U televizijskoj emisiji Otvoreno bilo je govora o smanjenju PDV-a na određene proizvode, na neke smanjenje čak s 25 % na 13 %, dakle gotovo za polovinu. U emisiji je sudjelovao i ministar financija Zdravko Marić koji je tu reformu obrazlagao, često ističući činjenicu da se radi o prepolovljivanju PDV-a na neke proizvode. Pritom je ministar rabio glagol prepolávljati i od njega izvedenu glagolsku imenicu prepolávljanje. U hrvatskom jeziku takav glagol i takva imenica ne postoje pa je ministar trebao uporabiti glagol nesvršena vida prepolovljívati, a ne prepolávljati i imenicu prepolovljívanje, a ne prepolávljanje. Na taj način navedeni ministar je pokazao nedovoljno poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika.
Prošle godine u proljeće bila je u Hrvatskom državnom saboru rasprava o povjerenju navedenomu ministru financija. Ministar se je uspješno branio od objeda, ali u toj raspravi je iskočio iz kolotečine Ivan Vrdoljak, predsjednik Hrvatske narodne stranke, rekavši premijeru da laže, a sada pak s njim surađuje kao da se ništa nije dogodilo. Kad čovjek čovjeku u lice kaže da laže, a taj mu ničim ne uzvrati, ni riječima ni šakama, tada je to najbolji primjer za objašnjenje hrvatskoga frazema "imati obraz kao đon". Inače, u Saboru ne bi trebalo rabiti vulgarne riječi jer uporaba takvih riječi puno govori o neodgoju osobe koja se vulgarizmima služi u javnoj komunikaciji, dakle osobe koja ne pozna pravila kulturnoga ophođenja.
Ali, rekao je predsjednik navedene stranke još nešto što potvrđuje jezičnu nekulturu. Rekao je premijeru da je to što on čini kao premijer već prije viđeno, dakle da nema ništa novo u njegovu činjenju, posluživši se pritom francuskim izrazom déjà vu, izgovorivši ga kao deža vu. U francuskom jeziku déjà je prilog i značenjski odgovara hrvatskomu prilogu već, a riječ vu je pridjev trpni i značenjski odgovara hrvatskomu pridjevu trpnomu viđen, francuska riječ vu je tvorena od glagola voire koji pak znači 'vidjeti'. Taj u u riječi vu je stražnjojezični zatvoreni vokal koji u hrvatskom jeziku nema fonijskoga ekvivalenta pa se zamjenjuje najsrodnijim vokalom, a to je prednjojezični vokal i. Takav stražnojezični vokal postoji u brojnim jezicima, npr. u njemačkom, u kojem se piše ü (München), a postojao je i starohrvatskom, još prije u staroslavenskom i praslavenskom jeziku. Ako se francuska riječ vu izgovori kao vu, kako je to izgovorio navedeni predsjednik stranke, onda je to francuski izgovor osobne zamjenice vous, zamjenice za drugo lice množine, pa izgovor deža vu u francuskom jeziku ništa ne znači, pa slijedom toga ni u hrvatskom. To je dobar pokazatelj svima koji u svoj govor ubacuju dijelove iz stranih jezika da to ne čine ako ne znaju te strane umetke pravilno izgovoriti i ako im ne znaju značenje jer se dovode u situaciju da ispadnu neznalice ili još gore pokondirene tikve.
Hrvatska treba utemeljiti Ured za hrvatski jezik pri Vladi, te napisati i u Saboru usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku. Tim zakonom o jeziku trebaju biti predviđene i novčane kazne za one koji kvare hrvatski jezik, a hrvatski jezik ne kvare nam ni Englezi, ni Srbi, ni Turci…, nego mi sami. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja nema zakon o vlastitom službenom jeziku.kojem je kraće izlaganje imala i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović.
Treba utemeljiti Ured za hrvatski jezik pri Vladi
U svojem govoru počinila je jednu pogrješku koja se u novije vrijeme sve češće čuje u govoru hrvatskih političara. Predsjednica je rekla sljedeće: "Ja osobno držim da…" Oblik držim je zamjena za oblik mislim pa je rečenica "Ja osobno držim da…" zamjenjiva rečenicom "Ja osobno mislim da…" U izrečenoj rečenici riječ držim je oblik prezenta glagola držati s oznakom prvoga lica, dakle govornika, pa nije ni trebalo izreći zamjenicu ja, zamjenicu za prvo lice jednine jer oblik držim s morfemom /m/ na kraju ima zalihostan (redundantan) podatak o gramatičkom licu govornika. Trebalo je dakle reći "Držim da…", mogla se je tu i zamjenica ja uporabiti ako je služila za isticanje govornoga subjekta, dakle "Ja držim da…" Gruba pogreška je što je ovdje uporabljen prilog osobno, još je gore "Osobno mislim da…" ili "Osobno sam tamo bio" ili "Osobno sam u tom sudjelovao" jer kako se to može misliti nego osobno, zar se može misliti neosobno, zar se negdje može biti neosobno, zar se u nečem može sudjelovati neosobno. Odakle hrvatskim političarima ovakve pogreške. Odgovor svatko može pronaći u sljedećim rečenicama: "Lično mislim da…" ili "Lično sam tamo bio" ili "Lično sam u tom učestvovao". U hrvatskom standardnom jeziku rabi se prilog osobno, a u srpskom književnom jeziku prilog lično.
Zaključno, Hrvatska treba utemeljiti Ured za hrvatski jezik pri Vladi, te napisati i u Saboru usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku. Tim zakonom o jeziku trebaju biti predviđene i novčane kazne za one koji kvare hrvatski jezik, a hrvatski jezik ne kvare nam ni Englezi, ni Srbi, ni Turci…, nego mi sami. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja nema zakon o vlastitom službenom jeziku. Na hrvatski je prevedeno i objavljeno nekoliko stranih jezičnih zakona: francuski, španjolski, slovenski, srpski, makedonski, mađarski, slovački i poljski. Političari imaju savjetnike za sve i svašta, dobro bi bilo da ih imaju i za jezik, jer javno griješiti u govoru znači svima pokazivati vlastito neznanje.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više