Dokument iz tajnoga arhiva CK KP SSSR-a

Moskva odigrala veliku ulogu u Domovinskom ratu!

 

 

EKSKLUZIVAN DOKUMENT IZ TAJNOGA ARHIVA CK KP SSSR-a:

Znate li kakvu je Moskva odigrala ulogu u Domovinskom ratu?

Portal Dnevno.hr u posjedu je dokumenata iz arhiva Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza koji do danas nisu nigdje objavljeni, a dokazuju kako je upravo tadašnje vodstvo Sovjetskog Saveza zaustavilo planiranu ofenzivu JNA na Zagreb!

»Mihaile Sergejeviču,

Vaše obraćanje jugoslavenskom rukovodstvu i višoj komandi JNA u ime hrvatskih vođa je bilo efektno. Bombardiranje Zagreba jučer ujutro nije se dogodilo. Prema priopćenju sovjetskog veleposlanika, bez obzira na dugotrajne sukobe, opsežna ofenziva u Hrvatskoj spriječena je…

… Pozvati predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Moskvu kako bismo ovdje organizirali sastanak uz posredništvo sovjetske strane. Svoju spremnost na dolazak u Moskvu oba su predsjednika izrazila više puta. Ako se pojave prepreke u organizaciji takvog zajedničkog sastanka, možemo im organizirati posjet Moskvi kako bismo im odvojeno organizirali sastanke sa sovjetskim rukovodstvom…«, stoji, između ostalog, u dosad nepoznatom izvješću prvog zamjenika ministra vanjskih poslova SSSR-a Anatolija Kovaljeva predsjedniku SSSR-a Mihailu Gorbačovu.

 

To je izvješće na stol prvog čovjeka SSSR-a stiglo 7. listopada 1991. godine, no istog su dana, nekoliko sati kasnije, zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore. Iako je, nedavno, general Ljubomir Bajić, tadašnji načelnik ratnog zrakoplovstva 5. Korpusa JNA, izjavio kako je taj napad zapovijedio on osobno, bez ikakvih konzultacija s Beogradom, dosta je indicija da je taj pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana koji je u to vrijeme ručao s Antom Markovićem i Stipom Mesićem, zapravo bio pokušaj vojnog vrha JNA da spriječi osamostaljivanje Hrvatske. Prema dokumentima iz arhiva do kojih smo došli, u izvješću Gorbačovu sastavljenom pet dana ranije, 2. listopada 1991. godine, u kojem se predsjednika SSSR-a informira o prihvaćanju dolaska u Moskvu hrvatskog i srpskog predsjednika, vidljivo je kako je, za razliku od Slobodana Miloševića, dr. Franjo Tuđman bio spreman na zajednički sastanak i pregovore o mirnom rješavanju krize u bivšoj SFRJ. To izvješće ne ide u prilog naših domaćih mrzitelja prvog hrvatskog predsjednika koji i danas tvrde kako je »Tuđman želio rat«:

 

»PREDSJEDNIKU SSSR-A M.S. GORBAČOVU

O primanju predsjednika Srbije i Hrvatske u SSSR-u

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman prihvatili su poziv u Moskvu, na sastanak vezan za regulaciju jugoslavenske krize.

Milošević se nije htio sastati u Moskvi s Tuđmanom, a potonji je izrazio spremnost i na zajednički sastanak i na pojedinačne sastanke. Obojici predsjednika predložena je za posjet prva polovica idućeg tjedna. Oni bi se također htjeli sastati s Borisom Jeljcinom.

Mogli bismo dogovoriti zasebne sastanke s Miloševićem i Tuđmanom (npr. 15. ili 16. listopada), ne isključujući mogućnost zajedničkog susreta u finalnoj fazi posjeta. Ova je inicijativa izazvala veliki interes u svijetu i smatra se važnim posredničkim korakom Moskve u razrješenju sve dubljeg konflikta u Jugoslaviji. Molim Vas da ovo razmotrite«, stoji u izvješću zavedenom u arhivu CK KP SSSR-a pod brojem 17071/OS-ns.

 

Dan nakon raketiranja Banskih dvora Hrvatski je sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji. Unatoč tome, predsjednik Tuđman je otputovao u Moskvu, a o tom posjetu Kremlju šturo izvješćuje HINA:

»15. listopada 1991., Moskva – Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević potpisali su, uz posredovanje sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, memorandom od tri točke. U prvoj točci potpisnici objavljuju “nužnim prekinuti sve oružane sukobe” u Jugoslaviji. Prema drugoj točci, srpski i hrvatski predsjednik moraju “unutar roka od mjesec dana, započeti proces pregovora za rješavanje svih svojih nesporazuma”. Ti pregovori moraju se voditi “u interesu naroda Jugoslavije, uz veliko poštivanje prava i suverenosti republika kako bi se uspostavili dobrosusjedski i miroljubivi odnosi”. U trećoj točci, Milošević i Tuđman “traže od SSSR-a, Sjedinjenih Država i Europske zajednice da pruže svoje dobre usluge za organizaciju procesa pregovora”.«

 

No niti nakon potpisivanja ‘Moskovskog memoranduma’, velikosrpska agresija nije se zaustavila. Niti Sovjetski Savez nije više imao snage i autoriteta spriječiti je – ulazio je u terminalnu, završnu fazu i raspast će se dva mjeseca kasnije, a Mihail Gorbačov će na Božić, 25. prosinca 1991. godine podnijeti ostavku i vlast predati prvom predsjedniku Ruske Federacije Borisu Jeljcinu. Ali, tada još uvijek prvi čovjek SSSR-a, dan nakon moskovskih pregovora Tuđmana i Miloševića dobio je na stol sljedeće izvješće:

»Mihaile Sergejeviču,

Po prvim ocjenama Vaših pregovora s predsjednicima Srbije i Hrvatske prevladava mišljenje o uspješno provedenoj krajnje teškoj misiji posredovanja.

