Hrvatski Fokus
Kultura

Diptih ljubavi Milene Zlateske

Ljubav, kao vječna tema transcendentnog značenja, manifestira se kroz stihove pjesnikinje

 
 
Pred nama se nalazi zbirka poezije, ili točnije rečeno Oda ljubavi, Milene Zlateske. Autorica, stvarajući svoj rukopis srca ne razmišlja o njegovoj finalizaciji kojom će se uokviriti jedna cjelina razdoblja, pa tako Milena nakon „Ognjišta“, odnosno svoje prve zbirke stvara njezin nastavak u knjizi koja se danas nalazi pred nama. Diptih Mileninog stvaralaštva je jednostavno morao nastati, jer čitajući „Ognjište“, shvaćamo da autorica najavljuje nastavak i potrebu za izreći ono što nije stigla, ili nije željela ostaviti u zapisu prve zbirke.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/10/makedonci_oda_ljubavi_5.jpg
Ljubav, kao vječna tema, transcendentnog značenja, manifestira se kroz stihove pjesnikinje koja zasigurno s razlogom svojoj zbirci daje naslov Oda ljubavi. Pa, kako i ne bi? Budući da je oda po svojoj  definiciji  pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božanstvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode je uvijek svečan, ozbiljan i naglašen, baš kao i u pjesmama Milene Zlateske. Pjesnikinja se ne ustručava veličati ljepotu života, ljubavi prema svom čovjeku, izabraniku, prema plodovima ljubavi između nje i njenog životnog partnera, odnosno djeci koju je rodila upravo ljubav. Ima tu i strepnje, svega onog što čovjeku nije strano, samo nekad je potisnuto. Između redova se iščitava i ono ljudsko što svakako sputava razvoj, iščitava se ljutnja, razočaranje i strah:
 
„Čekala sam,
samo da me pogledaš.
Nekad nježno,
samo da pomiliješ
moju kosu.
Nije te bilo.
Ne okrećeš se.
E, sada kada si tu!
Tvoj pogled
ne osjećam.“
 
Ono što se življenjem pokušava sakriti osmijehom i prikazati u najljepšem svjetlu, stihovima se ipak izvuku tajne na svjetlo dana. Stihovi zato i postoje kao ispovjedaonica u kojoj se od nikog ne traži oprost i zbog toga je lakše pisati nego si priznati.
 
Stihovi su čudo, reklo bi se dar s neba, oni trpe sve udarce koje pjesnik nekada ne želi sebi priznati, već ispisuje dušu tintom svojih čežnji, ljubavi, ljepote, radosti, razočaranja, očekivanja, tintom života. Zlateska, poznaje ljubav s obje strane medalje, i svakako ju glorificira, to je neminovno.
 
Ona nije nadbiće, ona je ranjiva, i sretna i razočarana, i voljena i strpljiva. Pjesnikinja se ne boji biti žena kojoj pripada ljubav i ne boji se tražiti ju niti ju dati, ali se boji izgubiti ju. Pod svaku cijenu ju grčevito drži. Je li je to za osudu? Naravno da nije, ali čitatelja navodi na razmišljanje o ljubavi i jesmo li stvarno  voljeni ili tek mislimo da jesmo.
Ljubav je sloboda i povjerenje:
 
„Gdje je moja duša?
Gdje je moje srce?
Nemam dušu.
Nemam srce.
Sve što sam imala
tebi sam dala.
Kao pahulja
duša moja
još lebdi,
a srce,
spokojno,
u tvom zagrljaju spava.
Duša moja u nepoznatom kraju.“
 
Sve je rečeno i tu se nema više što dodati. Međutim, tu nije kraj. Milenina se oda nastavlja. Oda ljubavi prema domovini, prema rodnom kraju, prema slikama koje su ostale u vremenu koje je pripadalo samo njoj, i te slike se ne mijenjaju. Slike ognjišta. E, tu dolazimo do esencije, epicentra u kojem je sve nastalo. U tom prijelomnom dijelu knjige, Milena postaje borac, nositelj barjaka opomene;
 
„U ovom trenu
nek'  oživi
u tvojoj duši
korijen predaka!
U ovo trenu
nek' oživi
u tvojoj duši
korijen daljine!
Korijen tvoga srca!
Potraži!
Potraži
svoje korijene!
Oživi ono
što je odavno umrlo!
Zapali ognjište
svoga djeda.
Barem, samo na kratko,
u svom srcu.“
 
Iako nostalgična, elegijski ispisana poezija ljubavi prema ognjištu, odnosno svom porijeklu, ona nije patetična, ona je živopisna, opipljiva, motivirajuća. Milena ohrabruje povratak svojim korijenima, jer sve je moguće ako to želimo:
 
„Natjeraj vodu
na mlin,
vodenica i danas radi.
Ognjište toplo grije.
Na lancu obješenom kroz dimnjak,
u kotliću palenta vri.“
 
I na kraju, nakon što nas je provela kroz svoje stihove i poetsko putovanje,  poručuje:
 
„Danas listam
stranice života.
Ako ih počnem čitati
trebaju mi još
tri života.
Zapamti pjesme!
Zapamti lekcije!
Prenesi ih
djeci,
život gdje počinje.“
 

Nikolina Mojić, pjesnikinja, recenzija, Zadar, 25. rujna 2018.

Povezane objave

Jesen

HF

Nova operna premijera – Tosca Giacoma Puccinija

hrvatski-fokus

Ciklus aktova Gorana Žigolića

HF

Spara, trišnje i krtola

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više