Ljubljanski studenti su se formalno solidarizirali sa studentima iz Beograda i Zagreba, ali nisu imali pravu predodžbu o onomu što se ustvari događa
(Priča tiskana u knjizi „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Iako su Klari, Blanki, Lindi i većini žitelja njihove zemlje dani protjecali bezbrižno i svaki dan im izgledao sve bolji, ipak su, nakon dvadesetak godina od rata, počele da škripe neke stvari. Najbezbolnije je prošla promjena imena zemlje, iako su u to, preko novog Ustava, bile uključene i značajne promjene u društvu. Naime, od 1963. godine Federativna Narodna Republika Jugoslavija mijenja ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Ali, pet godina kasnije, upravo studenti počinju pobunu protiv stanja u zemlji. Bila je ta 1968. godina inače nemirna u Europi i svijetu, i demonstracije studenata u Beogradu samo su se uklapale u slične po Francuskoj, Njemačkoj, Austriji ili Sjedinjenim Američkim Državama. Beogradski studenti su između ostalog tražili i bolji materijalni položaj učenika i veći utjecaj fakulteta na društvena kretanja u našoj zemlji. I koliko god su studentski nemiri u Beogradu, pa i u Zagrebu, bili ozbiljni i izazvali političku krizu u zemlji, i koliko god su bili tragični, s velikim brojem ozlijeđenih studenata u sukobu s policijom, u Novom Sadu i Subotici nije bilo nemira, iako su neki studenti iz tih sredina odlazili na demonstracije u Beograd.
Ljubljanski studenti su se formalno solidarisali sa studentima iz Beograda i Zagreba, ali nisu imali pravu predodžbu o onome što se ustvari događa. Organizatori studentskih demonstracija uspjeli su tamo sakupiti svega stotinjak neozbiljnih studenata koji su se dobro zabavljali po ulicama Ljubljane. Naletjeli su i Ivan i Klara na njih i pridružili im se u uzvikivanju parola, galami i smijehu, a da nisu imali pojma o čemu se radi.
Da se stvari sa ostalih prostora Jugoslavije u Sloveniji ne odražavaju na isti način uvjerili su se Ivan i Klara već u ljeto te godine kada su Rusi upali u Čehoslovačku i kada je, posebno u sjeveroistočnim dijelovima zemlje, bila izvršena opća mobilizacija. Na granicama Vojvodine prema Rumunjskoj, a posebno Mađarskoj, bile su koncentrirane velike vojne snage u očekivanju napada Rusije i na Jugoslaviju.
Bližio se kraj ljetnog studentskog raspusta koji je Klara već treći put provela kod Ivana u Hrtkovcima. Subota je, dvadeset i četvrti kolovoza i za sedam, osam dana planiraju njih dvoje otići u Zagreb, odnosno Ljubljanu. Sat na crkvi u Hrtkovcima samo što nije otkucao ponoć i od “Bosa” se čuje glasna glazba s igranke. Zabava je u punom jeku, a Ivanovo društvo, sve muškarci, studenti njegovih godina i Klara s njima, stoje nedaleko od “Bosa”, u centru sela, i uz razgovor, šale i smijeh, čekaju da iza ponoći i oni odu na ples. Bio je to njihov subotnji običaj, jer su stariji i nedolikuje im da se još od sedam sati, po danu, kada počinje ples, petljaju s dječurlijom i balavurdijom, kako su nazivli one samo nekoliko godina mlađe od njih. A to se odnosilo samo na dječake, djevojčice tih godina bile su im drage. Od ponoći se više ni ulaznica za ples nije plaćala, jer je ples trajao do jedan sat, ali to je bilo manje važno u odnosu na teatralni nastup u te kasne sate grupe odraslih Ivanovih drugara. U to vrijeme bi već i mnoge mame koje prate mlađe djevojčice otišle s njima kući i na igranci su ostale djevojčice koje su imale momke, ali i one koje nisu imale momke i bile su slobodne. Sa takvima se može otplesati par igara i ponuditi pratnja do kuće. Bio je to najjednostavniji način subotnjeg “lova na mladu žensku divljač”, kako su to zvali u šali, i on je često uspijevao i završavao se u nekom kućnom pragu, sjeniku, pa i krevetu. Klara je već iz prvih Ivanovih priča znala za ovo društvo i sve joj je u vezi toga bilo simpatično, a sada je bila tu s njima kao sa svojim starim društvom.
