Oni odlučuju tko jest, a tko nije hrvatski pisac
Godinama pišem kako se u Republici Srbiji glorificira sve što je bunjevačko, a zatomljuju vrijednosti ovdašnjih Hrvata, posebno srijemskih Hrvata. To se čini preko „hrvatskih“ krovnih institucija koje su sve locirane u Subotici i u kojima su na svim ključnim i drugim mjestima uposleni dobro plaćeni, novcem koji pripada svim ovdašnjim Hrvatima, takozvani „bunjevački Hrvati“ (nepoznata kategorija pri popisu stanovništva)! Zbog toga sam od istih vrijeđan kao čovjek (i cijela moja obitelj) na najvulgarniji i najprimitivniji način, te na isti način izložen prijetnjama, dok su moji književni radovi obezvrjeđavani do toga da je rečeno (napisano u „stručnom časopisu za umjetnost i književnost“!) da ih treba spaliti! O svemu posjedujem obimnu dokumentaciju.
Moji romani, priče, pjesme i dr. u najvećem obimu su vezani za Hrtkovce i progon Hrvata iz Srijema, pa se stigma prema meni uklapa u politiku zatomljavanje onoga što su srijemski Hrvati doživjeli devedesetih godina prošlog stoljeća. Na čelu svega što je vezano za ovdašnje Hrvate, i u polju kulture i u polju politike, već dvadesetak godina „žari i pali“ Tomislav Žigmanov, opskurni „bunjevački Hrvat“, inače čovjek izuzetno lošeg karaktera. Žigamnov se manipulacijama, prijevarama i plagijatima samopostavio (na niti jednu funkciju ga nisu birali ovdašnji Hrvati) na visoke položaje u hrvatskih institucijama: ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednik „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji“ i štošta drugoga, da bi kao podoban postao i srbijanski ministar za ljudska i manjinska prava na prijedlog Aleksandra Vučića!
A sve je u službi da se „bunjevački Hrvati“ predstave kao ovdašnji najveći i najvrjedniji Hrvati, a umanje vrijednosti drugih Hrvata, posebno srijemskih, što je nonsens jer polovica Bunjevaca u Vojvodini jasno niječe bilo kakvu vezu s Hrvatima.
Tako se izgon Hrvata iz Vojvodine, posebno srijemskih Hrvata, njihova premlaćivanja i ubojstva smatraju marginalnim jer Bunjevcima kao najvećim Hrvatima ovdje, eto, ne fali dlaka s glave, čak žive kao bubreg u loju!
Dvije velike „hrvatske“ izdavačke kuće u Republici Srbiji, NIU „Hrvatska riječ“ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, koje gutaju ogroman novac poreskih obveznika Republike Srbije i Republike Hrvatske, također glorificiraju sve što je ovdje bunjevačko i također minimizuju kalvariju srijemskih Hrvata! To se ogleda i u mom primjeru, jer u svom romanu Hrtkovci – Priče o sudbini jednoga sela (Tkanica, Zagreb, 2015., urednik: Marijan Majstorović) opisujem te događaje kao svjedok budući da sam u najgore vrijeme, kada je ubijen Mijat Štefanac, čuvao svoju majku u našoj pradjedovskoj kući u Hrtkovcima.
Iako je roman ocijenjen od kompetentnih osoba kao zanjimljivo i kvalitetno književno i povijesno štivo, čak kao dokument baziran na povijesnim činjenicama, Tomislav Žigmanov je, kao ravantelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, rukopis držao godinu dana u ladici u svom uredu ne odgovorivši mi ni da ga je zaprimio!
Deset godina poslije toga prvo izdanje mog romana Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela je rasprodano u Republici Hrvatskoj i upravo je izašlo drugo izdanje u nakladi Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. O tom je ovdje izašla samo štura i kratka objava budući da je Zajednica po jedan primjerak knjige dostavila „NIU „Hrvatska riječ“ i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, drugačije ne bi bilo ni toga!
I ništa više o drugom izdanju u ove dvije velike „hrvatske“ izdavačke kuće iako se izdanja vezana za bunjevačke i šokačke pričice i običaje reklamiraju mjesecima na cijelim stranicama i portalima ovih kuća te se o njima pišu hvalospjevne kritike.
I svi drugi moji književni radovi, kao i svaki moj angažman u našoj zajednici, se prešućuju i zapravo sam ovdje diskriminiran kao čovjek i zabranjen kao pisac!
