Umjetna lažna hrana
Kako bi se ‘izbrisali’ posljednji preostali mali poljoprivrednici, narativi koje sponzoriraju korporacije sada guraju redukciju složenog ekološkog kolapsa u dualističke narative oko biljaka i životinja, umjesto da se bave većom krizom zbog načina na koji trenutne industrijske prakse uništavaju ekosustave Zemlje. U tim lažnim dihotomijama sada se za utjecaj prehrambenog sustava na klimu okrivljuju životinje, umjesto industrijskih sustava u cjelini.
Cjeloviti, složeni i međusobno povezani uzgoj životinja u mnogim tradicionalnim kulturama diljem svijeta sada se stavlja u jednu ruku s industrijskom proizvodnjom životinja, čime se učinkovito briše važnost te tradicionalne hrane i uzgoj poljoprivrednih kultura.
U ovim lažnim klimatskim narativima, životinje su također svedene na puke proizvode za proteine, koji se jednostavno mogu zamijeniti učinkovitijim tehnologijama kao što su (prehrambeni) proizvodi proizvedeni inženjeringom u laboratoriju. Ovo smanjenje učinkovito zanemaruje višedimenzionalne i bitne uloge koje životinje mogu ispuniti u različitim agroekosustavima. Time se potpuno zanemaruje naš odnos s prirodom i stvara rascjep koji odvaja ljude od prirode i hranu od života.
Iako je činjenica da su svi industrijski proizvodni sustavi, bilo za biljke ili životinje, uvelike odgovorni za ekološki kolaps, agroekološki i mali sustavi nisu jedno te isto.
Zagovaratelji krivotvorene hrane (https://impossiblefoods.com/sustainable-food) tvrde da ona daje pravo rješenje za klimatske promjene i degradaciju okoliša, budući da ne zahtijeva intenzivne vodene i zemljišne resurse, a istovremeno rješava zabrinutost oko emisija stakleničkih plinova i dobrobiti životinja u upozorenoj mesnoj industriji. Međutim, prava svrha ne može biti dalje od okončanja klimatskih promjena ili gladi u svijetu. Umjesto toga, ova ultra-prerađena „biljna“ hrana oslanja se na opasne tehničke inovacije kao što su sintetska/umjetna biologija, manipulacija genima CRISPR-Cas9 i novi genetski modificirani organizmi (GMO). Ove tehnike uključuju rekonfiguraciju genetskog materijala organizma kako bi se stvorilo nešto potpuno novo, tj. ono čega nema u prirodi.
Neke tvrtke također ulažu u tzv. stanično meso, tj. meso uzgojeno iz pravih životinjskih stanica. Rezultat je čitav niz lažnih vrsta mesa uzgojenih u laboratoriju, zatim jaja, sireva i mliječnih proizvoda koji preplavljuju tržište kako bi u konačnici zamijenili životinjske proizvode i promijenili suvremenu prehranu.
Ove tehnologije predstavljaju novi val logike patentiranja koja je prvi put primijenjena na sjeme poljoprivrednih kultura tijekom Zelene revolucije. Time što sada u potpunosti mogu kontrolirati cijeli lanac opskrbe hranom, od genetske manipulacije ove lažne hrane do njihove laboratorijske proizvodnje, pa do distribucijskih lanaca koje već kontrolira veliki agrobiznis.
Zemlja i mali farmeri više neće biti potrebni, s izuzetkom masovnih monokultura koje već kontrolira agrobiznis.
‘Rješenja temeljena na prirodi’
Rješenja koja se temelje na prirodi širok su koncept koji sve više koriste korporacije i svjetski čelnici za promicanje niza shema za kompenzaciju ugljika u svrhu zaštite klime i bioraznolikosti koji su čvrsto utemeljeni na diskreditiranim tržišnim mehanizmima i korporativnom ‘zelenašenju’ (Friends of the Earth International, FOEI; www.foei.org). To je koncept koji nastoji instrumentalizirati prirodu korištenjem transakcijske logike tržišnih mehanizama, a sve dok eksternalizira ekološko uništenje i održava neokolonijalno oduzimanje posjeda autohtonom stanovništvu, seljacima i mnogim drugim zajednicama kroz projekte kompenzacije ugljika.
