Republikanci nisu znali voljeti!

Kako je osnivača Opus Deia doživio subrat Pedro Casciaro?

 

 

Osnivač Opusa Dei Jose Maria Escriva de Balaguer (1902. – 1975.)  beatificiran je od strane pape Ivana Pavla II. 1992. godine. Nije mi namjera opisivati blistave anegdote koje pokazuju proturječnost španjolske duše između krutog asketizma i iskričave i humane mediteranske šale nazočne u knjizi "Sanjajte i stvarnost će nadići snove" kojoj je autor Pedro Casciaro, jedan od utemeljitelja reda (NOVENA, Zagreb, 2018., urednica Brigita Peček, prijevod Ružica Šilić).

Duhovne stvari ću nažalost ostaviti po strani, dijelom što nisam mistik, dijelom što postoje znatno kvalificiranije osobe za taj posao; uostalom možete li opisati miris ruže, ili slijepcu obajsniti zelenu boju.

U najboljem slučaju riječ postaje herbarij duše; iskustvo i osjećaj su neopisivi, stoga ću se ograničiti na opis vremena nastanka družbe te sentencije samoga Oca osnivača Escrive de Balaguera. Casciaro kao mladić ovako je opisao svoj motiv za susret sa ocem Balaguerom: "Svatko je onakav kakvim ga je Bog stvorio. Zašto sam popustio? (ipak odlučio susresti oca, op. T.T.). Moram priznati da je to bilo čisto i jednostavno iz znatiželje. Po prirodi bio sam znatiželjan. Volio sam se baviti starijim ljudima i upoznavati se sa novim sredinama i u svemu se usredotočiti do najmanjeg detalja… otišao sam vidjeti, promotriti i ništa više."

 

"Uvijek nas je podsjećao (otac J. M. E. de B.) da se ljubav prema slobodi iznad svega sastoji u obrani slobode drugih ljudi." Otac ih je poticao na učenje, ali i učenje stranih jezika, čak i japanskoga jer je vjerovao u misiju Opusa Dei. Vrlo kratko, ali savršeno jasno rekao mi je (otac) što je Djelo; živjeti autentičnim kršćanskim životom, potpuno se predati Gospodinu, ali i dalje biti u svijetu kao prije, predanije nego ikada, a ipak noseći Gospodina u srcu u svakom trenutku dana, dok si na poslu i dok činiš djela za apostolat, za koji je objasnio da je poput apostolata prvih kršćana."

"Osim toga Otac nas je stalno podsjećao da se naša svetost pronalazi u običnim stvarima i da nam nisu potrebni znakovi ili  čudesa za učvršćivanje naše vjere po nadnaravnoj prirodi Djela".

"Zahvaljujući njegovom primjeru, tada smo naučili da nema toga zadatka koji, kolikogod skroman bio, kad se učini iz ljubavi prema Gospodinu, nije dostojan djece Božje, ili da ga ne može učiniti sretnim."

"Otac nas je učio spojiti dostojanstvo sa siromaštvom, radosnim siromaštvom koje uvijek nastoji proći nezapaženo."

"Nikada nije diskutirao o političkim pitanjima: njegovo mišljenje o događajima koji su se zbivali bilo je duboko svećeničko."

 

Već od veljače 1936. bile su spaljene brojne vjerske ustanove. U cijeloj zemlji sve se više osjećalo antiklerikalno ozračje… katolici su organizirali grupe volontera koji su bdjeli pored samostana i crkvi.

Usred tako teških okolnosti Otac nam je ulijevao vedrinu.

"U samo jednom danu, 25. srpnja na blagdan sv. Jakova, zaštitnika Španjolske ubijeno je 95 klerika širom zemlje."

"U mjesecu kolovozu je ubijeno 2.077 svećenika, redovnika i časnih sestara. Uništena je većina crkvi. Deklarirati se svećenikom značilo je potpisati sebi smrtnu presudu; posjedovanje vjerskog predmeta bio je dovoljan motiv da se njegovog vlasnika stavi pred streljački vod".

"Da biste dobili predodžbu gladi koju smo proživljavali, dovoljno je prisjetiti se kako je u stanu… gdje smo živjeli, živio pas koji je bio toliko izgladnio da je u trenutku moje nepažnje pojeo cijeli moj kožni remen."

"Naš doručak se sastojao od malo razrijeđenoga piva s dva ili tri jako slana keksa… Otac je svoje kekse sačuvao za djecu siročad. Otac (Escriva de Balaguer, naravno) smršavio je preko 40 kila i bio ukočen od reumatske groznice u vrijeme kada su tražili vezu da preko Pirineja pobjegnu od "blagodati" Republike. Od 540 dijecezanskih svećenika u biskupiji Urgel njih 109 je ubijeno tijekom rata".