Kulminacija ovoga je nastala nedavno kada je urednica svih izdanja Književnog kluba HKUPD „Stanislv Preprek“ iz Novog Sada, ugledna i u Republici Srbiji poznata i priznata književna kritičarka (više prikaza poznatih domaćih i stranih pisaca), inače doktorica književnosti, napisala knjigu o mojem kompletnom književnom opusu pod naslovom Hrtkovačka salauka, Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više. Knjizi je predgovor napisao poznati profesor hrvatskog jezila i književnosti iz Zagreba, a ilustrirana je grafičkim prilozima poznate hrvatske umjetnice iz Osijeka.
Rukopis knjige je poslan službenim dopisom ispred udruge „Stanislav Preprek“, uz potpis predsjednika udruge, izdavačkim kućama NIU „Hrvatska riječ“ i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata te je bilo za očekivati da će jedna od ove dvije „hrvatske“ izdavačke kuće tiskati ovu knjigu u 2025-oj godini.
Iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata je stigao dopis da je rukopis zaprimljen i da će do Nove godine (31. 12. 2024.) udruga „Stanislav Preprek“ biti obavještena o odluci oko tiskanja, a od NIU „Hrvatska riječ“ da je rukopis zaprimljen i da će odluku o tiskanju donijeti Nakladničko vijeće do konca siječnja 2025. godine.
Do konca veljače ove godine nije stigao nikakav odgovr i tek na urgenciju predstavnika udruge „Stanislav Preprek“ rečeno je iz obje izdavačke kuće, bez ikakvog obrazloženja, da knjiga ne će biti tiskana! To sam nedavno saznao u Književnom klubu HKUPD „Stanislav Preprek“ i osobno sam 14. ožujka 2025. poslao dopise u obje ove institucije:
Iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata sam odmah dobio odgovor sljedećega sadržaja:
“Poštovani,
potvrđujem prijem dopisa.
Odgovor na upit ćete dobiti u narednim danima.
Srdačan pozdrav.
Ured ZKVH-a
A od NIU „Hrvatska riječ“ odgovor je u skladu s ustaljenom praksom u toj instituciji:
Poštovani,
Nakladničko vijeće NIU „Hrvatska riječ“ u skladu s ustaljenom praksom razmotrilo je pristigle rukopise na način kako je to činilo i ranije, dodijelivši ih na čitanje članovima Nakladničkog vijeća. Nakon čitanja svih pristiglih rukopisa odlučeno je koji od njih će biti tiskani.
Ne dovodeći u pitanje profesionalne i književnokritičarske kompetencije dr. Dragane V. Todoreskov, Nakladničko vijeće dalo je prednost drugim rukopisima iz domene beletristike, prateći ranije uspostavljenu koncepciju nakladničke djelatnosti.
Pozdrav.
Nakladničko vijeće NIU „Hrvatska riječ“
Smućkaj pa prolij, netransparento, pristrano i neprofesionalno!
No, rečeno mi je da je prije ovoga u kontaktu s predstavnicima HKUPD „Stanislav Preprek“ Katarina Čeliković, tada još ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, izjavila da moje knjige i knjige o meni ne će biti tiskane u Zavodu dok je ona tamo!!!
Skrenuta joj je pažnja da ja mogu imati svoje mišljenje i stavove i da ih mogu slobodno iznositi, kao i da slobodno mogu objavljivati svoje satirične priloge, a da ona, kao javni radnik (ravnateljica!) u krovnoj instituciji kulture jednog cijelog naroda, mora razdvojiri svoje osobne od profesionalnih stavova!
Žigmanov je otišao u svoj (očekivani) sunovrat, a Katarina Čeliković, njegova nasljednica u svemu (pa i u bolesnoj mržnji prema meni) u mirovinu, a hoće li se u „hrvatskim“ krovnim institucijama u Subotici promjeniti stav da je zabranjeno pisati o stradanjima Hrvata, vidjet ćemo!
No, već do sada je učinjena nenadnokadiva šteta, ne toliko meni osobno koliko našem nesrećnom puku koji ne smije ni govoriti o tragediji koja im se dogodila, a samo zato da bi pojedinci o(p)stali na svojim položajima preko kojih u svoje džepove trpaju ogromni hrvatski novac!
Zato nije čudo da nove generacije u Srbiji ne znaju ništa o progonu Hrvata iz Vojvodine, a Hrtkovci, kao sinonim za to u cijelom svijetu, u „najhrvatskijem“ gradu u Srbiji to nisu!
Slijedeći put o tomu što piše u knjizi Hrtkovačka salauka, Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više, tako da ona ne smije biti tiskana u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata dok je tamo Katarina Čeliković.
1 komentar
Matoševa o Hrvatima, Srbima, Francuzima, Britancima i njihovom postupanju s Judama.
Komentari nisu aktivni.