Sve kako bismo nastavili poslovati kao i obično, bez temeljnog rješavanja temeljnih uzroka klimatske krize. Ukoliko se ne kontroliraju, te će taktike nastaviti pogoršavati krize jačanjem nejednakosti i korporativne moći. „Net zero“ („neto nula“) i „carbon capture“ (izdvajanje i spremanje ugljika) dva su rješenja koja zagovaraju multinacionalne korporacije i milijarderi koji spadaju pod ovaj kišobran.
Kako bismo potaknuli ta lažna rješenja, vidjeli smo smanjenje cijelog ekološkog kolapsa samo na pitanje emisije ugljika. Kako u međunarodnom tako iu svakodnevnom diskursu, emisije ugljičnog dioksida smatraju se jedinim vektorom klimatskih promjena. To omogućuje da ideja o „neto nula“ (emisiji stakleničkih plinova) izgleda kao održivo rješenje. (Dr. sc. Rob Verkerk: „Climate Change Hysteria Won’t Solve the Planetary Crisis“; 25. 5. 2022., Children’s Health Defense/The Defender).
U biti, ideja iza „neto nule“ je uravnotežiti emisije stakleničkih plinova s uklanjanjem stakleničkih plinova dok ne ostanemo na nuli. Da bi se dosegla nula, količina dodanog ugljikovog dioksida ne može biti veća od količine oduzete iz atmosfere tijekom istog vremenskog razdoblja.
Ova je jednadžba sama po sebi problematična jer implicira da tvrtke mogu postići neto nultu vrijednost ulaganjem u sheme kompenzacije ugljika.
Međutim, neto nula neće dovesti do stvarnog smanjenja emisija ugljika iz nekoliko razloga. Prvo, neto nula usredotočuje se samo na tokove emisija i kao takva ne uzima u obzir kumulativnu prirodu ugljika. Ugljikov dioksid ostaje u atmosferi stotinama do tisuća godina, osim ako se ne skladišti negdje drugdje, što znači da će prošle, sadašnje i buduće emisije imati kumulativni učinak i na globalno zagrijavanje i na acidifikaciju/zakiseljavanje oceana. Drugo, neto nula temelji se na laži jer pomaci zapravo ne smanjuju atmosferske koncentracije ugljičnog dioksida. Razine ugljikovog dioksida nastavit će rasti alarmantnom brzinom ako ih tlo i oceani učinkovito ne pokupe (tj. apsorbiraju). To znači da je, kako bismo razumjeli kako usporiti, prilagoditi se i izliječiti klimatski kaos, temeljno razumjeti kako se svaki od planetarnih ciklusa prekida i izbacuje iz ravnoteže, a ne samo pokušavati „riješiti“ emisije ugljika.
Ako nastavimo reducirati klimatski narativ samo na pitanju smanjenja emisija ugljika na „neto nulu“, bez razumijevanja i rješavanja drugih aspekata većeg ekološkog kolapsa, klimatski kaos će se i dalje nastaviti. U stvarnosti, „neto nula“ nije ništa drugo nego razrađena shema korporativnog zelenašenja koja tvrtkama zagađivačima daje pravo da prošire svoje aktivnosti i nastave zagađivati kao i obično, sve dok mogu tvrditi da sekvestriraju ugljik negdje drugdje.
Nadoknađujući svoje emisije sadnjom plantaža monokulturnog drveća, tvrtke će tako nastaviti provocirati otimanje zemlje i raseljavanje zajednica, kršenja ljudskih prava, nestašicu vode i daljnji gubitak bioraznolikosti. Gore izložena rješenja proizvod su mehanicističkog svjetonazora koji prirodu vidi kao mrtvu i inertnu materiju koja se može projektirati i manipulirati kako bi odgovarala našim potrebama i potaknula korporativnu pohlepu. (Mehanicizam – filozofska doktrina iz 17. i 18. stoljeća).
