Vrsni plakati i katalozi

Izložba 'Plakati Splitskog filmskog festivala 1996.-2018.'

Izložba 'Plakati Splitskog filmskog festivala 1996.-2018'.', nastala prema kustoskoj koncepciji povjesničarke umjetnosti Anite Smolčić i u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, otvorena je u ponedjeljak, 10. rujna 2018. u splitskom Salonu Galić.

Splitski filmski festival najstariji je festival takve vrste u Hrvatskoj, koji je u dva desetljeća svog postojanja (i opstajanja) stekao reputaciju jednog od najvažnijih međunarodnih festivala. Međutim, možda je i stručnoj javnosti manje poznato da su plakate i kataloge za festival osmišljavali vodeći suvremeni umjetnici hrvatske i međunarodne likovne scene. Iako je plakat kao umjetnička forma često odvojen od identiteta autora, ova izložba služi vraćanju glasa onim autorima koji su na svoj način obilježili povijest festivala i pridonijeli njegovoj neupitnoj kvaliteti i značaju.

S prvog je plakata Splitskog filmskog festivala (tada još Međunarodnog festivala novog filma) 1996. zurio par očiju. Krupni kadar direktnog pogleda je zasigurno izazivao  nelagodu promatrača, što je autoru Gorkom Žuveli vjerojatno i bila namjera. Činjenica da je riječ o očima splitskog fotoreportera Feđe Klarića koji je također uvijek iza, a ne ispred objektiva, promatrač /subjekt, a ne promatrani / objekt, potvrđuje Žuvelinu namjeru razbijanja vizualne konvencije. Oči su blago izdeformirane pa su umjesto uobičajenog oblika pravokutne čime se evocira ekran i/ili filmsko platno pa čak i zrcalo. I sljedeće se godine Žuvela odlučio poigrati sličnim vizualnim i značenjskim elementima. Crno-bijela fotografija nagog muškog torza s vrlo sitnim horizontalnim tekstom na crvenoj pozadini potkopava uobičajene vizualne kodove na bar dvije razine. Torzo je bez glave i udova, dakle bez identiteta, simetrično i paralelno postavljen s površinom plakata, dakle pasivan. Time je autor dekonstruirao zapadnoeuropsku konvenciju prikazivanja muškarca kao aktivnog subjekta. Nadalje, umjesto pupka  nas promatra ljudsko oko koje osim što je na 'krivom' mjestu je i samo, bez svog para. Motiv oka i problematika pogleda se kasnije javlja na još nekoliko festivalskih plakata, unoseći i nove značenjske razine. Tako je Alem Ćurin 2001. plakat osmislio kao oko presječeno žiletom, što je dobro poslužilo kao metafora oštrine festivalske koncepcije, prekida s tradicionalnim poimanjem filma i umjetnosti.
 
Za razliku od gore spomenutih verzija gdje je oko direktno gledalo u promatrača, varijanta Duje Škaričića na plakatu 2012. prikazuje pogled uperen prema gore i u stranu, van prostora plakata koji ignorira promatrača. Te je godine festivalska koncepcija bila Resiste pa je izbor odlučnog i srditog pogleda bila prilično doslovna interpretacija. Ponovno je riječ o krupnom kadru pogleda koji ovdje jasno aludira na ideološku razinu značenja, subjekta otpora sistemu kao takvom, vizualno podcrtanom crvenim natpisom. Godinu kasnije je s bijele, zrakoprazne pozadine plakata Joška Buljanovića u promatrača ponovno zurilo jedno oko s crvenom šarenicom, hibrid zloglasnog Hala iz Kubrickove Odiseje i Big Brothera. Tu je već riječ više o Foucaultovom panoptičkom pogledu nadzora i prikupljanja podataka.

Splitska konceptualna umjetnica Neli Ružić pozabavila se upravo reinterpretacijom kanona na plakatu za 3. Splitski filmski festival. Horizontalni format uokviren crnim obrubom s bijelim slovima podsjeća na filmsku traku, a unutar okvira je ploha podijeljena omjerom sličnom zlatnom rezu na crno-bijelu fotografiju i crveno-narančastu praznu plohu poput  kraja filmske i fotografske trake. Prvi put se javlja i grafičko rješenje festivalskog loga u motivu ribljeg repa. I plakat 2005. autora Duje Škaričića je vrlo slobodna varijacija kanona apstraktnijeg pristupa, gdje tamni vertikalni pravokutnik na svijetloj podlozi biva ispresijecan ravnim linijama što može podsjećati na kemijski tretiran film i/ili na motiv igre svjetlosti na površini mora. Još je jedna konvencija prisutna u dizajnu festivalskih plakata, a to je citiranje samih filmova i aproprijacija vizualno prepoznatljivih scena ili kadrova. Referiranje na povijest filma je, dakle, još jedan prokušan pristup. U kontekstu SFF-a, prvi je za tom strategijom posegnuo Zlatan Dumanić 2000., što ne bi trebalo čuditi jer se u svom radu Dumanić redovito referira na avangardne umjetničke pokrete. Scenu u kojoj Rick sam igra šah i razgovara s oportunistom Ugarteom, uz dva zamračena dijaloška okvira, dopunjuje rečenicom „splitski serijski ubojica je B.R.“ (umjesto originalnog teksta „cannot be rescinded not even questioned“), poigravajući se apsurdom medijske fascinacije smrću i njene spektakularizacije. Godinu nakon, Alem Ćurin reinterpretira scenu rezanja oka iz Andaluzijskog psa Luisa Bunuela. Bunuelov prvi film nastao je u suradnji sa slikarom Salvadorom Dalijem te je riječ o ekranizaciji njegovih snova, jednom od glavnih inspirativnih pokretača nadrealne umjetnosti. Splitski slikar Jadranko Runjić pak rekontekstuira još jednu kultnu scenu iz filmske povijesti: scenu rakete koja se zabija u mjesečevo oko iz filma „Put na mjesec“ iz 1902., na način da se raketa zabija u oko peristilske sfinge.

Nives Matijević