Ne čekajmo!

      Svjetiljka sna

        Ne čekajmo da osvane rumen zora, sunce grane ni da slavne

        prošle dane smrt protjera u bezdane.

        Ne čekajmo milost Neba dok na sanje mrak još vreba, dok još

        nismo budni svi smo pa sve teže i sve manje mislimo na ustajanje.

        Ustanimo i sred noći, usred straha od ponoći, od hladnoće što

        bit mora u slobodu kad se hoće.

        Bog nam dade dar govora, snagu tijela, vjeru, nade, san što

        zbiljom biti mora!

        Ne čeka se vječnost cijela da osvane zora bijela, da se grli tko se

        voli ni da svaki sinak vrli napastima zla odoli.

        Ne čeka se, već se krene tragom krvi prolivene, sa svjetiljkom

        sna u sebi i mislima da još ima ljudi što se s tobom bude i ni

        jedan htio ne bi da mu zora mrakom bude.

        Naše doba nije lako, već je zlo i naopako pa tko krene, tko se

        od sna budan prene – sanje budu ozbiljene!

        Ne čekajmo na mig zlobe kad se ljudske kosti drobe, već krenimo

        ovog časa! Ustanimo sa ležaja koji zbilju sa snom spaja.

        Nije vrijeme da se sanja, već u ime pravde spasa korak hrabrih

        da odzvanja!

Malkica Dugeč, 3. 6. 2018.