Stavljajući tehnološke inovacije na pijedestal i označavajući ih kao jedinu moguću opciju za rješavanje brojnih svjetskih kriza, velike korporacije postavljaju vlastitu agendu kako bi dodatno učvrstile svoju kontrolu, a pritom gube dragocjeno vrijeme. Čineći to, zamagljuju prave temeljne uzroke kriza s kojima se suočavamo i vode nas opasnim putem daljnje krize bez presedana.
Ova nevoljkost da se pozabave sustavnim problemima nije nimalo slučajna, već je to namjeran pokušaj divovskih multinacionalnih kompanija da zadrže svoju kontrolu održavajući iste strukture moći koje su stvorile našu trenutnu krizu, bez preuzimanja odgovornosti za veliko onečišćenje i degradaciju okoliša koju su izazvali.
Odgovori su pred nama
Načini rebalansa, regeneracije i iscjeljenja/ozdravljenja naših ekosustava već su nam poznati. Načini prilagodbe također su u našim rukama i u potpori koju dajemo našim lokalnim prehrambenim zajednicama koje žele raditi zajedno s prirodom kako bi obnovile njezinu biološku raznolikost i pomladile njezine prirodne cikluse. Otpornost na klimu i prilagodbu mogu razviti samo lokalne zajednice koje aktivno liječe i rade na poremećajima koji su prisutni u njihovim lokalnim ekosustavima. To znači da lokalne zajednice također moraju razviti agroekološke sustave za regeneraciju lokalnih ekosustava i poticanje bioraznolikosti.
Bioraznolikost biljaka, životinja i mikroorganizama ključna je za osiguranje stabilnosti i ravnoteže potrebne za stvaranje otpornih agroekosustava suočenih s klimatskim promjenama.
Isti prehrambeni i poljoprivredni sustavi koji čuvaju i pomlađuju bioraznolikost također ublažavaju klimatske promjene i pridonose zdravlju i povećanju sredstava za život kroz regenerativna, životna gospodarstva. Zdravi agroekosustavi proizlaze iz i rade sa zdravim većim ekosustavima, i obratno. Zdravi agroekosustavi također osiguravaju održavanje zdravog šireg ekosustava radeći u tandemu i regenerirajući Zemljine cikluse na mikro razini.
Povećanje genetske raznolikosti, kao i diverzifikacija usjeva, ključni su za agroekološki pristup poljoprivredi kako bi se smanjila osjetljivost na poplave, suše i druge nepredvidive vremenske ekstreme. Zbog toga sjeme i sposobnost spremanja, uzgoja i očuvanja sadnjom moraju ostati u rukama malih poljoprivrednika. (Lim Li Ching: „Agroecology for Sustainable Food Systems“; Third World Network/TWN, 2018.; www.twn.my/title/end/pdf/end19.pdf). Tek tada se sorte usjeva mogu prilagoditi našem planetu koji se mijenja. Te su zajednice na čelu klimatskog i ekološkog kaosa, a također su i te koje grade otpornost na njega. Stoga se klimatske politike moraju baviti ne samo emisijama stakleničkih plinova, već i cijelim opsegom štetnih praksi koje provodi sustav industrijske poljoprivrede i njihova lažna rješenja. Kao i aktivno podržati rad na regeneraciji i prilagodbi koje obavljaju lokalne prehrambene zajednice na čelu klimatskog kaosa.
Prijelaz na organsku, regenerativnu poljoprivredu trebao bi biti glavni prioritet, odmaknuti se od industrijskog prehrambenog sustava i prihvatiti drugačiju viziju regenerativnog tj. obnovljivog prehrambenog sustava.
Autor: Dr. sc. Vandana Shiva: „What is Missing From the Climate Debate“; Navdanya International, srpanj 2022.; https://navdanyainternational.org
(Svršetak)
