatske, šesnaestog studenoga devedeset i druge uknjižio nekretnine Franje Nilića na sebe. A da stvar bude sasvim jasna kako se to sve radilo, sutkinja toga suda Biljana Kocan, koja upravo vodi predmetni tužbeni postupak Nilića, izdaje rješenje Nožiniću o uknjižbi navedenih nekretnina na njegovo ime!

Marko, Nikola i još par njegovih susjeda natovarili su stvari iz Lulića kuće u kamion makedonske registracije, koji je, s tom registracijom, mogao preko Mađarske ući i u Hrvatsku. Nikola je sa ženom i desetogodišnjim sinom nepovratno otišao u Jakšić, selo udaljeno desetak kilometara od Slavonske Požege. A Jakšić se s Hrtkovcima ne može  mjeriti.

Plakat na banderi pred crkvom stajao je petnaestak dana, sve do ubojstva Mijata Štefanca, a tek mjesec dana poslije toga u Srbislavce su došli specijalci iz Novoga Sada.  Plakat je nestao i, premda su ga u međuvremenu snimili mnogi fotoreporteri i novinari, čak i iz stranih zemalja, ovdje se još uvijek nije mogao naći nijedan članak ili vijest na radiju ili televiziji o događajima u Hrtkovcima.

Specijalci su bili stacionirani u Hrtkovcima samo preko dana, a, inače, kada su došli – sve je već bilo gotovo. Poslije ubojstva Mijata Štefanca, iseljavanje u Hrtkovcima je u kratkom roku bilo takvoga intenziteta da je tada zapravo bilo završeno. Tako su i noći, premda specijalaca nije bilo, postale nešto mirnije i prorijedili su se upadi u hrvatske i mađarske kuće. Na koncu konca, ono Hrvata i Mađara što je ostalo nisu više bili ni interesantni kao potencijalna snaga koja je mogla davati bilo kakav, a posebno ne oružani otpor. Poglavito su to bile starije osobe, kao što je i Markova osamdeset i dvije godine stara mati.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Andrej Plenković ima totalitarni instinkt

hrvatski-fokus

Ilma de Murska (Ema Pukšec; 1834. – 1889.) operna pjevačica

hrvatski-fokus

Zašto Žigmanov nije bio na glasovanju?

HF

Ulaganje u mlade Hrvate

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više