Pozitivne se reakcije temelje na sljedećim premisama:

– Predsjednici sukobljenih jugoslavenskih republika utemeljeno su se oslonili na međunarodni autoritet i iskustvo u pregovorima predsjednika SSSR-a, zbog čega su se odazvali na poziv u Moskvu u novom nastojanju pronalaska mirnoga rješenja sukoba. Sastanak u Moskvi s obzirom na nastavak i povećani intenzitet sukoba sam po sebi predstavlja veliki uspjeh.

– Kao rezultat pregovora uspjeli smo ne samo organizirati susret predsjednika Srbije i Hrvatske, nego i sastaviti zajednički dokument informativnog karaktera koji odražava rastuće nastojanje strana da se okončaju vojni sukobi i da se pojača intenzitet pregovora. Osobitu nadu pobuđuje činjenica da su predsjednici dviju republika usuglasili tijekom mjeseca pokretanje direktnih pregovora prema uvjetima dogovorenima u Moskvi….

… Zasluge sovjetskog predsjednika istaknuli su i sami jugoslavenski sudionici pregovora. Po riječima Slobodana Miloševića, nastojanja Mihaila Gorbačova važnija su od sličnih postupaka predstavnika zapadnoeuropskih država, jer sovjetski vođa „pokazuje bolje razumijevanje situacije u Jugoslaviji“. Pritom je korisno njegovo iskustvo u analizi sličnih sukoba. Po ocjeni predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, samo uz pomoć Mihaila Gorbačova možemo se nadati prestanku vojnih sukoba u Jugoslaviji i pokrenuti produktivne pregovore…

…Ipak, bez obzira na uspješno dovršene pregovore u Moskvi, i dalje postoji opasnost daljnjeg razvoja sukoba u Jugoslaviji. Te se sumnje ne temelje na karakteru našeg posredovanja, nego na neuvjerenosti u snagu riječi koje su uputili jugoslavenski vođe, koji su već više puta prekršili uvjete na koje su se obvezali. U državama Europske zajednice javnost ne pokazuje vjeru u to da će se predsjednici Srbije i Hrvatske pridržavati duha moskovskih dogovora. S obzirom na iskustvo u pregovaranju s njima, lord Carrington zamjećuje osobito da je slabo vjerojatno da su se obje jugoslavenske države sada spremne čvrsto pridržavati dogovora iz Haaga i Moskve.

Kada se sve uzme u obzir, prema prvim ocjenama međunarodne zajednice, u Moskvi su jugoslavenske strane dobile jedinstvenu šansu da napokon stanu na put konkretne regulacije mirnim putem, osigurani su im svi uvjeti i dobili su solidnu diplomatsku podršku s ciljem skorog prekidanja vojnih sukoba. Ipak, daljnji će tijek razvoja situacije po mišljenju većine rukovodstava država prije svega ovisiti o samim jugoslavenskim liderima.

16. listopada 1991. godine«.

 

U tom izvješću je prvi zamjenik ministra vanjskih poslova prilično točno predvidio kako će se stvari na prostorima bivše države razvijati, a nekoliko dana kasnije, u izvješću koje je napisao Gorbačovu, opisuje i kako su ‘Moskovski pregovori’ različito interpretirani od dvije strane. U njemu naglašava Miloševićevo izvrtanje uloge Moskve te činjenicu da dr. Franjo Tuđman nije vjerovao u Miloševićeve ‘dobre namjere’ da se rat spriječi:

»…Nije prošlo i bez pokušaja lidera Srbije i Hrvatske (osobito Slobodana Miloševića) da moskovske pregovore okrenu u svoju korist. U Hrvatskoj se sovjetska linija priznavala kao izbalansirana, što se svejedno smatralo kao otklon od prethodnih navoda prosrpskih pozicija. U svojim istupanjima po povratku u Zagreb sam je Franjo Tuđman dodatno isticao da u Kremlju ne bi trebali vjerovati srpskom lideru koji bi mogao prekršiti moskovske dogovore. Slobodan Milošević je, naprotiv, otvoreno nastojao predstaviti situaciju kao da sovjetsko rukovodstvo u potpunosti dijeli njegove stavove i posve podržava stranu Srbije u konfliktu. Još je aktivnije nastavio isticati podršku „srpskog djela“ od strane predsjednika RSFSR-a, pozivajući se na prijedlog Rusije za osnivanje ekonomskog saveza (iako je isti prijedlog ukazan i Franji Tuđmanu)…«

 

Razdoblje je to u kojem se rat u Hrvatskoj rasplamsao, Vukovar je u potpunom okruženju tada već potpuno srpske JNA, Dubrovnik gori, formira se paradržava tzv. ‘Republika Srpska Krajina’, lokalni Srbi uz potporu JNA okupiraju dijelove Hrvatske…, a Sovjetski Savez, koji je, prema ovim izvješćima, za razliku od SAD-a i Europe bio za spriječavanje rata, raspada se. Nepuna dva mjeseca kasnije, 17. veljače 1992. novonastala država Ruska Federacija priznaje Republiku Hrvatsku. Dva mjeseca nakon toga RH priznale su napokon i Sjedinjene Američke Države.

 

Dnevno, https://croative.net/ekskluzivan-dokument-iz-tajnoga-arhiva-ck-kp-sssr-znate-li-kakvu-moskva-odigrala-ulogu-domovinskom-ratu/