Hrvatski Fokus

I političari bi se već jednom trebali bojati naroda

 
 
Inteligencija bez ambicija je kao ptica bez krila.
(Salvador Dali)
 
Ambicija je težnja za isticanjem, za uspehom, priznanjem ili slavom. Kakva će ta ambicija biti i ostati, ovisi o svakom pojedincu, njegovoj motivaciji, osobinama ličnosti,okruženju, mentalitetu, obrazovanju, odgoju, uzorima, željama, iskustvu, hrabrosti, strmljenju, upornosti, “tajni” u spoznaji što nas usrećuje, samopoštovanju… Ambicija je zapravo mješavina vjere u sebe, odlučnosti, hrabrosti, dinamike i postavljenih ciljeva. Zdrava ambicija je poželjna i dobra, razvija osobnost, strukturira ličnost, ne  miri se s onim što imaš, usmjerava  te onome što želiš, uzdiže duh, poticajna je i konstruktivna. Takva ambicija je ostvariva kad je u skladu s mogućnostima pojedinca, realna je, afirmativna i nije usmjerena protiv nikoga drugog i ničega što šteti bilo kome ili bilo čemu. To je moćna pokretačka snaga koja razvija i ostvaruje cjelokupnu ličnost, donosi uspjeh, razvija inteligenciju, intelektualnu radoznalost, stvara kreativnost i talente, zadovoljstvo, zdravlje i sretan život, pogotovo kad do cilja dolaziš sam, bez ugrožavanja drugih, uz trud, rad, zalaganje i žrtvovanje. Pri tome bi bilo dobro poznavati sebe, svoje prioritete kao i imati spoznaju o onome što nikada, ni za što i ni za koga ne bi žrtvovali.  Pritom bi trebalo dobro poznavati svoje dimenzije, naročito širinu kao i svoje limite.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/09/sova-za-sovua.jpg
S ambicijom se u određenoj mjeri rađamo. Kakva će ta ambicija postati i biti ovisi o mnogo činitelja, tijekom rasta razvoja, nadogradnje, odnosno usmjerenja, nivoa aspiracije. Za svakog pojedinca je drugačija i različita  “prihvatljiva količina” ambicije. Postoji li nesklad sposobnosti, mogućnosti i ambicije u pojedinca, ambicija postaje bolesna, ovisna o količinii isprepletenosti temeljnih loših i negativnih činitelja u težnji za isticanjem, priznanjem i slavom, kao što su, nerealnost, bezobzirnost, bešćutnost, sujeta, egoizam, narcizam, mizantropija, mitomanija, samovolja, samoljubljivost, popunjavanje nedostataka u životu, konstantna glad i poriv za novim višim ciljevima, uz moto cilj opravdava sredstvo. Nezdrava (bolesna) ambicija stvara netoleratne, nasilne, nesretne, destruktivne, nikad i  ničim zadovoljne osobe. Stavljajući taktike pred načela, trenutnu korist pred trajnu, subjektivističkim, računskim i oportunističkim gledanjem ponašanjem i djelovanjem, ne tako rijetko nezdrava ambicija donosi poslovni  i društveni uspjeh, iza čega se  često krije nesretan život, disbalans u emotivnoj vezi, uništavanje obitelji, višebrojne rastave, rasap obitelji, osiromašenje emotivnog života, anksioznost… što se nastoji kompenzirati u materijalnom bogastvu, niskim strastima, političkim funkcijama, bježanjem od realnosti, bježanjem od sebe, gubitkom zdravlja i skraćenjem života.
 
Pitanje je: Gdje je granica između zdrave i nezdrave ambicije? Mislim da je, kao u svemu drugome, važna i bitna motivacija (intrinzična i ekstrizinčna). Što ja to hoću i zašto? Što me vodi k tome? Je su li to realne i moguće želje ili su moje misli vodilje poput Cesarevih: “Aut Cesar, aut nihil!”, ”Ubi bene, ibi patria!” Bilo bi dobro krenuti od samih početaka, već u osnovnoj školi. Zašto učim? Je li to zato što želim znati, pripremiti se za život, ili hoću petice bez pokrića, upis u bolju školu, na prestižni fakultet i dobivanje diplome. Znanje, sposobnosti, vještine su tu irelevantene, jer ću na jednak način doći do zaposlenja, napredovanja u “struci” i poslu ili pak “ušaltavanje” u politiku, “penjanje” po političkoj i društvenoj ljestvici, postati elita koja odlučuje o drugima.
 
