Hrvatski Fokus
Kultura

I poslije Gorane – Gorana

Izložba Nokturno umjetnice Gorane Težak

 
 
„Nokturno“ je recentni slikaričin ciklus, a rezultat je Goraninog rada u proteklih gotovo godinu i pol dana. Kao i u svim njenim ciklusima prije, refleksija i promišljanje su ključni elementi njenog slikarstva. I sam naziv „Nokturno“ pomalo odaje stanovitu sjetu ovog ciklusa te nostalgiju za prošlim vremenima, promišljajući o smislu života, slobodi, kako formalnoj, tako i o slobodi osobnog stava i mišljenja, o pitanju identiteta i svemu onom što muči prosječnog filozofa. Njene su slike nakupina pitanja na koje Gorana traži odgovore, ali točnog i preciznog odgovora na ta pitanja nema. Ona ostaju vječnim pitanjima. Pejzaži koje možemo vidjeti na ovim radovima fantazmagorijska su i utopistička mjesta, gdje je apsolutno sve moguće, u nekom transcedentalnom svijetu Goranine mašte, svijetu karakterističnom samo za nju – pa su zato i njene slike neponovljive i ne podsjećaju na ništa dosad viđeno u slikarstvu („Krajolik budućnosti 2“ i „Nokturno“). U ovom se ciklusu Gorana približava nadrealnosti, što misli, što likovnog izričaja, zalazeći u sfere nekog posve novog dijela njenog slikarskog opusa. Iako mogu povući poveznice „Nokturna“ s prethodnim Goraninim ciklusom, mislim da je njeno slikarstvo ušlo u sasvim novu fazu. Posebice se to može reći za dvije iznimno uspjele slike koje su se najviše udaljile od prethodnog ciklusa, a to su „Djedovina“ i „Bijela buka“.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/10/0-_1350x1050.jpg
Ono po čemu je Gorana prepoznatljiva, a što je iz posljednjih nekoliko ciklusa i jako uočljivo jedinstven je spoj crteža i slike, apstrakcije i figuracije, realnog i nestvarnog, stvarajući poseban osjećaj nadrealnosti, ali i potpune otuđenosti pojedinca od društva (nešto slično poput slika megalopolisa u noći slikara Nenada Voriha, samo u drugačijem kontekstu). Tipična crtačka tehnika tuša se savršeno stopila i utopila u tehnici ulja na platnu, stvarajući pomalo stripovski ugođaj, kao s nekih starijih naslovnica pojedinih Marvelovih izdanja. Ujedno je taj spoj i ključno mjesto stvaranja tog fantazmagoričnog, nadrealnog Goranina svijeta, u kojemu bismo svi mi poželjeli ponekad boraviti. Barem nakratko. Mjesto i ishodište je to svih njenih težnji, želja, dvojbi i sukoba. Tamo je Gorana doma. Tamo je njena alternativna adresa.
 
„Suvremena likovna scena, kako europska, tako i svjetska, da ne kažemo „globalna“, danas, više nego ikada u povijesti, izložena je utjecaju tijekova novca i financijskog tržišta, koji su se, uz kolaboraciju, velikim dijelom likovnih kritičara, a manjim dijelom i nekih „razvikanih“ povjesničara umjetnosti, pokazali ključnim faktorima u formiranju načela po čemu je nešto u umjetnosti danas „dobro“ (in) ili „nije“ (out), vrijedi li na tržištu, ili ne. Suvremena likovna scena ili likovno tržište jednog malog naroda, ili manje regije, budući da zbog svoje globalne beznačajnosti realno faktički i ne postoji, donekle je u povoljnijoj situaciji za kvalitetniji razvoj, jer je neovisnije o spomenutom novčanom utjecaju, ali je zato kod takve scene / tržišta nazočan jedan posve drugačiji problem, onaj, nazovimo ga „provincijske“ prirode, koji se pak očituje u nekompetentnosti i površnosti ponekih vodećih stručnjaka te promašenosti i zabludama pojedinih likovnih kritičara, koji umjetnost do kraja ne osjećaju, a i poznaju je samo površno, koji se s njom bez emotivne angažiranosti ili razmišljanja služe samo i isključivo za ostvarivanje svojih osobnih karijera i privatnih ciljeva, prečesto i bez najosnovnijeg formalnog obrazovanja (npr. novinari). Na takvoj umjetničkoj sceni nema novca, a još k tomu je takva scena najčešće i hranjiva podloga za razvoj i nastanak potpunih likovnih promašaja, ili, u najbolju ruku, mediokritetnih likovnih ličnosti.
 
Tko pozna opus Gorane Težak, a voli slikarstvo i likovnu umjetnost uopće, ne može biti ravnodušan pred Goraninim djelima. Slikarica je to koja je postupno i polako se razvijajući, od apstraktnog izričaja, koji je i bio njen početak, pa preko kratkog razdoblja čiste figuracije, došla do jedinstvenog i čudesnog spoja koji nas vodi u nevjerojatan svijet slikaričine mašte i njenih uvjerenja, uvijek politički i društveno angažiran, ali i potpuno jedinstven, neovisan i slobodan, od bilo čijeg utjecaja ili utjecaja neke određene političke struje ili opcije. Gorana je kao žena i kao slikarica samoosvještena. Zna što hoće, u životu i u slikarstvu, ali i zna za što se zalaže. Zato je uvijek bila i ostat će izvan struje. Njeno se slikarstvo ne može odrediti nijednim pravcem, niti se može usporediti s bilo kojim recentnim ili već preminulim slikarom.
 
Ona nije kopija ni Gerharda Richtera, ni Andyja Warhola, niti se koristi trikovima ili, u nedostatku ideje, suvremenim svjetskim likovnim časopisima, da se nadahne nečim novim i već stvorenim, ili da te nove tendencije i smjerove u svjetskom slikarstvu bezočno pokrade i u tančine prekopira. Treba imati smjelosti, samopouzdanja i petlje uhvatiti se u koštac sa štafelajnim slikarstvom u današnjem svijetu likovne umjetnosti, koji pretežno pretendira performansima, umjetničkim akcijama, kojekakvim izmišljotinama i novotarijama, samo da bude što jednostavnije i brže te da se tehnika ne mora godinama „drilati“, kao što to radi Gorana. Zato Goranu i cijenim i zato vjerujem u nju, nikako ne podcjenjujući sve prije spomenute umjetničke pravce i discipline. Izabrala je teži put, ali jedini koji može dovesti do apsolutnog uspjeha, a on je – biti slikar-ica (u pravom i potpunom smislu riječi).“ (Robert Kavazović Horvat)
Izložba se može se razgledati do 8. listopada 2018.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Nosi me u srcu

HF

Danas bit čovjeka određuje Téhne-umijeće

HF

Perspektiva Mladena Žunjića

HF

Redukcija boje, linija i plohe

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...