I taman kada su imali namjeru da krenu prema sali kod “Bosa”, od Šapca je Glogovim šorom na vojnom motociklu i pod punim naoružanjem pored njih prošao vojnik i nastavio pravo u Cakića šor. Često su, upravo s ovog mjesta, gledali kako se automobili, kamioni i druga vozila iz pravca Šapca zalijeću u Cakića šor, umjesto da pod devedeset stupnjeva skrenu u Savski šor, koji vodi prema Rumi i Beogradu. Zatim bi vozači naglo kočili i vraćali se shvativši da su pošli pogrešnim putem. One koji to nisu primijetili odmah, čekali su da se vrate s kraja Cakića šora, koji ne vodi nikamo, odnosno vodi samo u njive. A dešavalo se da poneki vozač u momemtu kada kasno vidi raskrsnicu u centru sela izgubi kontrolu i zaleti se u zgradu općine, nekadašnje kapetanije graničarske vojske za vrijeme Austro-Ugarske. Tako je taj ćošak Cakića i Savskog šora u Hrtkovcima bilo opasno mjesto, crna točka, kao i ono na kraju Savskog šora na zavoju “Kod Francuza”, ponovo pod devedeset stupnjeva, gdje su vozila često završavala u dubokom jarku.
Za vojnika na motociklu također su mislili da je promašio put, i on zaista nije otišao daleko u Cakića šor, brzo se zaustavio. Međutim, nije se vratio nazad. Jednostavno, poslije dvadesetak metara stropoštao se zajedno s motociklom nasred šora i tu ostao ležati na leđima, ispružen koliko je dug. Društvo se zgledalo u čudu i svi su zatim potrčali prema vojniku, misleći da mu je pozlilo. Međutim, kada su mu prišli, ovaj je odmah rekao da mu nije ništa i da je samo jako umoran.
– Vozim već dvanaest sati neprestano ispred vojske i pokazujem put.
– To će biti manevri? – pitali su.
– Kakvi manevri! Nego, ljudi, ‘ajde kupite se s ulice i bežite kući!
– Zašto?! Tek sada idemo na ples.
– Kakav ples?! Rekao sam, kući! Kad dođe vojska, rasturit će i vas i vaš ples! – skočio je vojnik, izdirući se na njih.
U čudu su se još malo bunili, ali se on toliko žestio da su vidjeli da je vrag odnio šalu. I razišli su se svako svojoj kući. Ivan, Klara i Pepa su pošli u Cakića šor, komentirajući što bi ovo moglo biti.
– Ma, manevri, samo ovaj neće da kaže. Znaš, u vojsci ti je sve vojna tajna – zaključio je autoritativno Ivan.
Kako Pepa stanuje na četvrtini, a Ivanova kuća je na kraju Cakića šora, kada je Pepa iza sebe zatvorio svoju kapiju, Ivanu vrag nije dao mira i upitao je Klaru:
– Hoćeš da idemo natrag, da vidimo što se to događa?
– Svakako. S tobom i na kraj svijeta – rekla je Klara umilno i uzela ga pod ruku.
Na pristojnoj razdaljini, zaklonjeni u kapiji dvorišta kapetanije, gledali su prema centru i čekali što će biti dalje.
Vojnik je već stajao na sred raskrižja i svakom rijetkom prolazniku govorilo je glasno i oštro da ide kući.
Onda je naišao prvi kamion pokriven ceradom. Tek kada je skrenuo u Savski šor, vidjelo se da je pun vojnika. Za njim odmh išao je drugi kamion, također pun vojnika, pa treći, četvrti…, pa beskrajna kolona. Zatim isto takva kolona tenkova. Nikada do tada, Ivan i Klara nisu vidjeli toliku vojsku. U međuvremenu jedan kamion se zaustavio ispred “Bosa” i vojnici su zaista razjurili ples. Onda je poslije nekoliko minuti u cijelom selu nestalo struje, a uskoro je sve živo bilo na nogama, što od tutnjave tenkova, što zbog pozivara koji su se razletjeli po kućama.
– Opća mobilizacija! – čula se vika na sve strane.
Razlijegao se i prvi lelek žena kada su Ivan i Klara požurili kući. Ivanovi roditelji su bili budni jer je po cijelom selu nastala strka i galama. Na sve strane su, s ugašenim svjetlima, jurili traktori s prikolicama punima ljudi i nekuda te ljude odvozili u mrak. Žene su kukale i plakale, a djeca vrištala, trčeći za tim traktorima i dovikujući svojim dragima možda posljednje riječi. Scene su bile strašne. Izgledalo je da počinje rat i bilo je gore nego u bilo kojem filmu u kojem su Ivan i Klara to gledali.
Ivanova mati u spavaćici, Ivanov otac u pidžami i Ivan i Klara obučeni za ples, stajali su u mraku spavaće sobe i kroz prozor do šora, iza zavjesa, promatrali što se vani događa. Znali su za zategnute odnose između Rusije i Čehoslovačke, ali nisu znali da su nepun dan ranije Rusi upali u Čehoslovačku i nisu mogli ni sanjati da to ima bilo kakve veze s ovim što se događa ovdje, u Hrtkovcima. I nitko nije ništa znao. Samo da je opća mobilizacija i da se nešto strašno sprema.
– Po tebe neće doći, ti nisi vojni obveznik. – rekao je otac Ivanu mirno, ali se vidjelo da je zabrinut.