Takve “elite” se treba bojati, jer nije sposobna, ni u kojem smislu, ništa dobro napraviti na svojem random mjesto, odnosno funkciji. Tu je radi sebe, a ne radi onih koji je plaćaju. Mnogobrojna je na relativno malom prostoru. Gladna je moći, utjecaja i ugleda. To se postiže ako si u samom vrhu ili pri vrhu odlučivanja. Za ta mjesta vode se stalne vidljive i nevidljive bitke, sa dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, pojedinačno, klanski, stranački, koalicijski, ortački, nadzemno, prizemno i podzemno. Svjedoci smo ovih dana nove  tzv SMS afere, koju je započeo Zdravko Mamić, dijeljenjem SMS-ova na svojem suđenju, kako bi prokazao “korumpirano” sudstvo, DORH i ostale nadležne institucije. Bez obzira, s kojim ciljem i svrhom je to napravljeno, zakotrljalo se, uz put zaprljalo, dokotrljalo do vrha vlasti i vlade, te postalo jako veliko, zastrašujuće i opasno za narod i državu. Bilo kako bilo, bilo što bilo, nikako nije dobro, jer je to plod nezdravih umreženih ambicija, sprege polusvijeta, svijeta i nekih  samozvanih Übermenscha, u čijim raljama se našao narod, kojeg se oni ne boje. Mislim da bi se konačno trebali početi bojati naroda. Ne “događanja naroda” po scenariju njihovih apologeta, koji su tobože nezadovoljni ovim i onim, ali podržavaju vladu i dive se najboljem premijeru, ikada u Lijepoj našoj.
 
Kaj god! Nismo mi idioti. Znamo koliko je dva i dva. Znamo i “teoremom” dokazati kako je to pet, odnosno onoliko koliko kada i gdje treba biti. Govore nam i uvjeravaju nas kako je Hrvatska sigurna, odgovorna, suverena, neovisna, pravna, demokratska, socijalna, pravedna, suvremena, europska država, a svojim ponašanjem, radom i djelovanjem, jednu po jednu  navedenu odrednicu uništavaju, opustošuju i ukidaju. Briga mene tko je kome kum, brat, sestra, stric, ujak, otac, mati, žena, ljubavnica, ljubavik… i kako je tko došao do funkcije na kojoj je sada. Sve je to relativno, upitno i suspektno, baš kao i njihove kompetencije i kompeticije. Skupo odijelo ne čini gospodina, funkcija ne čini državnika, biti prvi među jednakima ne znači biti lider, biti dotjeran ne znači biti lijep, biti siromašan ne znači biti glup, biti materijalno bogat ne znači biti uspješan… Živimo u društvu mnoštva raličitih, raznih i raznolikih svjetovnih i duhovnih oksimorona. Najgore je što nam ti i takvi s visine drže lekcije i trebali bi biti uzor ponašanja, djelovanja i postignuća.
 
Ljudi vas kuže, naročito mladi obrazovani i sposobni, koji bježe što dalje od naše, prekrajane prošlosti, ne dobre stvarnosti i bezizgledne budućnosti. Podlo je i sramotno te ljude prozivati i govoriti kako nisu dovoljno domoljubni. Vi gospodo, koji se sad prepucavate SMS-ovima, dovoljno ste “domoljubni”, velike Rvatine, časni muževi i očevi, da bi kontinuirano pakirali jedni drugima, da bi licemjerno surađivali, da bi se međusobno podržavali kad je u pitanju ostanak ili opstanak, da bi nam lagali, da bi nas potkradali, da bi nas obmanjivali i u tajnosti makijevalistički spremali državni udar, pri čemu pojedinci  vide sebe na vrhu, svu vlast u svojim rukama, narod i državu pod nogama.
 

Ankica Benček

Povezane objave

Preko ‘tolerancije’ širi se protukršćanska ideologija

HF

Današnja Srbija (pro)vodi najžešću velikosrpsku politiku

HF

Manipulacijsko odumiranje HRT-a

HF

Hrvatski folozofi Šešelj, Flego, Kangrga, Gajo…

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više