Silence, izložba Lukše Obradovića

Ponekad se čini kako se zrnca u klepsidri sasvim polako gibaju

Slikar, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, Lukša Obradović, autor složenog i obimnog opusa, ovih se dana iznova predstavlja samostalnom izložbom Silence, u Dubrovniku, u prostorima Dubrovačke biskupije u Dvorani Ivana Pavla II. s izborom iz novijeg opusa, na kojem kontinuirano i strastveno radi.

Lukša Obradović, nedvojbeno je i najprije slikar Grada, svjedok zbivanja jednog vremena, uočavanja mijena i suočavanja prostora u kojem živi i radi  , ipak se može reći, s brzom izmjenom ritma protoka vremena, naime, ponekad se čini kako se zrnca u klepsidri sasvim polako gibaju a da bi nas se u nekom drugom trenutku iznenadilo bujično kretanje tih istih mjeritelja protočnosti .

Naravno, vremenu i njegovim raznolikim licima čovjek se ne može oduprijeti i stoga mu se s poštovanjem uklanja, nadajući se polakom, polaganom, mirnom dobu. Za ovu prigodu rekao bih nekoliko riječi o ključnim elementima koji se pojavljuju u novijem opusu Lukše Obradovića.

Istaknimo najprije povijesne teme, vezane i za umjetnost, teatar i za politiku i svakodnevlje života. Obradović rado i s velikim zanimanjem slika pojedine trenutke iz prošlosti, bilo da potječu iz stvarne povijesti ili iz kakvog kazališnog komada. Likovi su kostimirani, zaštićeni debelim slojevima odjeće i uljuđena ponašanja, njihova se intima ne vidi, ne osjeća, ona je duboko skrivena. Istodobno, očito je, u svim tim povijesnim prizorima vlada šutnja, tišina, silence, muk.

I finalno, Obradović slika maske koje posve prekrivaju lica pojedinaca (naravno, kako ne bi mogli ništa saznati o njima, istina je, oči se opažaju, otvorene su ali nežive). Kroz ove slike s motivima  prohujalih vremena slikar govor o sadašnjici, o čovjeku, o ljudima, u tom istom povijesnom prostoru, o novom , nepotrošivom izvoru sumnji i teškoća, o složenosti svijeta, čiji smo dio, o vremenima i događajima u kojima čovjek potiskuje, duboko u sebi, svoje emocije, a bez njih nema ni topline riječi i eto tišine, muka.

Obradović slika suvremeni svijet i čudi mu se jer to je svijet i vrijeme koje se srami svojih osjećaja a ako se čudom pojave, uklanaju se jer moraju ustupiti mjesto praktičnoj, hladnoj, suhoparnoj ali točnoj i preciznoj racionalnosti. Svijet koji živi po diktatu, svijet koji prihvaća nametnuto, gubi svoju slobodu, gubi svoje emocije, gubi svoju ljudskost.

Obradović slika taj suvremeni svijet i njegove dosege, hladnu i brutalnu moć, tragajući za licima koji ne nose maske, poneki su ih odbacili a neki ih, nikada nisu ni nosili, srećom. Obradović slika svijet, tražeći ljudskost, poput Diogena koji je davno tražio čovjeka.

Miroslav Pelikan