"Sveta pričest (tijekom bijega, op. T.T.) je bila posebno dirljiva. Bilo ju je teško podijeliti, jer jedva da smo se mogli kretati, iako smo bili okupljeni oko oltara. Svi smo bili odjeveni u dronjke, razbarušeni i sa bradama koje nismo brijali par dana. Jedan od nazočnih je poderao hlače po cijeloj dužini, pa mu se vidjela noga. Ruke su nam krvavile od ogrebotina, a oči nam se sjale od suza koje smo nastojali zaustaviti. Ali iznad svega, Bog je bio među nama."

"Žudio je (Otac) za mir i slobodu savjesti. Otvoren prema svima i sa velikim srcem, čeznuo je da se svi obrate i približe k Bogu. Zaboljelo ga je kada je čuo isključivo političko vrjednovanje događaja, koje je ignoriralo krvavi progon i brojna počinjena svetogrđa."

"Pravedno je da dobro koje su učinili toliki dobri ljudi, neovisno o njihovom političkom opredjeljenju, bude jednog dana obznanjeno." (I Casciarov istoimeni otac Pedro bio je republikanac, mnoge obitelji je rat podijelio). Nikada nije pričao o svojim patnjama u ratu. Govoreći o republikancima kazao je "ne osjećam mržnju, ali srce mi je prepuno suza… pogriješili su. Nisu znali voljeti."

 

Oko 7.000 svećenika i redovnica je poginulo u Španjolskom građanskom ratu.

"Bog mu je dao dar da zahtjeva od nas…, ali istodobno je uspio da se dobro osjećamo poslije svake pokude. To se nije odnosilo samo na savjet, već i na ljubav koju nam je svaki put pokazao kada bi nas prekorio. Imao je prekrasan smisao da nešto kaže na pravi način."

Otac je napisao da onome tko može postati učen ne opraštamo ako to ne postane. Smatrao je da moramo koristiti svoju inteligenciju na slavu Božju.

O kulturi kaže: "Kultura, kultura! Dobro! Neka nas nitko ne pretekne u težnji za njom i u njezinu posjedu. Ali kultura je sredstvo, a ne cilj."

Svaki član Opusa Dei u potpunosti je slobodan misliti i djelovati na ovim područjima (ekonomije, kulture, politike op. T.T.) kako misli da je najbolje" (u skladu sa kršćanskom savjesti, op. T.T.).

"Jedna stvar je ako osoba ima plemenitu želju za napredovanjem u svojoj profesiji, kao rezultat nezina osobnog zalaganja (studij, znanstvena istraživanja, red, metoda, ustrajnost) i Božje milosti, koja joj pomažu da njeni talenti daju plod. Druga stvar je lakomost za promidžbom, koja izrasta iz ambicije, iz žeđi za moći, iz sebičnih motiva… osudio je naviku uspinjanja društvenim ljestvicama pomoću uzajamnoga laskanja, sabotiranja i gaženja drugih… traženje statusa… nije važno je li čovjek na vrhu ili na dnu; najvažnije je biti blizu Bogu služeći mu i služeći drugima poradi Boga. Ono što je bitno jest nastojati staviti Boga na prvo mjesto, na vrh, a ne sebe."

 

"Premda je Otac jako volio svoju zemlju, njegovo je srce bilo otvoreno za svaku zemlju, rasu i kulturu. U njegovu propovijedanju nije bilo ni traga uskom jednoumlju ni osobnim predrasudama." Kazivao je: "na meni je da se sakrijem i nestanem da samo Isus sja".

Izbjegavao bi i najmanji znak onoga što ljudi nazivaju "kultom ličnosti", bio je ponizna srca.

Otac sebe nikada i ni u čemu nije isticao kao primjer, osim u ljubavi prema Bogu i Djevici Mariji. Govorio je vrlo jednostavno da bi ga svi mogli razumjeti. Isticao je da smo u Opusu Dei svi mi Obitelj, i da tu nema staleških razlika.

Oče, upitala ga je jednom neka djevojka – zašto kažete da čistu ljubav naših roditelja blagoslivljate objema rukama?

"Zato kćeri što nemam četiri ruke", odgovorio je polušaljivo.

U Meksiku je kazao "naučite ih da žive kao dobri kršćani. Recite im da su Djeca Božja i da ne smiju sprječavati izvore života. Umjesto kompliciranih teorija učite ih kako da praktično poboljšaju svoj društveni i ekonomski položaj".

"Davati materijalna sredstva ljudima je obveza onih koji su ih primili od Boga".

"S punicom, oženjeni, samci, kakogod, u radionici, u tvornici, na polju, na sveučilištu, u parlamentu, svatko može biti svet ako želi biti svet."

Uvjerio nas je da će se, budemo li vjerni našemu božanskom pozivu, naši životi pretvoriti u veličantveni roman.

Najbolje završiti Očevim riječima: "Sanjajte i stvarnost će biti još veća od vaših snova."

 

Teo Trostmann