Svi su šutjeli i netremice kroz prozor gledali metež, viku i plač na šoru.
– Ali ovo je nešto jako ozbiljno i nikada se u takvim situacijama ne zna što će do kraja ispasti. – nastavio je Ivanov otac, kao da govori sam sebi.
Onda se iznenada okrenuo prema Ivanu i Klari i glasno, kao da naređuje, rekao:
– Pakirajte se, djeco! Ivane, odmah vodi Klaru za Ljubljanu, dok nije kasno!
Rekao je to tako sigurnim glasom da svaka druga varijanta nije dolazila u obzir. To je jedina mogućnost da Ivana ipak ne pokupe do zore i odvedu neznano zašto i neznano kamo. Mati je samo oštro kimnula glavom.
Do Nikinaca su Ivan i Klara otišli pješke i na tom putu začudo nije bilo nikoga. Ali u Nikincima na željezničkoj postaji je bila ludnica, veća nego ona u Hrtkovcima, i jedva su ušli u vlak za Rumu. Nisu imali karte, niti ih je tko u vlaku tražio. Tu su čuli da su Rusi ušli u Čehoslovačku i da su krenuli i na Jugoslaviju. Očekuju se njihovi tenkovi iz Mađarske. Bit će rata, bit će klaonica!
I tako sve do Slavonskog Broda. Nitko ih nije pitao kamo idu i nitko ih nije tražio vozne karte ili bilo kakve isprave. Svi su išli onamo kamo su mislili da moraju ići ili im je naređeno da idu i podrazumijevalo se da tu ništa ne treba pitati. I svi su govorili o ratu. A onda, iza Broda, malo po malo, sve je bilo normalnije i sa sve manjom gužvom. Vlak u koji su ušli u Rumi, a svi vlakovi su bili bez voznog reda, išao je samo do Zagreba. Na zagrebačkom peronu je bilo mirno. Vladala je ozbiljna atmosfera, ali nitko nije govorio o mobilizaciji i ratu. Kupili su karte za Ljubljanu.
Redovni poslovni vlak bio je poluprazan. Sve mirno, uredno i luksuzno. Otišli su do vagon-restorana i naručili kave. Tu je bilo samo nekoliko putnika i izgledali su kao da su tisućama kilometara daleko od mobilizacije u Srijemu.
Sutradan je Klara razgovarala telefonom s Martinom, a Ivan sa svojim ocem. Martina je bila iznenađena da su u Ljubljani, ali oboje su bili zadovoljni što su im djeca u Sloveniji i još zadovoljniji što je tamo mirno. Ivanov otac je rekao da su sve rezerviste iz Hrtkovaca pokupili i odveli prvo u Rumu, a odatle se dalje ni za koga ne zna kamo je otišao i gdje je raspoređen.
U Ljubljani su Ivan i Klara kupili “Delo”. Ni riječi o mobilizaciji. Uzmu onda i “Politiku”. Veliki naslov: “Rusi u Čehoslovačkoj” i slika ruskih tenkova na praškim ulicama. Ništa o mobilizaciji u Jugoslaviji!
Opća mobilizacija tog dana važila je samo za Vojvodinu i Slavoniju. U prve redove išli su seljaci iz Vojvodine i Slavonije i bili su tri mjeseca u rovovima na granici prema Mađarskoj. Pod ruske tenkove išli bi Lale, Šokci, Mađari i momci koji su se zatekli u Jugoslavenskoj narodnoj armiji na odsluženju vojnog roka u tim dijelovima Srbije i Hrvatske. I sedam stotina Hrtkovčana. Poslije kako bude. Pitanje je da li bi Slovenija tada ušla u rat ako bi do njega došlo. Pričalo se o nejedinstvu republika, ali se sve predstavljalo kao da je u najboljem redu.
A kada se sve smirilo, zaista je izgledalo da problema nije ni bilo. Nitko više nije ni govorio o prijetnji Rusa. Mnogi nisu ni znali da je prijetnja postojala. Ni Ivan ni Klara nisu pričali o onome što su vidjeli i doživjeli, a vjerojatno im to u Ljubljani ne bi ni vjerovali.
– Da su Rusi upali u Jugoslaviju, Slovenija bi se možda odcijepila, a sve drugo bi bila Srbija. To se trebalo dogoditi i četrdeset osme. Samo to je cijeli svijet znao i nije dozvolio da se to desi i okrenuli su nas na drugu stranu tako što se Tito naprasno posvađao sa Staljinom – rekao je Ivan Klari, a ona je prvi put čula da Ivan govori o takvim stvarima i nije ga ništa razumjela.
Martina tu noć također nije ništa znala o mobilizaciji i tek poslije razgovora s Klarom je nazvala Lindu.
– Kako je kod vas u Subotici? – upitala je odmah.
– Strašno, mama! Bit će rata! Odveli su i Ištvana!
– Što mi nisi javila?
– Potpuno sam zbunjena, a nisam te htjela ni uznemiravati.
